Tko je gori - ljudi koji anonimno prijavljuju vrtove ili majoneza-ucjenjivači?

Gdje ste bili prije točno 24 sata? (Calm down Tony, pitam bezveze).

Ja sam bila na autocesti, vraćala sam se u Zagreb iz Trogira. 

Put za Trogir je skoro propao jer mi je na autu bila probušena guma, ali skužila sam na vrijeme (24 sata prije polaska) pa sam ju uspjela zamijenit. Cesta je bila manje-više prazna na putu prema vodi (MORU!!!), a ništa drugačije nije bilo ni na povratku.

Vani je padala kiša, a unutra su istovremeno padale dvije stvari - pauk koji je ostao zarobljen u autu i koji se cijelo vrijeme bezuspješno pokušavao penjati po šajbi (nazvali smo ga Milojko jer smo bili nekreativni) i moja glava, jer sam zaspala u 5 ujutro i ustala u 7.30. Ovo ne radi neku razliku u priči koju spremam, samo se želim pohvalit da sam imala društveni život. 

Dvadeset i četiri sata prije toga, stajala sam u blagovaonici hotela u kojem smo snimali jednu super kampanju koja stiže čim Karmen (THE fotografkinja) izbriše podočnjake s mojeg lica - oni su postojani i kad spavam 8 sati, što je isto nebitna informacija, ali čovjeka veseli (kad kažem čovjeka, mislim Kiselu gospođu).

Listala sam jednu od tisuću knjiga koje se mogu pronaći u svakom kutku hotela - samo u mojoj sobi ih je bilo preko dvadeset, a u blagovaonici se nalazi cijela knjižnica.

“Ako vam nestane neka knjiga, znat ćete da sam ju ja ukrala” - rekla sam vlasnici hotela dok sam listala veliko Taschen izdanje ne sjećam se čega. 

U šali, naravno - podrazumijeva se da neću ukrast knjigu, kao što se podrazumijeva da neću pojest nečiju bebu kad kažem da je previše slatka da ostane nepojedena. 

“Stalno ih kradu” - odgovorila je bez imalo šale i na popis dodala jastuke, ogrtače i šalice. 

Karmen i ja smo se čudile dvije sekunde, a nakon toga smo se samo čudile što se uopće čudimo. 

Njoj su na (jako dobrom, ekskluzivnom) eventu ukrali vrećicu s poklonima - koju dobije svaki uzvanik, ali neki uzvanici MORAJU imati više od jedne.

Meni su ih ukrali dovoljno da više ne brojim, ali i dalje brojim onih 5 knjiga koje mi je na promociji ukrala djevojka (tada) zaposlena u lokalu koji smo odabrali za event. Elegantno je prošetala između stolova, sagnula se i otuđila 5 vrećica koje su već imale svoje vlasnike - iako je već odavno bila dobila svoju. 

Ništa čudno, nažalost, postoje ljudi koji jednostavno MORAJU otuđit nešto što nije njihovo - neki kradu knjige i jastuke po hotelima, neki vrećice po eventima, neki kradu sreću koja proizlazi iz malog, slatkog vrta zasađenog u centru Zagreba… neki kradu majonezu.

Tko krade majonezu? 

Javim za minutu, ali prvo moramo riješit vrt. 

Nema šanse da ne znate ovu priču, ali za slučaj da su vam pozornost ukrale druge stvari i da ste ju fulali - prije par tjedana, u centru potresom pogođenog Zagreba, niknuo je mali, improvizirani vrt. Posadila ga je Martina koja inače radi najbolje torte u gradu i Boris koji je inače Novković. Ubrzo je stigla anonimna prijava (jer je Kaktus car očito stvarna osoba koja živi u Zagrebu), a nakon nje i uputa da se vrt mora ukloniti. To je to, u kratkim crtama. Rasplet je na kraju pozitivan, ali da smo mogli preživjet i bez dramatičnog zapleta priče, mogli smo. 

Pitanje za milijun kuna - TKO su ti ljudi koji prijavljuju (anonimno, jasno) par centimetara lijepog u silnim kilometrima ružnog? Kako izgleda prosječnih 24 sata osobe koja dovoljno mrzi cvijeće da ga tuži razrednici? 

(Nećemo sad ulazit u razloge zašto je razrednica uopće odlučila izać na teren i proglasit cvijeće nepoželjnim tumorom na gradu). 

Koliko sumpora moraš imat u krvnim žilama da bi ti smetao jedan mali, slatki vrt koji je niknuo na mjestu na kojem je inače odmarala prašina? 

Kako nekom uopće padne na pamet prijavit cvijeće?

Ako vam ova pitanja zvuče logično, to znači da i dalje živite u svijetu u kojem nitko ne krade majonezu.

Dopustite da vas upoznam sa sasvim novom sortom luđaka. 

Prije par godina, na jednom eventu sam upoznala osobu koja radi u prehrambenoj industriji. Ne sjećam se je li bilo mjesec dana prije Božića ili mjesec dana prije Uskrsa, ali znam da je bilo mjesec dana prije sezone francuske salate jer je osoba s kojom sam pričala rekla: “Nama sad kreće ludi period.”

Pretpostavila sam da priča o povećanom volumenu posla, ali brzo je dodala komadić sasvim neočekivanog konteksta: “Period prijetnji i ucjena.”

“I nama” - dodala je osoba iz firme koja proizvodi slatko.

“Uvijek ih ima, ali oko Božića i Uskrsa su najgori” - dodala je treća. 

Par minuta kasnije, saznala sam da postoje ljudi koji se u slobodno vrijeme bave ucjenjivanjem firmi koje proizvode hranu.

Priča otprilike ide ovako - gospodin Milan (random ime koje mi nekako zvuči prikladno za ucjene i krađu) kupi majonezu u dućanu. Nekad je teglica pekmeza, nekad su hrenovke, nekad slatki namaz, nekad brašno. Uvijek sačuva račun, “za svaki slučaj.” Par dana kasnije, Milan šalje ljutiti (ili barem razočarani) mail proizvođaču. 

“Poštovani…”

Našao je žohara u pekmezu. 

Staklo u majonezi. 

Čip za praćenje Tonija Cetinskog u hrenovkama. 

Ima i sliku, Milan uvijek ima sliku. 

“Evo da ne mislite da lažem, u attachmentu je slika na kojoj se vidi…”

Ako želite stat u Milanovu obranu i reć da ste i vi jednom pronašli nokat u siru, moram vas razočarat informacijom da Milan ove stvari pronalazi u hrani par puta mjesečno. Nije uvijek on, nekad je njegova žena, nekad je sin, nekad je svekrva.

Milan ne želi poslati sliku u medije, to uvijek naglasi u mailu. 

Ali bilo bi lijepo da mu pošalju nekakav poklon paket. 

Neki mu pošalju, neki ga ignoriraju, ali SVI već znaju tko je Milan. 

Jedan od njih pedesetak na popisu standardnih ucjenjivača - svaka firma ih ima. Neki su smireni kao Milan, neki napadni i agresivni, a svi imaju istu želju - dobit odštetu za pretrpljenu neugodnost (koju su izmislili).

“I to nikad nisu siromašni ljudi, neki čak žive u ogromnim, prekrasnim kućama” - pridružila se razgovoru četvrta osoba iz iste industrije i svi su počeli kimat glavom. 

Postoje, dakle, popis ljudi koji ucjenjuju proizvođače majoneze, pekmeza, jogurta, žitarica i svega ostalog što im padne na pamet. 

Kod njih su vjerojatno i ukradene knjige iz hotela - ako ne knjige, onda barem jastuci i ogrtači. 

Često se pitam kako izgleda prosječnih 24 sata tih ljudi.

Jesu li sretni s onim što imaju ili su uvijek u niskom startu u utrci za još stvari koje će otuđit? 

Istu stvar se pitam za anonimca koji prijavljuje mali vrt koji ne bi trebao smetati baš nikom. 

Kako izgleda prosječni dan osobe koja u malo cvijeća i zelenila vidi tumor koji treba hitno ukloniti? 

Milan barem ima muda dat ime, prezime i adresu za slanje paketa i barem će pojest iznuđenu majonezu.

Koliko nebitno i zanemareno se moraš osjećati da inzistiraš da netko makne vrt i na njegovo mjesto vrati prašinu? 

Zamislite dan (ili tjedan) u kojem je jedini trag koji ste ostavili za sobom anonimno prijavljivanje nečije sreće.

Ne znam zašto, ali neki ljudi jednostavno biraju bit prazne, probušene gume.

Srećom, neki biraju bit potpuna suprotnost. 

Martina i Boris koji u prašini vide mjesto za vrt. 

Ljudi koji vraćaju izgubljene novčanike.

Slučajni prolaznici koji na parkingu vide auto s ispuhanom (probušenom) gumom i odvoje minutu vremena da naprave ovo. 

Privatna arhiva Ne znam tko je, ali znam da ne bi skužila gumu da nije.

Bi, ali tek u nedjelju ujutro, kad sam kretala za Trogir, što bi bilo prekasno.

Minuta posla, “prazna zadnja lijeva guma” - i sve je ispalo ok.

Hvala osobi koja je vidjela problem i od njega napravila nešto lijepo - u tjednu kad smo imali osobu koja od lijepog radi problem, lijepo se podsjetit na drugačije ljude.

I molim majoneznog Milana da se ne javlja s pričom “to sam bio ja” - nemam poklon paket.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva