Miss7 Blog 25. svibnja 2021.

„Uplaši, pa manipuliraj“ dijabolička je maksima koja će sigurno dominirati u ovom desetljeću

Bruno Šimleša
Pixsell/Sandra Šimunović.

„Divide et impera“ stara je maksima koja je stoljećima dominirala političkom i društvenom scenom. Prije smo je prevodili sa „Zavadi, pa vladaj“, a danas češće s „Razdvoji/Podijeli, pa vladaj“. No prošlo je desetljeće izrodilo sasvim novu: „Uplaši, pa manipuliraj!“

Jer u strahu nisu samo velike oči, nego su i ćorave. Kada nas je strah, percepcija stvarnosti je mnogo fluidnija i svašta nam se može podvaliti. Navest ću i neke primjere društvenog ili političkog djelovanja u kojima se očitovala ta nova maksima, iako me u ovom tekstu više zanima psihološka pozadina tog fenomena. Jer on je u prošlom desetljeću na velika vrata ušao na društvenu scenu, u ovom će desetljeću potpuno zavladati njome pa je bitno shvatiti kako funkcionira.

Prva stvar koju trebate znati o strahu jest da će imati jednake posljedice neovisno o tome imate li stvarnog razloga bojati se. Ključno je da percpiriate opasnost kao stvarnu, a ne je li ona doista stvarna. U fiziološkom smislu i u smislu psihološke uznemirenosti subjektivni doživljaj stvarnosti mnogo je važniji od objektivnog. 

Prvi primjer takve kampanje bio je referendum o braku 2013. godine. Odlično osmišljena komunikacijska strategija, tijekom koje su izmišljena i znanstvena istraživanja koja navodno utvrđuju slabiju kvalitetu gej odnosa i brakova (a temeljeno na istraživanju koje je uključivalo impresivna 3 gej odnosa) rezultirala su strahom kod ogromnog broja ljudi. Mnogi su doista osjećali da je ugrožena njihova obitelj, njihova djeca, ono što smatraju svetinjama. Ja sam i tada, kao i danas, smatrao da eventualni brak Žarka i Darka neće baš nikako utjecati na moj klasični brak dvije hetero osobe. Taj referendum nije pomogao niti jednom, jedinom braku da postane bolji. Nije pomogao niti jednoj, jedinoj obitelji da uspješnije odgaja svoju djecu. Pomogao je jedino ideološkim ratnicima koji su dobili legitimitet za društveno djelovanje, ali da je uspio generirati ogromno količinu straha od izmišljene prijetnje, jest.

Ista je situacija bila i kod usvajanja famozne Istanbulske konvencije. Sjetite se samo svih grotesknih laži iz tog vremena: „Djeca će u školi birati jesu li muško ili žensko; Muškarci će ulaziti u ženske wc-e i izjavljivati da su žene; Više nećemo biti mama i tata, nego roditelj 1 i 2...“ Nema koju monstruozno suludu kreaciju nismo čuli. Ali cilj je ostvaren – neki su se ljudi uplašili, a tada im možeš podvaliti svašta. I ono što je zanimljivo, na njih neće nimalo utjecati činjenica da danas znamo da se ništa od toga nije ostvarilo. Zanimljivo je objasniti psihološku pozadinu razloga zašto činjenica da se sve te sulude najave nisu ostvarile nema nikakav utjecaj na sve koje su one uplašile. Naime, kada investirate mnogo emocija u neki stav, čak i kada se pokaže da su te emocije nastale na nerealnim temeljima, ljudi se najčešće ne odriču tih stavova, nego samo presele te emocije na neku drugu temu i formiraju neki drugi sukladni stav. U ovom konkretnom primjeru bilo bi razumno preispitati stav, ali i povjerenje koje si dao ideološkim grupacijama koje su plasirale te sulude konstrukcije. Ali većina ljudi koji su progutali te teze neće ni pomisliti na to.

Većina se neće moći odreći svojih stavova u koje su već uložili dosta emocija, već će samo izmisliti nove sulude konstrukcije da bi opravdali investirane emocije. Dakle, umjesto da shvate da ne postoji babaroga zvana rodna idelogija, oni će samo pronaći novo fantomsko područje djelovanja te babaroge. Kad smo već kod toga, zalaganje za rodnu ravnopravnost nije ideologija, nego zdrav razum, a ako netko već i ima rodnu disforiju, on ne treba pažnju ideološih ratnika, već liječnika, psihologa i psihoterapeuta koji razumiju o čemu se radi. Njihova im pažnja ne treba zato što je ta osoba bolesna, nego zato što je situacija kompleksna i treba uključivati stručnjake.

Istu smo situaciju imali i prošle godine kada su se počele širiti sulude teze o pandemiji. Čipovi, porobljavanje stanovništva, prevlast pedofila... kao da su se natjecali u tome tko će izmisliti nevjerojatniju konstrukciju. Ali ako si nekoga uplašio možeš mu servirati što god želiš. I kao što smo vidjeli, kada se krajnje nedvosmisleno demantira jedna suluda konstrukcija, umjesto da posumnjaju u svoje stavove, oni već uložene emocije presele na neku drugu konstrukciju.

Isto se događa i sada u drugom krugu zagrebačkih izbora kada vidimo očajničke pokušaje manipulacije izmišljenim tvrdnjama da netko misli da su „djeca vlasništvo države“ ili druge lažljive konstrukcije profesionalnih širitelja straha. 

I još jedna stvar za kraj – nema smisla raspravljati s takvim ljudima. Jer ne slušaju. To ne znači da ne trebate raspravljati s neistomišljenicima jer takve rasprave znaju biti vrlo korisne. Ali ovdje se ne radi o neistomišljenicima. Ovdje se radi o ljudima koji su alergični na činjenice. O ljudima koji formiraju čvrste stavove na temelju laži i u njih ulože ogromne količine energije jer su te stavove integrirali u svoj identitet. Takvi ljudi ne slušaju drugu stranu jer su uvjereni da su oni na pravoj strani. Uvjereni su u svoju istinu i snažno je osjećaju, a ne odustaju od nje čak i kada se dokaže da su je sagradili na lažima. Jer je osjećaju kao istinu i baš zato nema nikakvog prostora za raspravu. 

Ako ih imate u svom fizičkom okruženju, iskreno mi je žao. A u ovom virtualnom, ignore i delete su tako dobre opcije ☺ Takvim ljudima nije mudro davati pažnju kada oni već nisu dali pažnju činjenicama.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

 

 

Komentari 0