Bila je zima, pred kraj 2004. godine, kotrljala se već Ukrajinom narančasta revolucija. Demonstracije su tinjale, no bilo je i dijelova na istoku zemlje kojima se službena proeuropska politika državnog vrha nikako nije sviđala. Nakon što smo, unatoč političkoj nestabilnosti proveli u Kijevu nekoliko nezaboravnih dana, o čemu sam pisala prošli tjedan, fotografkinja i ja krenule smo u Donjeck, rudarski grad na granici s Rusijom. Putovali smo u društvu ekipe s RTL televizije, svima je u to vrijeme bilo interesantno napraviti reportažu o mladom, perspektivnom nogometnom reprezentativcu Dariju Srni za kojeg se kasnije ispostavilo da su prognoze o velikoj igračkoj karijeri bile točne.
Za Donjeck je u Hrvatskoj u to vrijeme čuo jedino moj tata kao vatreni navijač Šahtara. Ostalima je trebalo pobliže objasniti da se radi o velikom gradu u glavnoj rudarskoj regiji Ukrajine, oblasti Donbas, no da turističke agencije za taj dio svijeta baš i ne nude aranžmane za medeni mjesec s romantičnim obilaskom ugljenokopa. Područje iznimno bogato rudama i energentima, naseljeno tradicionalno velikim postotkom ruskog stanovništva, nakon raspada Sovjetskog Saveza bilo je tempirana bomba.
U Donjeck smo letjeli lokalnom linijom iz Kijeva, u starom, rasklimanom i bučnom avionu koji je uzlijetao s bočne piste aerodroma. Kofere smo u rukama nosili sami od zgrade preko piste sve do aviona i predali ga aero kondukteru koji je stajao na utovaru. Cvikao nam je karton s brojem, baš kao da se vozimo tramvajem. Nakon slijetanja smo predali ceduljicu natrag i uzeli svatko svoj kofer kojeg smo opet na kotačima gurali sve do izlaska iz zgrade aerodroma. Darijo Srna se ponudio osigurati nam svima smještaj na trošak kluba s obzirom da dolazimo raditi reportažu.
Ispred aerodroma koji je je izgledao bjednije od atuobusnog kolodvora u Sisku čekali su nas crni Mercedesovi kombiji, zatamnjenih stakala. Vozači su nas smjestili na sjedala i na ruskom jeziku poželjeli dobrodošlicu u ime kluba i Rinata Ahmetova. Putem do hotela imali smo svi na pameti upute koje smo dobili, da dolazimo u proruski dio i da se po mogućnosti manimo rasprava o politici.
Od aerodroma do grada vodila je ravna široka cesta, a okolo je bilo blato i pustopoljina. Tek bi se odjednom pojavilo naselje, par kuća ili zgrade i onda opet močvara, šikara i krš. Razlog tome je porozno tlo oko Donjecka zbog silnih rudnika i tunela pa se zato na nekim mjestima jednostavno nije moglo graditi. Donjeck zato i danas izgleda kao da je netko namjerno izolirao pojedine kvartove i razdvojio ih.
Oligarh koji je vladao tim dijelom bio je Rinat Ahmetov, politički glavni oponenat tadašnjem prozapadno orijentiranom vodstvu države. Ahmetov je upravljao konglomeratom koji je obuhvaćao holdinge u teškoj industriji, elektrane, medije, pivovare, nogometnu momčad i najotmjeniji hotel u Ukrajini. Predstavljao je klasičan primjer postovjetske kriminalne privatizacije, identičnog modela kakav se devedesetih provodio legalno i u Hrvatskoj. S jednom razlikom - Ukrajinski Kutle nije kokošario kao naši instant tajkuni pa se njegovo bogatstvo i politička moć mjerila u milijardama i traje do danas.
Donjeck je kao i ostatak velikih ruskih gradova izgledao slično – glavni trg, na njemu spomenik revoluciji i Sovjetima. Iako smo geografski boravili u Ukrajini, sve je izgledalo manje više kao da smo u Rusiji. Sive zgrade, kockasta gradnja, blokovi, široke aleje, puno zlata i secesijskih pročelja, i naravno ruski jezik. Ispod jedne takve kičaste fasade krio se i najluksuzniji hotel u Ukrajini, Donbass Palace, u vlasništvu Ahmetova.
Priznajem, bili smo fascinirani. Soba je kvadraturom premašila prosječan trosobni stan, a usluga se isticala širokom lepezom – saune, masaže, bazeni i razne druge mogućnosti naručivanja čega god bi biste se dosjetili – od Benedict jaja do kozmetičkih usluga i naručene pratnje za izlazak. O uređenju hotela bi se dalo diskutirati, sviđa li se nekom stil carske raskoši ili ne, ali udobnost i opseg ponude bili su neupitni.
U Donjecku smo boravili četiri, pet dana. Snimali smo sve i svašta, a spavali skoro ništa. Srna nas je ugostio kao što bi malo tko. Vodio nas je u restorane i klubove, a nakon što nas je u rano jutro zaustavila policija na povratku u hotel i tražila da platimo veliku kaznu zbog prebrze vožnje, vozač je samo kazao da je ispred nas Dario Srna i da idemo prema hotelu. Policajac više nije tražio dolare, skinuo je kapu, naklonio se i zaželio ugodan doručak.
Nisu svi nogometaši galantni kao Srna, mogu vam to kazati iz iskustva. Isto kao i što vam mogu kazati da su mnoge žene nogometaša među mudrijim i pametniji stvorenjima koja sam srela. Većina su iznimno sposobne i financijski spretne, a nevjerojatna karakterna osobina da se u javnosti predstavljaju samo kao 'žene' nogometaša kod mnogih je krinka za uspješan biznis i činjenicu da u svojim rukama drže puno više od tri kuta kuće. Za početak, drže igrače u balansu, a i Srna se kasnije oženio s jednom takvom.
Donjeck je tih godina izgledao tri puta lošije od Kijeva, ali noćni život i dostupnost svega bili su na zavidnom nivou. Srna je u Donjecku bio omiljen, a gdje god smo došli svi su se htjeli slikati i počastiti nas. Bio nam je dopušten i ulaz u kamp Šahtara koji je sveuekupno vjerojatno veličine Makismirske šume. Jezera, parkovi, priroda, restorani, tereni, sobe za odmaranje i masaže, sale za igranje i prezentaciju taktike, sve skupa - čuda. Tad sam prvi put vidjela da postoje jedno tri, četiri vrste bilijara i da je ovo što mi igramo sa šarenim i punim kuglama zapravo dječja igra.
Ukrajinke su se u Donjecku miješale s Ruskinjama, a sve su izgledale isto. Visoke, tanke, u bundama i potpeticama. Jednu smo večer sjedili u restoranu, dva igrača Šahtara došla su sa svojim djevojkama. Obje su pojele samo zelenu salatu i pile su samo vodu. Svaka je govorila četiri jezika, a u klubu smo kasnije saznale da je jedna diplomirala engleski i rusku književnost, a druga političke znanosti. Bile su lijepe, obrazovane i sretne što će dečki uskoro potpisati za klubove u Italiji.
Iz Donjecka smo se vratili puni dojmova, a jedna od upečatljivijih stvari bila je priča o labudovima. Kad je Ahmetov gradio bazu za Šahtar želio je bude najveća i najbolja i da se igrači tamo osjećaju dobro. Umjetno jezero nalazi se u centralnom dijelu, a Ahmetov je išao toliko daleko da je inzistirao da u jezeru budu samo crni, inače zaštićeni, labudovi jer je svaki bogatiji Ukrajinac u svom dvorištvu imao barem nekoliko bijelih.
Igrače u Šahtaru je odlično plaćao i zato su mnogi, bez obzira na ponude iz inozemstva, ostali u klubu i duže nego što je to bilo uobičajeno u ostalim prvoligašima. Srnu sam tad prvi put upoznala i apolutno me fascinirala činjenica da je jedan tako mlad momak uspio skupiti tolike simaptije u stranoj zemlji. Osim dobre igre, Srna je već tad bio pojam za humanitarna djela, ali nije mi dozvolio da išta od toga što mi je ispričao stavim u reportažu.
Sretali smo se još niz puta kasnije tijekom godina i moram kazati da je do dan danas ostao prvi na listi po korektnosti što se tiče odnosa s medijima. Puno puta sam svjedočila da je bio spreman dati dio sebe kako bi zaštitio nekoga od svojih igrača od raznih objava koje su bile istinite, ali na žalost neugodne. Detalje ne smijem i nikad ne bih napisala, ali sam sigurna ih se Srna sjeća baš kao i ja.
Jednom prilikom me tako bio nazvao i rekao, znaš da sam ti to obećao i ne želim da ispadne da sam prekršio dogovor. Ja se nisam sjećala obećanja, ali sam pomislila u sebi, da mi je znati tko je njega odgojio.
Kad sam ga neki dan vidjela kako plače u videu nakon bijega iz Ukrajine, utješno mi je bilo samo to da onaj tko je uz Srnu sigurno neće izgubiti glavu jer će taj momak napraviti sve da izvuče iz pakla rata koga god može.
Ljudi poput Srne su pravi raritet.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.