U čemu je problem: Zašto (ni)je odmah prijavila?

Bezazlena priča broj 1 

“Živite ovdje?” - pita me u 2 ujutro, dok njegovim taksijem ulazimo u moju mračnu ulicu. 

Odgovaram da idem kod dečka, iako bi mu najradije rekla da ga se ne tiče gdje živim. Ali neću, iz dva razloga. 

Prvi je zato što ima sto kila i sami smo u mračnoj ulici u 2 ujutro. Ako mu kažem da ga se ne tiče, možda će reć da sam u pravu, možda će samo promrmljat da sam bahata, a možda i nešto treće, nešto zbog čega će njegovi susjedi sutradan za novine govorit da su u šoku jer je uvijek bio miran i povučen. 

Drugi razlog je taj što sam 99 posto sigurna da njegov “živite ovdje?” nije ništa drugo nego nespretno, glupo ćaskanje. Čovjek od 50 godina vjerojatno nema pojma koliko se sirena pali u glavi žene od 30 (ili 22 ili 17) kad ju netko pita gdje živi i živi li sama - bilo da je 2 ujutro ili 2 popodne. Trebao bi znat, ali očito ne zna, a ja ne želim da ima problema zbog mene.

“On je nečiji tata” - nema veze što mi je zbog njegovog pitanja nelagodno, prebacit ću odgovornost na sebe i nadat se da će sve bit ok. 

On je nečiji tata, ne želim radit dramu gdje je nema - iako zapravo ne znam ima li je ili ne. Samo znam da se osjećam ugodnije ako lažem da idem kod dečka. 

Bezazlena priča broj 2

“Jel imaš nekog da te šeta za ruku po Ribnjaku?” - pita moju prijateljicu oko ponoći, dok ju vozi doma. Bila bi prava šteta da nema, kaže joj, baš je lijepa cura. Na aplikaciji ima ocjenu 4,7. 

Vozi prebrzo, točno onako kako voze svi nesigurni idioti, usput joj priča da mu maličke - njegov izraz, ne moj - subotom nude ručne usluge u zamjenu za vožnju nakon izlaska. On je nečiji sin, ali svejedno ga prijavljuje jer nije zaslužio ništa drugo. Iz aplikacije joj kažu da će ga pozvati na razgovor da obrazloži svoje ponašanje i ukloniti mogućnost da ju više ikad vozi. To ne mijenja činjenicu da on i dalje zna gdje živi. Ni da ga i dalje može dobit kao vozača u drugoj aplikaciji preko koje vozi. Prijavila ga je, ali svako malo pomisli da bi bilo bolje da nije.

Bezazlena priča broj 3

“Treba te ženit” - šalje mi poruku lik koji ima moj broj jer me vozio, a aplikacija preko koje radi mu je omogućila da ga vidi i spremi. Ne prijavljujem ga, ne jer je nečiji sin, nego jer ima moj broj i zna gdje živim, a ja znam da me aplikacija neće zaštitit ako ga dovoljno naljutim. Ako ga prijavim, on neće bit ništa manji idiot, ali će bit idiot koji ima razlog da me dočeka ispred stana. 

Ispast će da imam nešto protiv ljudi koji se bave taksi prijevozom - nemam, samo su to situacije u kojima najčešće srećem nepoznate muškarce koji nisu uvijek upoznati s razlikom između prihvatljivog i neprihvatljivog. Ili ugodnog i neugodnog, kako god vam više paše.

Bezazlena priča broj 4

“Jel bila fina hrana?” - pita dostavljač curu u Srbiji nakon što joj je dostavio obrok i neovlašteno zadržao njen broj. 

Prijavila ga je, što sigurno već znate ako niste bili ispod kamena zadnjih tjedan dana. 

Dobio je otkaz. 

Neka je? 

Nije trebao? 

Trebao je? 

Pretjerao je? 

Ona je pretjerala?

Gdje ste vi po tom pitanju? 

Ja sam napola. Zapravo, ne napola, mislim da sam negdje na 80 posto.

Po nekoj feminističko-matematičkoj formuli, bilo bi pametnije da sam samo na jednoj strani, ali strane mi se isprepliću. 

Žao mi je cure jer nema glupljeg osjećaja nego kad muškarac koji ima tvoj broj u poslovne svrhe taj broj koristi u privatne svrhe i ne razumije u čemu je problem. 

Žao mi je i njega jer sam sigurna da nije riječ o zlonamjernom čovjeku - vjerojatno je samo glup i neinformiran i nema pojma da je to što je napravio uvod u jezivo ponašanje.

Žao mi je i svijeta jer se na momente sjetim svih romantičnih komedija u kojima frajer na prevaru dođe do broja žene koja mu se sviđa ili ju uhodi na putu do posla ili nešto treće što je jako slatko kad je u pitanju Matthew McConaughey i razlog za sudsku zabranu pristupa kad je u pitanju samo Matko Mekonjević - što je užasna prilagodba imena, ali možemo se pravit da je ok. Žao mi je jer mi se čini da u današnjem svijetu više nema nimalo mjesta za improviziranu, pomaknutu romantiku koju žene vrlo često i dalje zazivaju. 

Znam da je dostavljač koji ulijeće preko broja koji ne bi smio koristit loš primjer i da se ne može svrstat pod romantiku, ali nadam se da me nećete rušit na detaljima u ovom slučaju - samo vam govorim stvari koje mi padaju na pamet dok se borim s ovih 20 posto kojih mi fali da budem samo na jednoj strani. 

Daleko je ovo od filmske romantike, naravno, a pitanje je postoji li u današnje vrijeme više ikakva šansa za romantiku koja nije sterilna kad je svaki korak potencijalna (GDPR) mina. 

Ali to je pitanje za neki drugi put. Današnje pitanje je je li žena koja je prijavila dostavljača u krivu  ili nije? 

Ja mislim da nije. 

Mislim i da ga ja za istu stvar ne bi prijavila, samo bi ga ignorirala. Bilo bi mi žao da netko ima problema na poslu jer nije dovoljno pametan da zna da se ponaša neprimjereno, a ova razina neprimjerenog bi mi bila nešto što bi mogla ignorirat, po već uhodanoj “ma pusti” špranci. 

To je nečiji sin. 

To je nečiji tata. 

Nečiji muž.

Nečiji brat. 

Nečiji netko. 

A i zna gdje živim. 

Zna i kako se zovem. 

Zna moj broj telefona. 

Previše potencijalnih komplikacija za nešto što je proizašlo iz tuđe gluposti.

Ja ga vjerojatno ne bi prijavila, ali to ne znači da je cura koja je to napravila u krivu. 

Nije u krivu. 

Smjela ga je prijavit.

I neka ga je prijavila. 

Vjerojatno je pametnija od mene koja razmišljam o tuđem obiteljskom stablu i kratim razlomke dok odlučujem koliko je moja nelagoda nevažna u odnosu na one koji ju uzrokuju. 

Ja kompliciram, a stvari su zapravo vrlo jednostavne - ako nije napravio ništa loše, neće dobit otkaz.

Ako je, dobit će ga. 

I dobio ga je, što je sigurno tužno kad se sjetite da je to nečiji sin, muž, brat, tata, ali ujedno je i pohvalno.

Kad na poslu radiš stvari koje ne bi smio, trebaš dobit otkaz - pogotovo ako stvari koje radiš uključuju uznemiravanje žena. 

Pogotovo ako živimo u svijetu u kojem se pola interneta upravo dere na ženu koja je to prijavila.

“Kurva.” 

“Glupača.” 

“Da je dostavio hranu u BMW-u, ne bi ga prijavila.”

Znate tko su ljudi koji pišu ove stvari? Isti oni koji će kasnije pitat “zašto nije odmah prijavila?”

Nema veze o koliko je teškom prijestupu riječ, imamo ženu čija su prava narušena i koja je na to reagirala - i hrpu internet lovaca na pravdu koji ju pokušavaju posramit zbog toga. 

“Da je bio zgodan, ne bi prijavila”, kažu. 

“Samo je pristojno pitao kakva je bila hrana.”

“U čemu je problem?”

Nitko pritom ne spominje da dostavljač vjerojatno ne bi poslao poruku da je isti obrok dostavio brkatoj masnokosoj gospođi… ili muškarcu. 

Opet se, po tko zna koji put, u muškom neprimjerenom ponašanju traži krivica žene. 

Čak i kad se zaobiđe sveti internet argument zvan “zašto nije odmah prijavila” i kad se sve prijavi na vrijeme, opet ne valja.

Žena uvijek nekako uspije bit kriva neovisno o tome koliko se brzo “sjetila” reagirat - ili je zločesta, ili nedojebana, ili samo želi pažnju, ili pretjeruje, ili je bahata, ili je umišljena, ili od sitnice radi dramu, ili je sama to tražila, a sad glumi da joj smeta.

Opet je žena zajebala - on je samo tu s biciklom, doslovno. 

“U čemu je problem?”

Najmanje u dostavljaču, ali samo zato što je nešto malo, ne znači da se mora ignorirat.

Žene se stalno uči da ignoriraju stvari koje ne bi trebale - skoknite na Instagram “Seksizam naš svagdašnji” da vidite o kakvim “sitnicama” žene šute jer misle da će naić na nerazumijevanje… ili na još veće probleme.

Evo ih par ako vam se ne da tražit.

Problem je u liku iz zagrebačkog HZZO-a koji se javlja curama čije je brojeve “dobio” na šalteru - u poslovne svrhe, ali zašto bi ga to spriječilo da se malo dopisuje?

U liku s policije koji se javlja curama koje su imale nesreću da kod njega rade osobnu.

U majstoru koji ti dođe popravit internet, pa ti šalje poruke u ponoć.

U vozaču autobusa koji ti je vidio ime i prezime na pokazu, pa te pokušava zavest preko Facebooka iako ima 40 godina, a ti 17.

U instruktoru vožnje koji ti drži ruku na bedru i kaže da će ju podić svaki put kad pogriješiš. 

U doktoru koji te pozove na spoj dok te pregledava i daje ti komplimente za dijelove tijela koje ne bi trebao spominjat.

U čemu je problem?

U tome što će se za svaku od ovih stvari nać netko tko će reć da je sve to bezazleno, a na ženi koja prijavljuje je da dokaže da nije luda (ili samo željna pozornosti). 

Problem je u tome što se, dok mi važemo hoćemo li nešto reć jer je to nečiji tata, nečiji sin, nečiji brat ili samo neki luđak kojem se bolje maknut s radara, o nama i dalje razmišlja kao o nebitnim jedinkama. 

Ženu koja nešto prijavljuje se najčešće percipira kao “neku tamo” koja pizdi, kao da i mi nismo nečiji netko. 

Možda je zato internet pun ovih “pa šta” ljudi koji se bune kad žena nešto prijavi “prekasno”, ali očito i kad prijavi odmah. 

Možda im stvari treba prezentirat na malo drugačiji način da napokon shvate.

(Vozač taksija usred noći pitao neku tamo curu živi li na adresi na koju ju vozi).

Vozač taksija je tvoju kćer u 2 ujutro pitao živi li na adresi na koju ju vozi. 

(Lik koji radi u policiji se javio nekoj tamo curi koja mu se svidjela na šalteru).

Lik koji radi u policiji je zloupotrijebio podatke tvoje sestre i šalje joj poruke koje nije tražila. 

(Lik iz HZZO-a misli da je njegov šalter Tinder i javlja se nekim tamo curama).

Lik iz HZZO-a je došao do podataka tvoje zaručnice i javlja joj se. 

(Neka tamo žena je naručila dostavu, frajer joj je poslao poruku iako ne bi trebao koristit njen broj).

Tvoja cura je naručila dostavu i sad joj dostavljač šalje poruke, a ona mu nije dala broj.

U čemu je problem?

U tome što mnogi u ovome i dalje ne vide ništa vrijedno spomena.

Sve je to bezazleno, ma pusti, ne pizdi.

Problem je u tome što se “zašto nije odmah prijavila” postavlja tek na kraju - prije toga se puno puta pita “zašto JE prijavila?”

Nije problem (samo) u dostavljaču - problem je u tome što je invazija u ženski prostor toliko metastazirala da više ne možeš ni naručit gablec bez da usput potencijalno naletiš na frajera koji misli da je “dobio tvoj broj.”

I mnogi u tome ne vide baš nikakav problem.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva