Ti prokleti betonski kvadrati: Pogodite što najčešće posvađa dvije sestre, a nije frajer...

Građansko općinski sud, Trešnjevka, kolovoz 2013.

Sutkinja: Gospođo Petra, gospođo Jelena, recite postoji li oporuka od oca?

Petra: Ne.

Sutkinja: U redu, prema Zakonu sva pokretna i nepokretna imovina dijeli se na djecu u jednakim dijelovima...

Ja: Znamo, mi se nećemo dijeliti, ja se odričem svega u korist Petre.

Sutkinja: Kako mislite odričete se? Pa imate pravo na pola.

Ja: Znam, prepisat ćete to što je ostalo iza tate na sestru.

Sutkinja: Ovo nije uobičajeno, pa vas moram pitati, donosite li odluku možda pod prislilom?

Ja: Ne, nitko me ne ucjenjuje, ne prijete mi, molim vas sve što imate od pronađene imovine unesite u ostavinu da ide na Petru.

Sutkinja: U redu, napravit ću sporazum koji ćete potpisati. U tom slučaju, sugerirala bih da možda uzmete još koji dan vremena za razmisliti, ne morate sad odmah parafirati dokument.

Ja: Razmislila sam, dajte da to riješimo, čeka nas hrpa posla, nemamo vremena stalno dolaziti k vama.

Sutkinja: U redu. Potpišite ovdje da se odričete svega.

Sutkinja je kasnije objasnila da u 11 godina rada nije imala sličan slučaj, ali nam je zato prepričala brojne slučajeve gdje su se braća i sestre ispred nje, u uredu, doslovno tukli zbog pet kvadrata stana kojeg će naslijediti od roditelja. Kad smo izlazile iz kancelarije, mršava suhonjava pravnica još me jednom tužno pogledala i kazala, 'iskreno se nadam da znate šo radite'.  

U slijedećih godinu dana k toj istoj sutkinji sestra i ja smo došle još dva puta. Nakon tate ubrzo je umrla mama, a nakon nje, baka. Sutkinja je svaki put pitala hoću li još možda koji dan razmisliti prije nego potpišem papir kojim se odričem imovine. 

Tih dana nije samo sutkinja ispitivala kako smo se podijelile. Rođaci, stričevi, tetke, ujaci, susjedi i obiteljski poznanici, svi su barem jednom kao slučajno pitali, a kome će ostati ona kuća u Topuskom i stan u Poreču? 

Ljudi vole čuti priču, najviše ih interesira ona u kojoj ste se s bratom ili sestrom poklali oko gornje terase apartmana u Stinici, nekako im bude lakše, jer vrlo je vjerojatno da istu stvar proživljavaju i sami.

U zrelim godinama, plus 40, plus 50 samo je pitanje dana kad ćete se, ako već niste, naći u situaciji da silom prilike završite na nekom ročištu za ostavinsku raspravu. Otac, majka, baka, deda, trajno će vas napustiti, a iza njih će ostati imovina koju valja podijeliti. Kuća, stan, lokal, zlato, račun, šuma ili dugovi. U zadnjem slučaju država će se namiriti iz prodaje imovine ako je pokojnik ima, a ovisno o dugu, pitanje je koliko će na kraju ostati vama. 

I da se ne zavaravamo, većinu toga što nasljeđujemo od roditelja ima pompozniju vrijednost na papiru nego u stvarnosti. Trokatnica na moru, stan u Zagrebu, prizemnica u Popovači. Zapravo se ispostavi da u betonskom zdanju bez fasade u zabiti Murtera nema gradskog hidrofora, a upitna je i jačina struje jer su sve kućanske aparate, mama i tata uz pomoć susjeda, jedan vikend sklepali na utičnicu od 10 ampera. Stan u Zagrebu se uvidom statičara pokazao da ga je upitno nekome i pokloniti, a kamoli prodati, a do vikendice u Popovači teško da ćete na kraju i stići jer je makadamska cesta toliko strma da vam je tek sad jasno zašto je pokojni tata vozio Ladu Nivu.  

Naraštaji naših roditelja desetljećima su ulagali u stambene kvadrate, a većina ih je, gradeći metar po metar od svoje plaće, nekretnine završila tek pred kraj života. To otprilike znači da kad je naslijedite, u nju morate debelo uložiti jer je dotrajalo sve, od krovišta do stolarije, a moguće je, dakako, kao u našem slučaju, da vas zateknu stotine kvadrata nelegalno građenih objekata za koje, ako ih želite zadržati, morate iskrcati gomilu novca ne bi li ishodili nove građevinske dozvole. Ovaj put prema puno strožim kriterijima nego za vrijeme Jugoslavije ili kaosa devedesetih i na kraju vam matematika i nije baš neka.

Pa, iako nam roditelji mahom ostavljaju nekretnine koje je s aktualnim plaćama i stambenim kreditom za vlastiti stan gotovo nemoguće održavati, gramzivost za tim istim nekretninskim blagom je pošast gora i veća od ijedne druge. Sve sam više i češće svjedok ljudske pohlepe koju će pokazati brat ili sestra, rođak ili tetka kad nanjuše da bi se gdjegod otvorila opcija dokopati se kakvog vlasništva nad bunarom, šupom ili garažom. 

Te iskešene zube i pružene pandže koje je čovjek u stanju pripremiti ne bi li zgrabio što veći komad za sebe sigurno ste već doživjeli. I u redu je još dok se dijeli po pravu i pravici, no rijetko nekako do toga dođe. Još pokojniku ni odijelo ne obuku, a kuća se već razgrabila. 

Nema dana da me netko ne nazove i ispriča svoju priču o bratu ili sestri koji rade sve samo da njima ostane više. Doduše, sad su to i te godine, tema više nisu tamburaši i frajeri, nego starački dom i termin kod bilježnika. Jadamo se jedni drugima za sve i svašta, netko zbog križobolje, netko zbog glavobolje, a najviše zbog kvadrata. 

Mi smo svoju kalvariju prošle, neugodno, bolno i ubojito. Ali se nismo polakomile. A nije baš da nismo imale prilike. 

Često me pitaju zašto sam se odrekla imovine. 

Odgovor je jednostavan, zato što smo zajedno jače. I nisam se ničega odrekla. Samo smo da izbjegnemo dupla plaćanja, prepisale sve na sestru. 

Često mi znaju i reći, ali to je zato što ste vas dvije dobre. Inače bi ti sve uzela.

Pa nije da nismo. Ali samo nas dvije znamo koliko smo truda u to uložile. Ništa nije besplatno, pa tako ni prijateljstvo između dvije sestre. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva