Miss7 Blog 30. travnja 2021.

U razvijenim civilizacijama poštivanje pravila zove se disciplina i smatraju je vrlinom. U Hrvatskoj je to mana

Pixsell/Sandra Šimunović. Frizura: Evelin Benković, Studio 'Evelin'; Makeup: Sanja Agić

Neću dužiti ovaj put, bit će ovo kratka kolumna s jasnom porukom za pojam koji su napredne zemlje odavno uvele u svoj genetski kod. Radi se o stvari koja je Hrvatima stran termin, no pitate li Japanca, Švicarca ili stanovnika Vaduza što misli o riječi disciplina, svi će se u glas složiti da je upravo ona ključna za uspjeh svake nacije i napredak društva. Japanci će se u poštivanju te zahtjevne obveze očitovati svakodnevno, pa tako nikada usred Tokija nećete sresti bezglavu budalu koja trči preko zebre na crveno umjesto na zeleno svjetlo, a Švicarcima je potpuno stran pojam parkirati u maniri Balkanaca auto preko svog, ali i još dva susjedova mjesta. U glavnom gradu Lihtenštajna ljudi će zaboraviti zaključati vrata od kuće jer cijela zemlja ima sveukupno manje od deset osuđenika što će dati naslutiti zaključak da stanovništvo u uljuđenim sredinama ne razmišlja o krađi, malverzacijama i korupciji, već se disciplinirao drži reda, zakona i propisa.

I gle vraga, sretni su. 

Ne žive svi s ciljem kao Hrvati da se već tijekom mladosti što prije dočepaju stranačke iskaznice i zaposle preko veze u odjelu javne nabave. Pri tom nije važna firma, nego natječaji. Ne žive svi s idejom da je dobro raditi jedino drugačije od onog kako nalažu Bog i pravica. U razvijenim civilizacijama poštivanje pravila, navika i normi zove se disciplina i smatraju je vrlinom. Kod kuće to smatramo manom zaboravljajući da kršenjem discipline počinju svi problemi i inače problematičnih naroda kao što smo mi.

Disciplina počinje od malih nogu i kućnog odgoja. Često me pitaju kako mi je sin. Ja kažem dobro, dresiran je ko doberman. Bude na to svakakvih reakcija, najčešće smijeha. Mali ima 4 godine i tri mjeseca, nije nešto posebno lijep, operiran je od sluha i ritma, a na tatinu žalost ne zanima ga ni nogomet. Za razliku od brojnih majki ja još nisam otkrila nijedan njegov talent, a u konačnici mi nije ni važno jer dijete trenutno ima ono što mislim da mu je najvažnije - zdrav je, pun ljubavi i discipliniran. Da se sad ne bi nakačio kakav dušebrižnik s komentarom da dijete uspoređujem sa psom, komparacija je napisana isključivo zbog prikaza poštivanja pravila.  

Dakle, mali ima svoj red, zna kad se popodne spava, što se ruča, kad se jede slatko i gdje stoje veliki, a gdje mali kamioni. Točno je postavljena granica što se smije, a što ne, i to ne zbog mene, nego zbog njegove budućnosti. Ako sad nauči da nakon jela mora sam pospremiti tanjur i malim usisivačem posaugati mrvice, ako sad sazna da igračke u kutiju ne slaže po noći kriomice Mary Poppins nego on, ako sad nauči da se tata ne zove Siniša, stari ili ej ti, nego samo tata, i uvijek tata i jedino tata, onda mi se nekako čini da bi možda kasnije u životu mogao možda i uspjeti nastavimo li ovim putem. U ovoj dobi se usvaja rečenica da mama nije ničija sluškinja i da to znači da si sam toči vodu u kupaoni ako je žedan. Disciplina je produžena ruka poštovanja prema sebi, roditeljima, prijateljima i kasnije kolegama, a sve od nabrojanog kolektivni je manjak u Hrvata. 

Mi ne nosimo maske jer nas boli briga za druge, mi se družimo po kućama iako su nam rekli da to nije dobro, mi jurimo dvjesto na sat usred grada gdje je dozvoljeno 50, pokosimo šest automobila i na kraju policija  još uvijek ne zna je li vozio Tomo ili Boško. Mi ne poštujemo nikakav red, pravila i zakon, kompas nam umjesto sjevera pokazuje vlastiti džep i pri tom ne prezamo ni pred ničim da dođemo do cilja. Mi se ne bunimo protiv klijentelizma jer smo lijeni izaći na ulicu, a na kraju krajeva većini taj model odgovara. Zamislite tragedije da se moramo promijeniti, da uvedemo disciplinu u privatni život, posao, financije ili odnos s partnerom. Značilo bi to transparentnost, okvire koje moramo poštivati i moralna načela kojih se moramo držati.  

Mi nismo u stanju ostvariti običnu disciplinu u prehrani kad smo bolesni, a kamoli nešto ozbiljnije. Svaka naša euforija oko promjene i odluke da se držimo reda splasne već nakon deset dana. Nedostatak volje, želje i truda jedna je od osnovnih mana našeg društva koje se već 30 godina ne može maknuti od trivijalnih stvari poput ustaša i partizana, a kamoli da razmišlja o budućnosti.

Nije da sam neke pameti, jer da jesam bila bi fizičarka, a ne tipkačica, no što je tu je, moj muž je smatrao da neke stvari radim odlično i da ne moram imati STEM diplomu da bi me oženio. Bez obzira što nisam članica MENSA-e, ali Ava Karabatić je, znam da se život svodi na tek nekoliko preduvjeta bitnih za doživjeti pristojnu starost. Dosljednost, odlučnost i prioriteti prva su tri i ne nužno tim redom. Da biste se ičim ozbiljnije pozabavili važno je prvo raščlaniti bitno od nebitnog i postaviti prioritete, a nakon toga odlučiti što vam je cilj. Tek onda na red dolazi dosljednost u izvršenju odluke, a za to vam je nužna disciplina, riječ koju mrze čak i sportaši. 

Znate zašto su hrvatski nogometni reprezentativci svojedobno obožavali Štimca, a prezirali Kovača? Iako se ovaj drugi pokazao znatno uspješnijim i kao igrač i kao trener, ovaj prvi je uzde držao lagano i žmirio na nestašluke u karanteni. Ljudi poput Kovača neće uspjeti u Hrvatskoj, ali zato u svijetu hoće. Tako je i s domaćim svijetom, na riječ disciplina čut ćete sto i jedan razlog zašto nije prikladna. Ali nećete čuti baš nijedno objašnjenje zašto je dobra. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

  • vi

    Dijete nije posebno lijepo????? Koja to mama govori o svojoj djeci?????? ISKRENOST JE VRLINA, ALI TVOJE DIJETE JE NAJLJEPŠE NA SVIJETU,!!!! Barem su meni moja djeca