U stanicu šnjom: Spoilanje serija je remećenje javnog reda i mira

Jel i vama nekad, kad na društvenim mrežama vidite isječke iz Braka na prvu ili Gospodina savršenog, dođe da se pridružite klečavcima na Trgu? Ni meni, to bi bila pretjerana reakcija, ali neću reć da mi nije palo na pamet barem na sekundu, kao prolazna misao. Srećom, vidjeli smo da klečavci ne daju ženama da kleče s njima - smiju se one pridružit, ali ne u “njihovom”, muškom prostoru - tako da nema opasnosti da ću… pokleknut? E, to. 

Od prolaznih misli imam i to da želim pozvat policiju zbog žene koja u teretanu dolazi marinirana u parfemu Erba Pura - koji predivno miriši ako je osoba koja ga nosi u Zagrebu, a vi u Karlovcu, ali kad pored iste osobe pokušavate trenirat, situacija nije nimalo predivna. Neću joj pozvat policiju, naravno, imaju oni pametnijeg posla, samo ću se nastavit pitat koji nedijagnosticirani poremećaj imaju ljudi koji na sebe izliju dovoljno parfema da se pored njih ne bi osjetio ni Jakuševac.

Ali znate kome ću pozvat policiju? (Neću, naravno, to je samo mala fantazija koju imam, ali ajmo se pravit da hoću). Pozvat ću ju ljudima… nay, DEMONIMA koji spoilaju - ili spojlaju, kako god, samo me nemojte tražit da ponudim zamjensku riječ na hrvatskom jer je nema - filmove, knjige i serije bez se opterećuju idejom da su nekom uništili užitak.

U ponedjeljak je završila treća sezona serije The White Lotus - neću vam ništa otkrit jer nisam bezobzirna divlja svinja, neću vam čak ni okvirno reć što mislim o finalu jer je to što ja mislim potpuno nebitno, a vama koji još niste pogledali seriju sigurno ne trebaju inputi koji će nepotrebno zadirat u vaš osobni doživljaj.

Uglavnom, zadnja epizoda je izašla u ponedjeljak, a ja sam cijeli dan imala zadatak da izbjegavam sve objave i komentare koji se tiču serije - i uspjela sam, ali znam puno ljudi koji nisu. 

Nisu u tome bili neuspješni zato što su slučajno naišli na neki članak o finalu serije - to su znali vješto izbjegavat - nego zato što je par debila, apsolutno se ne namjeravam ispričat jer je to najtočniji opis, imalo nevjerojatnu potrebu HITNO, neki već u 10 ujutro, neki u 3 popodne, a neki “tek” u 6 popodne svima javit da su pogledali (što je ok) i rezimirat što se dogodilo (što je degutantno). 

Znam da je “degutantno” možda snažna riječ, ali nemam ju potrebu povuć. 

Znam i da živimo u vremenima u kojima je nerealno očekivat da ljudi ne komentiraju serije čim su ih pogledali, a samim tim je i teže izbjeć slučajno otkrivanje raspleta, ali svejedno živim u uvjerenju da još uvijek imamo dovoljno zdravog razuma da barem stavimo jasno upozorenje koje stane u dvije riječi: “Spoiler alert.” Nije teško, a ljudima daješ mogućnost da se ne zajebu. 

Znam i da je to “samo serija” i da svijet ima puno većih problema, ali spoilanje serija je - pogotovo na dan finala, kad ljudi još nisu uspjeli pogledat zadnju epizodu - REMEĆENJE JAVNOG REDA I MIRA. Ili bi barem trebalo bit, a u svakom slučaju je stvar bontona koji se možda ne uči, ali se podrazumijeva. 

“Čime se ti opterećuješ” - shut up, u pravu sam i nitko me neće uvjerit da su ljudi koji “slučajno” spoilaju serije dobri, pošteni ljudi. Nisu, nego su egomanijaci kojima je važnije da pokažu da su nešto napravili prvi - da nisu, vjerojatno bi se sjetili opcije da će nekom pokvarit doživljaj, pa bi sukladno tome prilagodili komunikaciju.  

“Ali i ti si nama prošli tjedan spoilala Snjeguljicu” - nisam, samo sam vam pokušala uštedit vrijeme, novac i mentalno zdravlje, a ako i dalje želite pogledat Sjebuljicu, moj prošlotjedni osvrt vas neće spriječit da uživate u filmu. Spriječit će vas druge stvari, ali taj kolač smo već ispekli, pojeli i za njim pustili vodu. 

I možda je stvarno nepotrebno dizat paniku oko nečega što je “samo serija” u svijetu koji ima puno većih problema, ali koliko se često više imamo priliku veselit finalu neke “samo serije?”

Ne živimo više u vremenima kad smo zbog najdražih serija trčali doma da vidimo što će se dogodit u novoj epizodi, snimali ih na video kazete ako baš nije bilo šanse da ih uhvatimo ili se tješili sutrašnjom reprizom; živimo u vremenima kad na dlanu imamo cijelu sezonu (ili više njih) za binge watching, a taj nekoć nezamislivi luksuz najčešće nagrađujemo obijesnim polugledanjem - s jednim okom na televizoru i drugim na mobitelu. 

Od te bahatosti rijetko tko uspijeva pobjeć - većina nas se zaigrano uhvati mobitela, a kad shvatimo da smo propustili minutu radnje, prevrtimo izgubljenu scenu… i najčešće ju OPET ne pogledamo jer OPET uzimamo mobitel u ruku. Vi ste možda bolji gledatelji od mene i to ne radite, ali ja nekad vraćam scenu i tri puta jer unutar 5 sekundi zaboravim zašto sam ju vratila. 

Može nam se, pa ne cijenimo ono što imamo, što nikome od nas nije na ponos, ali tako je kako je. 

Tek se tu i tamo dogodi serija koja nas vraća u vrijeme kad nam sve nije bilo servirano pred nosom i od nas traži da strpljivo čekamo - što nam malo i ide na živce jer smo razmaženi i navikli smo na drugačiju dinamiku, ali ima i nešto lijepo i romantično u ideji da moramo zaslužit novu epizodu.

I čekamo ju, veselimo joj se, treniramo strpljenje kojeg u svijetu ima sve manje i barem se nakratko vraćamo u neka sretnija vremena kad smo imali manje, ali to što imamo smo cijenili više.

A onda se u ponedjeljak u 10 ujutro, na dan dugo iščekivanog finala, neka Marta koju imaš na Facebooku i zapravo ni ne znaš zašto ju imaš, Marta koje se sjetiš jedino kad vidiš da joj je rođendan koji joj nećeš čestitat, sama sa sobom dogovori da bi bilo baš super i korisno napisat tko je umro u zadnjoj epizodi - i to nije dovoljno dobar razlog da joj na vrata pošalješ policiju ili barem Nikicu Jelavića? Nogometaša, naravno. (Nisam vam ništa spoilala, premisa svake sezone White Lotusa je da netko umre, a mi čekamo da saznamo tko). 

Why, bitch? Čemu? S kojim razlogom?

I sigurno ta neka Marta nije nekom išla ciljano i zlonamjerno pokvarit doživljaj, ali for fuck’s sake, Marta, je li toliko teško zaključit da možda nije pametno otkrivat rasplet ljudima koji ga još nisu stigli doživjet sami? 

Mogla je ta neka Marta samo reć da je pogledala zadnju epizodu bez da otkrije ključne detalje, ali Marta želi bit primijećena kao najbrža, slično kao oni idioti koji se utrkuju da prvi dođu na semafor na kojem je crveno. Marta je bad people, nitko me ne može uvjerit u suprotno, a ne može me uvjerit ni da joj se dogodilo “slučajno” - slučajno ti se može dogodit kasnije, ne na jutro finala. 

Sad bi možda bilo pametno da ponudim neki okvirni “spoiler” rok nakon kojeg se otkrivanje kraja serije više ne može smatrat spoilanjem, ali nemam ga - možda tjedan dana nakon emitiranja? 

Ne znam, možda je to previše, ipak živimo u vremenima u kojima se informacije šire brže od vrtićkih prehlada, ali dan, dva, tri bi trebao bit neki minimum bontona. 

Doduše, ja i dan danas pažljivo pristupam razgovoru o starim filmovima i serijama - sigurnije mi je pretpostavit da osoba s kojom pričam možda ne zna tko je Keyser Söze, da nije upoznata sa Shyamalanovim najpoznatijim obratima (ni u Šestom čulu ni igdje drugdje) i da nema filma ili serije koji mogu biti toliko “pa to svi znaju” koliko moj sugovornik može biti netaknut tim “to svi znaju” znanjem. Mene ne košta ništa da budem pažljiva, a glupo je i nepravedno da nekom pokvarim iskustvo i užitak. 

I nepristojno, znam da to možda zvuči netočno, ali spoilanje je nepristojno i neobzirno ponašanje koje zaslužuje oštru osudu.

Pustite priče o svijetu koji ima puno većih problema, naravno da ih ima.

Ali upravo je u takvom svijetu - svijetu punom problema, svijetu u kojem više ne znamo cijenit stvari jer imamo raskošnu ponudu materijala za zabavu, svijetu u kojem više ne znamo bit strpljivi jer smo navikli da sve možemo dobit odmah - serija čiji kraj čekamo s nestrpljenjem neprocjenjivi luksuz. 

I nebitan luksuz bez kojeg uvijek možemo, apsolutno, ali drago nam je što ga imamo i znamo ga cijenit. 

Serija koja izlazi jednom tjedno, a mi joj se veselimo onako kako smo se veselili kad je to bio standard. Serija koja nas, barem na kratko, vraća na stare, prirodnije postavke. 

I onda neka tamo Marta, sretna ne bila, preuranjeno ejakulira na Facebook statusu i ukrade tuđu radost u zamjenu za 11 lajkova - a mi još uvijek nemamo dogovor da na tu Martu smijemo (i moramo) urlat jer remeti javni red i mir… ili barem naše pravo da stignemo pogledat kraj serije prije nego što nam ga otkrije neka bezobzirna divljakuša. 

Ili divljak, nije Marta bila jedina, samo je bila najbrža. 

Spoilanje serija u trenutku kad je manje-više sigurno da ćeš nekom pokvarit doživljaj je, slobodno mi proturječite ako želite, na granici sa sociopatijom. 

“Ali možda Marta samo nije znala…”

Na dan emitiranja finala, u 10 ujutro iako je logično da će ljudi uspjet pogledat tek navečer - ili tek kroz nekoliko dana? 

Znala je, kao što idiot koji parkira preko jednog i pol mjesta zna da to radi na štetu drugih, ali ga jednostavno nije briga. 

Svijet ima puno većih problema od ovog, jasno, ali ako malo razmislite, većina njih kreće upravo od pojedinaca kojima je potpuno svejedno kome će ukrast malo sreće iz dana.

Sretna ne bila, Marta, neka ti je na naplatnim kućicama uvijek kolona. 

U stanicu šnjom!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva