U natjecanju koja je od nas veća žrtva, paćenica i mučenica, sve smo na kraju gubitnice

Život žena na ovim prostorima ponekad mi se čini kao reality show u kojem se sve natječemo koja je veća žrtva, mučenica, patnica…

Kao da želimo prvu nagradu, ne shvaćajući da smo sve mi samim ulaskom u to takmičenje izgubile.

A tko smo mi uopće ako nismo žrtve?

Ne može biti lako i jednostavno jer onda ne vrijedi? Za sve što vrijedi se moramo pomučiti? Rad, rad, briga za sve oko sebe, a gdje smo tu mi?  

Busy is the new stupid - novi je pokret na Zapadu koji kaže da je glupo biti zauzet

Biti zaposlen i u gužvi danas je postalo čak i pitanje vlastite vrijednosti. Općenito, previše je naglasak na produktivnosti i efikasnosti ne samo u poslu nego u cijelom društvu.

Radim jednako vrijedim. Sve što imam izvana, sav uspjeh izvana jednako ja vrijedim.

Ako nemam ništa što je općedruštveno priznato da su mjerila uspjeha onda sam neuspješna. Ocjene u školi, o kojima sam pisala prošlu kolumnu, određuju našu vrijednost dok smo djeca. Kasnije to čine vitak izgled i ljepota, skupa odjeća, cipele, torbice, zgodan, uspješan i bogat muž, poslovni uspjesi, auti, novac, imovina… bračni status, broj djece… pasa, mačaka, vikendica, ljubavnika…sve izvana. Dok je praznina u srcu i duši iznutra.

Mnoge od nas samo radimo, ne odmaramo jer ne stignemo, jer onda ne vrijedimo, jer onda gubimo vrijeme, šutimo, trpimo, sve stignemo jedino se za sebe ne stignemo pobrinuti. Mi smo sebi najmanje važne. Dok jednom ne naučimo.

Dok nas ne lupi neka štitnjača, rak, razvod, korona, operacija, moždani udar…

Inače zanimljivo, nedavno sam vodila emisiju i objavila intervju s gostom iz Slovenije na temu burnouta, izgaranja kojeg je doživio i rekao je da ne izgaramo od previše rada nego kad idemo protiv sebe, kad gazimo svoje vrijednosti i kad radoholičarstvom dižemo sebi vrijednost i bježimo od istinskog sebe.

Zanimljivo i u svakom slučaju za razmisliti.

Jurcanje za savršenstvom koje ne postoji i kult savršene majke

Čitala sam nekidan knjigu wabu sabi o japanskoj filozofiji življenja, o prihvaćanju da je sve nesavršeno savršeno i da se sve stalno mijenja i na nama je da to prihvatimo.

Baš tako smo i mi nesavršeno savršene. A joj... ma da...

Međutim mi smo si čini se nametnule nedostižne ideale savršenstva i same sebe mlatimo kad ih ne uspijemo dostići. Samokritičnost nas ubija doslovce. Nikad nam ništa nije dovoljno dobro, uvijek može bolje, mi nikad nismo dovoljno dobre.

Posebno je to izraženo u kultu majke koji smo izgradili.

Prava majka je ona koja rađa prirodno, bez lijekova, muči se, doji i kad se muči ko stoka ona ne posustaje, samo majka zna što djetetu treba i nitko drugi se ne može tako kvalitetno pobrinuti o djetetu, ni otac, ni baka, jer mama zna najbolje, ostali mogu malo „pomoći“ ako baš moraju. Uz neizbježan osjećaj krivnje i grižnje savjesti, naravno. Bez toga ne ide. P.S. Svakoj koja je preživjela Facebook mameće grupe odajem počast.

Prestanimo se kažnjavati

Srela sam nekidan dragu osobu i kaže on meni za nešto što smo pričali – kad se prestaneš kažnjavati to će se promijeniti. I zastanem i razmislim. Ima on pravo.

Prvo ja moram prestati slušati tog unutarnjeg kritičara i samosabotera. Isto predlažem i vama pa da vidimo kakve nas promjene čekaju.

Usput rečeno, a čija nam uopće dozvola za uspjeh i uživanje treba?

Klijentica mi je došla na savjetovanje nekidan i uvijek ista priča kad netko želi početi novi posao. Misli da treba još jednu od već stečenih 365 diploma prije nego pokrene biznis. Ne, ne trebamo ničiju dozvolu. Ako želite nešto pokrenuti, pokrenite. Samo krenite. Vrijedi za sva područja života.

Dobro kako onda od „tzv. robinje do boginje“?

Kažu da su dvije stvari presudne za uspjeh općenito -  kako razgovaramo sami sa sobom i s kime se družimo?

E pa ajmo sad iskreno, kako pričate sa sobom – sviđate li se same sebi, kad ste se zadnji puta pohvalile, proslavile neki svoj uspjeh… koliko ste zadovoljne sobom? Znam znam...

Jedna mi je liječnica rekla radost i užitak liječe

A druga poznanica - zadovoljnu ženu svi žele zadovoljiti.

Dakle, ako ti nešto iznutra ne štima, iako izvana imaš sve, nisi sama, ne umišljaš si ništa, nije istina da se samo trebaš bolje organizirati, nisi luda. Sustav je tako postavljen. Isplači se. Progovori. Promijeni što želiš i možeš.  

A što će na to ljudi reći?

Svi imamo veliku želju pripadati. Prije ako nismo bili dio plemena to je značilo da smo sami i da nećemo preživjeti. Danas to više nije tako.

Pa kako se ono kaže, nismo čokolada da se svima svidimo.

Hoće li nam zamjeriti? Hoće. Hoće li nas neki odbaciti? Hoće. Hoćemo li naći istomišljenike? Hoćemo, naći ćemo svoje (novo) pleme.

Jedno je sigurno. Srce nikad ne laže.  

Nema nagrada niti medalje za mučenice. Jer sve smo u toj igri gubitnice.

Uživajte u svom životu. Prekratak je.

Kako mi je nekidan prijateljica u razgovoru rekla - Nemoj samo izgubiti sebe. Svi će otići. Stavi sebe na prvo mjesto.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva