Miss7 Blog 03. prosinca 2020.

U lockdownu živimo kroz serije; meni je Kruna dala razmišljati volimo li svoju djecu - jednako

Marko Grubišić.

I tako nam se na mala vrata, umjesto Svetog Nikole kroz dimnjak ušuljao novi lockdown. S PTSP-om od prošle karantene i pomalo ojađeni novom/starom situacijom, šutke smo prihvatili da ćemo najljepši mjesec u godini provesti zaključani doma. Tu i tamo zaplaču ugostitelji, zagunđaju Facebook prosvjednici, poneki antimasker krikne nešto na glavnom trgu, ali većina nas ipak se pred zimom i strahom od zaraze povukla u svoja četiri zida.

Scenarij s kojim nitko nije zadovoljan, ali ni najžešći kritičari nemaju tu više što za reći. Zasad nepobjedivi neprijatelj čak je i premijera prepustio Zoomu. Mi ostali smrtnici već smo naučili da su virtualni sastanci i komuniciranje putem ekrana jedini mogući način druženja. Od starih dobrih navika preživjela je jedino televizija. Doduše u pomalo drukčijem obliku jer tko još ne gleda program na zahtjev preko jednog od mnogobrojnih servera/providera (upiši hrvatsko ime za to) ostao je u 20. stoljeću.

I sva sreća da postoje svi ti Netflixi, HBO-i, Amazoni i ostali jer tko zna što bismo sa sobom da ne možemo sanjariti o životu na kraljevskom dvoru, na ulicama Upper East Sidea u New Yorku ili igrati šah s velemajstorima usred Moskve. Nabrojila sam samo tri posljednje hit serije jer ako niste pogledali Slom, Damin gambit ili Krunu ili ih barem nemate u planu pogledati, kao da i niste bili u 2020.

Šalim se, ali otprilike tako u posljednje vrijeme izgledaju Facebook rasprave pa ako kojim slučajem niste čuli ništa o novim filerima Nicole Kidman, kostimima Ann Taylor-Joy i bešćutnosti britanske kraljice, čestitam, uspjeli ste izbjeći glavne rasprave 21. stoljeća. Serije su postale naša imitacija života pa je posve normalno da nas pitanja koja postavljaju intrigiraju. Da vam ne kvarim gledanje spomenutih, a meni su sve tri odlične i danima su me prikovale uz ekrane, prepričat ću samo jednu epizodu iz Krune o kojoj danima razmišljam.

Godine su 80-e, premijerka Velike Britanije je Margaret Thatcher, princ Charles i Diana taman su započeli svoju turbulentnu vezu, a kraljica Elizabetha razmišlja o odgoju svoje djece i gdje je s kojim djetetom pošlo krivo. U jednom trenutku, Margaret Thatcher otvoreno joj kaže u razgovoru da je nestao njezin sin miljenik što kraljicu potpuno šokira s obzirom da premijerka ima i kćer. Uglavnom kraljica se krene preispitivati ima li i ona miljenika ili miljenicu među svojih četvero djece i otkrije da ima i da je još uz sve to njezin miljenik izrastao u dečka sumnjiva morala (princ Andrew koji je 30 godina kasnije očigledno bio umiješan u pedofilski skandal s notornim Epsteinom).

Zanimljiva tema za sve nas mame, ali i za djecu iz višebrojnih obitelji koji su se često zbog ovih ili onih razloga osjećali manje ili više voljenima nego naša braća ili sestre. S obzirom da se najveći dio naše osobnosti oblikuje u roditeljskom domu, odnosno u prvih petnaestak godina života, pitam se nije li upravo taj rani osjećaj nepravde koji možda doživimo razlog što danas svijetom hoda gomila nesigurnih i nesretnih ljudi.

Susrela sam se s tim emocijama mnogo puta pogotovo među muškarcima. Jedan je moj bivši bio uvjeren da ga je mama manje voljela nego brata, pa je čak i neke događaje iz djetinjstva tumačio iz te perspektive. Kad sam o tome naoko usputno razgovarala s njegovom mamom, ispalo bi da su se stvari događale posve drukčije. No njegova sjećanja nisu se više mogla mijenjati, kao da se taj crv sumnje u bezuvjetnu majčinu ljubav jednom zauvijek naselio u njemu pa je i sve svoje buduće veze interpretirao iz pozicije nevoljenog djeteta.

Najčešće se takve sumnje javljaju kod mlađe djece. Oni se često osjećaju drugotni, pomalo zanemareni i često nezadovoljni količinom roditeljske pažnje. Moj mlađi brat cijeli život viče da živi u mojoj sjeni, barem kad je pažnja naših roditelja u pitanju, moja najmlađa curica već je s dvije godine naučila da mora biti jako glasna ako želi da se netko samo njoj posveti. S blizankama je druga priča, ali i one već jako dobro znaju kad i s kojim roditeljem moraju na koji način. Možda je Margaret Thatcher (ona iz serije jer teško je reći je li i u stvarnosti bilo baš tako dramatično) samo na glas izrekla ono što svi radimo dok se trudimo biti puni ljubavi za sve jednako.

Voljela bih da nemam miljenicu, voljela bih misliti da ih sve odgajam jednako, s dovoljno pažnje i nježnosti, voljela bih da one znaju da ih sve volim neizmjerno, no nekako sam sigurna da će mi barem jednom jedna nešto zamjeriti. Biti roditelj najteža je uloga u životu, biti bezgrešan roditelj, e to je već nemoguća misija. Sudeći po Kruni, i kraljica je gadno kiksala. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0