Trebamo li reagirati na svaki dječji plač?

Pravi dječji plač ili lažni, pitanje je sad!

Plač na koji trebate reagirati ili onaj kojeg je mudrije ignorirati? 

Za početak, mislim da je korisno uopće si postaviti to pitanje jer mnogi roditelji isto reagiraju na svaki plač. Češće su u toj kategoriji majke zbog instinktivnijeg zaštitničkog impulsa koji postoji zbog snažnije biološke povezanosti, a često i emocionalne. A i utjecaj društva je važan jer je kod nas i dalje uobičajeno majke smatrati primarnim roditeljima, dok mi eventualno malo pomažemo u odgoju. I to ako je majka sretna da ima partnera „koji malo pomaže“. 

Naravno, meni se naježi koža na kostima kad čujem da takvu arhaičnu postavku koja je možda imala smisla za vrijeme naših prapraprabaka, ali danas definitivno nema. No, i zbog činjenice da su nosile dijete devet mjeseci i zbog činjenice da je njihovo tijelo dizajnirano za brigu o bebi i da većinom one ostaju uz nju i da je dominantni društveni obrazac da tako treba i ostati tijekom života, mnoge majke osjećaju da je njihova dužnost zaštititi dijete od svake boli. Ali svake. I onda kada čuju plač reagiraju instinktivno i osjećaju da odmah moraju zadovoljiti ono što dijete traži od njih. Tako su shvatile svoju dužnost. Ili možda poslanje...

Kako znate da o svemu govorim bez rukavica, odmah ću reći da smo i mi imali takvu situaciju. Maja je sjajna mama i oko mnogih smo stvari bili usuglašeni. U većini odgojnih metoda imali smo isti pristup, a kad nismo, ponekad sam se ja približio njezinoj ideji, a ponekad ona mojoj. Ali ovdje je prvih nekoliko godina između nas stajao ponor. Ponorčina. Ja sam tvrdio da postoje bar dvije vrste plača – jedan kad našoj kćeri stvarno nešto treba, a drugi onaj ucjenjivalački. Razlikuju se u intenzitetu, ma razlikuju se i u frekvenciji. Kada joj je hladno ili je gladna ili joj nedostaje zagrljaj i sl., naravno da bismo trebali uskočiti. Ali ima i onaj ucjenjivalački plač „Bit će po mome! Zašto? Zato jer ja sam kraljica svemira, a vi ste moji podanici“. 

E, mislim da na taj plač ne treba reagirati. Jer to je plač koji govori o zadovoljavanju dječjih želja i hireva, a ne potreba. I znam da je to ponekad teško razlikovati, ali mislim da trebamo barem pokušati. 

Nama je trebalo nekoliko godina da shvatimo tu razliku. Prve dvije godine u njoj je toliko snažna bila mama-medvjedica da sam svakih nekoliko mjeseci pokušao otvoriti temu i objasniti zašto mislim da bismo trebali ne reagirati na ucjenjivalački plač, ali nisam se baš usrećio s time. Ona je kao mama-medvjedica osjećala da zna što treba njezinom djetetu. A ja nisam forsirao jer sam vidio da tu nema kruha. 

Na svu sreću, dogodilo se to da se mama-medvjedica umorila, a počele su se i pokazivati prve štetne posljedice jer je kći taj plač koristila kao vrlo efikasno oružje u svim mogućim situacijama. Kombinacija ta dva faktora konačno je rezultirala time da barem počnemo razgovarati o tome. Jer naravno da ja ne želim naša kći pati, ali mislim da je sasvim u redu ne ispuniti neke njezine želje. I sasvim je u redu da se to njoj ne svidi i da joj se u tom trenutku ni ja ne sviđam. Naš cilj kao roditeljima nije da se u svakom trenutku sviđamo svojoj djeci, nego da odgojimo djecu kojima će se sviđati njihov vlastiti život. A ako nas vrte oko malog, disfunkcionalnog prsta, to se sigurno neće dogoditi. 

Teško je u jednom tekstu navesti sve moguće situacije kad koriste tu vrstu plača, ali recimo, može se dogoditi kad trebamo ići doma, a oni ne žele pa pristanemo ići doma kad njima paše, a ne kad to odgovara ostatku obitelji. Ili kad ne mogu dobiti nečiju igračku u parku ili kad ne žele pojesti treću stvar koju smo pripremili ili kad žele nešto u supermarketu pa se bace na pod i vrište... 

Pa izvuku jokera – ucjenjivalački plač! A on je toliko moćan zato što djeluje na nekoliko razina – prva je osobna jer nas boli kad izgleda da naše dijete nešto boli. A druga je društvena jer nas je sram kad dijete glasno plače pa ga želimo što prije utišati. „Jer što će drugi roditelji misliti.“ I zato će mnogi od nas radije pristati na ucjenu nego da netko pomisli da nismo dobri roditelji.

Ali kakav je zapravo efekt ako popustimo pred ucjenom?

Iako razumijem da ćemo u tom trenutku osjetiti olakšanje jer će plač prestati, mi zapravo i njima i sebi otežavamo život. Djeca će se naučiti oslanjati na to super moćno oružje pa neće morati razvijati ostala. Naviknut će se da mora biti po njihovom, a ne da se i oni ponekad moraju prilagoditi. Neće upregnuti svoje moždane vijuge da osmisle opciju b) kad opcija a) uvijek upali. Dakle, time zapravo usporavamo razvoj njihovih intelektualnih, emocionalnih, ali i društvenih vještina. Umirit ćemo trenutačnu oluju, ali im neće pomoći da se uspješno nose sa životnim olujama.

Kao što sam napisao, nama je trebalo dvije godine da uopće otvorimo temu, a onda još nekoliko da naučimo razlikovati te dvije vrste plača i počnemo ne reagirati na onaj ucjenjivalački, a da ne osjećamo bol u utrobi.  Jer naravno da će klinci znati i to iskoristiti... Oni nanjuše našu slabost i neodlučnost, što vrlo dobro zna svaki roditelj. Tako da je i nama bilo sve samo ne jednostavno, ali tko još misli da je odgoj jednostavan?

Dobro je da djeca mogu računati na nas, ali odlično je kad mogu računati na sebe! I zato smo radili još mali milijun stvari da se kći osnaži - poticali smo je da sama riješava sukobe u vrtiću, umjesto da joj govorimo što treba misliti i napraviti. Nagrađivali smo je kad nešto dobro argumentira. I s time smo krenuli dok je bila još u vrtiću... Njezini prvi pokušaji baš i nisu bili nešto, ali već i sama činjenica da se pokreću ti neurončići ima fantastičan utjecaj i na njezine intelektualne i na verbalne vještine. Osim toga, jaaako smo se trudili razlikovati njezine potrebe i želje. Potrebe se uvijek trudimo zadovoljavati, a želje mnogo rijeđe. Radili smo i radimo još svašta...

Uglavnom, odgajanje nije jednostavno. Neće ni postati. Ali je predivno. Kad znamo što radimo. Kad ne pristanemo na ucjene. Jedino tako naša djeca mogu pristati u sigurnu životnu luku.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva