Toksična pozitivnost: Zašto je samokritičnost postala praktički nedopustiva?

“Isuse, kako sam glupa!” - rekla sam prošli tjedan (samo) dvaput i bila sam u pravu oba puta. 

Prvi put u ponedjeljak prijepodne, kad sam prala auto u onoj praoni s automatom u koji ubacuješ kovanice. Kad mi je ostalo još 30 sekundi, primijetila sam da sam ostavila otvoren prozor - ne puno, možda dva prsta, ali i dalje dovoljno da napravim i neplanirano unutarnje pranje. Da stvar bude još bolja, na sjedalu ispod otvorenog prozora je stajala papirnata vrećica s odjećom koju sam planirala vratit u dućan čim operem auto. Bilo mi je smiješno, to su situacije u kojima se najbolje samo nasmijat, ali u pozadini je opravdano lepršala ideja da sam glupa. 

Glupa sam bila i dan kasnije, kad sam ciljano išla u dućan zbog jedne stvari i vratila se bez nje jer sam ju zaboravila kupit. 

Glupa sam minimalno dvaput tjedno - kad perem veš pa zaboravim stavit stvar zbog koje sam ga i krenula prat, kad uđem u prostoriju i nemam pojma po što sam došla, glupa sam kad izađem iz stana bez ključeva, a pogotovo sam glupa kad bacam smeće pa mi ključevi (koje nisam zaboravila) odlete u kontejner zajedno s vrećicom. To se dogodilo samo jednom, ali i jednom je bilo dovoljno da pomislim “Isuse, kako sam glupa!”

Nedavno sam to “glupa sam” iskoristila u poruci u kojoj sam se ispričavala jer nisam napravila nešto što sam obećala: “Oprosti, glupa sam, zaboravila sam.”

Ne zato što mislim da sam generalno i neporecivo glupa, samo zato što je bilo prikladno u spomenutom trenutku. 

Ubrzo sam dobila opomenu: “Nemoj za sebe govorit da si glupa, svemir to čuje i onda ti vjeruje.”

Bilo je simpatično i dobronamjerno, u neku ruku možda čak i točno, a ja sam se imala potrebu ispričat jer sam rekla da sam glupa - ne zbog sebe, nego zbog neprihvatljivosti ideje da nekad smiješ reć da si glup. 

Nije to prvi put da sam opomenuta zbog iste stvari, a u zadnje vrijeme se događa sve češće - kad god kažem da sam glupa, znam da me na drugom kraju razgovora možda čeka kritika: “Nemoj tako o sebi, ti si divna i pametna.”

I koliko god glupo i nezahvalno zvučalo, sve me više smeta ta tuđa dobronamjernost koja odbija nazvat stvari pravim imenom.

Zašto ne bismo smjeli reć da smo glupi u trenutku kad jesmo? 

Ja ne vidim razlog. 

“Svemir će te čut i onda će ti vjerovat” - ako svemir čuje, vidi i vjeruje, onda sigurno čuje, vidi i vjeruje da osoba koja pere auto s otvorenim prozorom u spomenutom trenutku nije najpametnija. 

Ako ja odlučim da je pravo vrijeme da kažem “baš sam glupa”, zašto bi se netko drugi uvrijedio u moje ime i tražio da to ne radim? 

“Glupa sam” je nekad prirodna reakcija i ispušni ventil, a sve joj se češće kontrira toksičnom pozitivnošću koja ima dobru namjeru, ali pritom ti pokušava zabranit opciju samokritičnosti. 

Glupa sam trenutno, inače najčešće nisam, pustite me da se izrazim. 

Osim “glupa sam”, često izgovaram i rečenicu “debela sam” - ne pred drugima, to sam naučila da ne smijem jer je… nepristojno? Nedopustivo? Ne znam u kojoj je točno kategoriji, samo znam da se pred ljudima rijetko smiješ požalit po pitanju kila (i zategnutosti) jer su velike šanse da će ti reć da nisi normalan i da si prestrog prema sebi. 

Ali u privatnosti svog uma i ogledala često pomislim da sam “debela” - ne plus size debela, ne pretila, samo neoptimalna u usporedbi s onim što bih mogla bit da treniram i da ne jedem slatkiše u 11 navečer. 

Rečenica “debela sam” ne znači da mrzim svoje tijelo ni da ću se izgladnjivat, samo je u funkciji korektivnog, motivirajućeg razmišljanja koje bi me moglo potaknut da počnem zdravije živjet - ali opet postoje ljudi koji će se zbog nje uvrijedit u moje, a možda i u svoje ime. 

Prije par tjedana su se tako uvrijedili kad je Neda Parmać objavila sliku s plaže i napisala da je prvo skidanje u badić najteže, ali preživiš kad uvučeš škembu i sjetiš se da si zapravo baš ok. Parafraziram, lijena sam otić na Google, “nemoj za sebe govorit da si lijena”, ma nemojte, jesam. 

Zasuli su ju gnjevom iz nekoliko razloga od kojih je samo jedan taj što je na Eurosongu predstavljala i Hrvatsku i BiH - glupača koja žica komplimente, OVO nije škemba, kako ju nije sram kritizirat svoje tijelo kad sam ja deblja… klasični internetski gnjev, ni po čemu poseban osim možda po tome da odjednom nitko ne primjećuje da joj trbuh definitivno nije u kategoriji savršenog kakvu taj isti internet često zaziva.

Da se samo uslikala i to objavila bez spominjanja škembe, situacija bi vjerojatno bila drugačija, a komentatori bi joj sigurno jedva dočekali javit da je mogla malo trenirat i preskočit koju večeru. Ali čim spomeneš da si svjestan škembe, celulita i ostalih stvari zbog kojih te internet inače obožava kritizirat, odmah si nezahvalni attention whore koji žica komplimente i trlja sol na ranu svima koji bi bili baš sretni da u badiću izgledaju točno tako. 

A zašto Neda ne bi smjela reć da ima škembu koju ima - i u koju bi većina uperila prstom da ju ona nije spomenula sama?

Zbog toga što ima puno ljudi s puno većom škembom?

Kog briga? 

Neda se ne uspoređuje s drugima, nego sa sobom iz neke druge faze koja joj je više odgovarala - zašto je to neprihvatljivo? 

Zašto ja ne smijem reć da sam sebi debela bez da se netko ne uzruja u moje ime? 

Ako jesam, debela sam SEBI, u svojem kontekstu, kao što sam si povremeno glupa, opet u svojem kontekstu - to je samo usporedba trenutnog, ne pretjerano zdravog stanja i nekog budućeg, puno zdravijeg stanja kojem težim, a zašto bi ikome bilo zabranjeno da teži nečemu što smatra boljim i zdravijim? 

Zato što bi neki bili zadovoljni nečim čime ja nisam? 

Pa valjda i ti koji bi bili zadovoljni ovime čime ja nisam iznad sebe imaju nekog tko bi bio zadovoljan njihovom situacijom, a ako ćemo tako, onda se skoro nitko ne smije bunit jer uvijek ima netko gori.

Ali zašto bismo tako ako ne moramo?

“Kako možeš reć da si debela?” - mogu jer SEBI jesam u odnosu na neke SVOJE bolje dane. 

Ne posvuda, ne stravično, ništa tragično, ali imam mjesta na kojima su mi se nataložile godine putra i ne sviđa mi se što ih imam, a moje je pravo da mi se to ne sviđa. 

“Debela” sam sebi u usporedbi sa boljom, dostupnom verzijom sebe koja će se pojavit kad se počnem zdravije ponašat - i kamo sreće da me svemir dovoljno jasno čuje i pomogne mi da prestanem bit lijena. Tad će me, između ostalog, vjerojatno i prestat boljet leđa koja me bole jer sam zakržljala.

Nije to mržnja prema sebi, nije ni izostanak nježnosti ni neprihvaćanje, samo je autocorrect i motivacija - MOJ autocorrect, MOJA motivacija.

Zašto bi mi bilo zabranjeno da kritiziram stvari koje mi ne pašu i koje se tiču samo mene? 

Ideja da o sebi uvijek moramo mislit i govorit samo najljepše je predivna i romantična, često i korisna u kontektstu lakšeg prihvaćanja stvari koje nam se ne sviđaju, ali ne ako se sve pretvori u toksičnu pozitivnost koja ne dopušta nimalo samokritičnosti. 

Toksična pozitivnost je jednako nezdrava kao i toksična samokritičnost, samo što se ovo prvo i dalje smatra zdravim, a nije. 

Sasvim je ok nekad reć da si glup, sasvim je ok reć da moraš smršavit ako ti se tako sviđa, sasvim je ok kritizirat samog sebe zbog stvari koje bi mogle bit bolje da se potrudiš.

I sasvim je ok o sebi mislit sve najbolje ako ti tako paše - meni ne paše i želim se slobodno kritizirat bez da se drugi uvrijede u moje ime. 

Dobro dozirana samokritičnost je često pola zdravlja, izostanak samokritičnosti je… crveni Ferrari u kojem te vozi osuđeni kriminalac?

Znam da je glupa fora, nije da nisam najavila da sam povremeno glupa. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva