This is 40: Stvari koje svaka žena mora naučit do četrdesete

Jučer mi je bio rođendan. Zapravo, danas je jer ovo pišem na vaše jučer, ali tko zna kad ste klinuli - možda ste tek sutra ili preksutra, možda tek u nedjelju… uglavnom, bio mi je rođendan.

Ne bilo koji, nego okrugli - četrdeseti, što je brojka s kojom su me strašili jednako kao i s onom koju sam navršila prije deset godina, ali brojke su, kad je u pitanju rođendan, jednako nebitne kao i one koje odbrojavaju vrijeme do kraja ciklusa veš mašine. Bitno je kako se osjećaš - i kad si čovjek i kad si veš mašina, a ja se osjećam kao dvije dvadesetogodišnjakinje. Osjećam i da mašina koja trenutno kaže da je gotova za 10 minuta laže, ali sama sam si kriva što perem veš na rođendan.

U svakom slučaju, ušla sam u godine kad dvadesetogodišnjacima mogu govorit “djeco draga” i opominjat tinejdžere da pokriju bubrege, a to su predivne vijesti.

“A Thompsona nećeš spomenut?”

Naravno da hoću, samo sam si prvo htjela čestitat rođendan.

Čestitat moram i njemu - pauzirajte negodovanje dok ne završim - na rekordnoj posjećenosti i vrhunskoj produkciji. Nije da sam inače neki fan Gospe od drona ni ostalih motiva koji su lebdjeli zagrebačkim nebom, ali svejedno je neporecivo impresivno - pogotovo za hrvatske prilike, gdje inače samo plačemo kad vidimo kako izgleda Dora. Znam da su Thompson i Dora produkcijski dva različita svemira, ali valjda razumijete što želim reć.

Čestitat, također, moram i Thompsonovoj publici - opet pauzirajte negodovanje jer ne mislim na “za dom” - pola milijuna ljudi bez ijednog ozbiljnijeg (neverbalnog) incidenta je čudo nebesko i vrijedno je divljenja što god mislili o Thompsonovom sadržaju i ljudima koji ga slušaju. Kad bi se ljudi u redu u Pošti ili na naplatnim kućicama ponašali upola organizirano kao ljudi na subotnjem koncertu, svašta bi se u životu stiglo obavit.

“Ali prošli tjedan si…” - prošli tjedan sam rekla da je pola milijuna ljudi suluda brojka po pitanju sigurnosti i neizmjerno mi je drago što se pokazalo da nije bila, a ako netko ima potrebu reć da smo mi koji smo to govorili razočarani jer su svi preživjeli… get well soon, NITKO (normalan) nije razočaran što je sve prošlo ok.

O ostalim Thompson momentima neću iz istih razloga kao i prošli tjedan - zbog mira, svojeg i tuđeg, ali imate pun internet nemira ako nekom treba.

Aaaanyway, pod uvjetom da ste ostali nakon što sam se usudila reć koju pozitivnu o koncertu i/ili da mi Gospa nije puno više od neradnog dana, vratimo se na priču o rođendanu.

Kad sam imala 18, vrlo mi je ozbiljno najavljeno da ću s 40, a zapravo već i s 30, bit “žena za otpad” - nije bilo zlonamjerno, zapravo je bilo upozorenje u sasvim dobroj namjeri koja je glasila: “Uživaj dok možeš, godine će te uništit, tako to ide kod žena.”

Nisam to nikad shvaćala preozbiljno, ali tu i tamo bi mi svejedno palo na pamet - kad dolaze te godine koje će me uništit i što to uopće znači?

Ne znači ništa, jasno, osim toga da je (starija muška) osoba koja me upozoravala imala iskrivljenu percepciju života - i da mi je pokušavala na vrijeme prenijet svoje iskrivljeno “znanje.”

Kao “mudra” osoba koja je u novom desetljeću već 24 sata, danas ću s vama podijelit važne stvari koje svaka žena mora naučit do četrdesete - osim ideje da je u tim godinama za otpad, to se striček malo zabunio.

Reć NE MOŽE

Svakom kom treba, a nekad i kad ne treba, ali želiš - “ne može” je pola zdravlja, ali zdrave navike se najteže usvajaju. Sastanak koji može bit mail ali ajmo da je ipak sastanak? NE MOŽE. Ispijanje kave s ljudima s kojima ti se ne da ni postojat u istom gradu ali teško ti je reć da nećeš? NE MOŽE. Presavijanje uzduž i poprijeko za ljude koji za tebe ne bi savili ni mali prst? NE MOŽE. Ne može ni “trebala bi se više smiješit”, ne može ni prihvaćanje minimuma jer tebi ne treba puno, ne može ni Pepsi ako nećeš.

Naučit ne hodat u štiklama

“Za ljepotu treba patiti” - makse, seljanko, za ljepotu treba oprat zube i eventualno kosu. Ostalo su nametnute gluposti, a najgluplja nametnuta glupost su štikle. I tange, to isto. Mučenje u nanulama zbog kojih te boli duša nema veze s ljepotom - što ne znači da ih žene ne smiju nosit, ali žene koje ih ne žele nosit ali to svejedno rade zbog “ljepote” i “standarda” se muče bez potrebe. Za mučenje imamo druge stvari, tipa pisanje rođendanskih čestitki, čišćenje kamenca i Excel.

Primat komplimente

Ja i dalje ne znam, što vam može potvrdit moja susjeda s drugog kata s kojom sam nedavno imala razgovor koji je trebao bit usputan i opušten, ali ja sam se pobrinula da ne bude. “Oooo, pa ti imaš boju”, rekla je kad smo se srele na stubištu, a ja sam, umjesto da samo potvrdim da ju imam, odlučila da ju moram utješit jer ju ona nema. “I crijevne probleme”, prijavila sam joj, misleći pritom da sam uz boju dobila i sunčanicu s popratnim tegobama, ne razmišljajući pritom da normalna osoba neće povezat sunčanje s crijevima. Primanje komplimenata je jednostavno - samo trebaš reć “hvala”, bez upućivanja usputne uvrede u svom smjeru. Ako netko zna kako se to primjenjuje u praksi, javite meni (i mojim crijevima).

Šiške su (gotovo) uvijek loša ideja

Pogotovo kad te na njih nagovara neki časopis, POGOTOVO one iz kućne radinosti. Postoje žene kojima stoje šiške i čestitke objema, ali većini nas stoje samo do prvog pranja. Isto vrijedi i za bob - to što Charlize Theron izgleda spektakularno nema veze s frizurom, a to što se nečija teta kune da se preporodila otkad suši kosu dvije minute manje je veća prevara od Ab-Tronica koji nam je 1995. obećavao trbušnjake na TV prodaji.

Žena ženi nije vuk

Osim ako je žena koja te nagovara da se ošišaš na bob ili odrežeš šiške, ali njoj uvijek smiješ reć NE MOŽE. “Žena je ženi vuk” je stara teorija zavjere koja nema veze s modernim ženama - žena je ženi sve najbolje, a ako nije, pronađite nove žene.

Djeca nisu kruna (svačijeg) života

Nekom jesu i to je predivno, ali oni koji tvrde da je to jedina dostupna kruna su jednako zbunjeni kao i onaj striček koji me upozorio da ću propast s trideset. Nekima ta kruna nije dostupna iako ju žele, neki ju jednostavno ne žele ali se svejedno zbog toga svako malo moraju opravdavat, a svatko ima pravo na krunu koju želi i koju si može omogućit. Djeca nisu jedina i najvažnija kruna svačijeg života kao što Gospa nije najvažniji dron svačijeg života.

Muškarci ne “pomažu” s kućanskim poslovima

Blagajnica ne “pomaže” u dućanu u kojem radi, zubari ne “pomažu” u dentalnoj ordinaciji, piloti ne “pomažu” u avionu - kućanski poslovi su poslovi koji se odnose na sve sposobne članove kućanstva, a ideju da muškarac u kući “pomaže” iako samo radi normalne stvari treba bacit u smeće pored štikli koje te žuljaju. A kad smo već u kanti za smeće, ima još mjesta i za ideju da je svaki muškarac koji je odveo dijete u park “nevjerojatan, divan otac”, dok se svaku majku koja to radi samo smatra uobičajenom pojavom.

Ono što se želi se uvijek stigne

Ljubazno ću ovdje izostavit teretanu u ime mira i tolerancije, ali i ona se ubraja u ovaj jednostavni koncept - ono što se želi se stigne, ono što se ne želi uvijek pronađe način da se ne stigne. Učit za ispit, oprat kosu i najvažnije, poslat poruku čak i na najzaposleniji dan… sve se stigne kad se želi, a svijet je i dalje pun žena koje vjeruju u “nije se stigao javit.” SVE. SE. STIGNE. Kad se želi, samo si nekad treba priznat da se ne želi dovoljno. Ili možda nema signala ako si na otoku, to je isto opcija.

Ne postoji točan raspored

Kad je navršila 40, moja mama je već imala 11-godišnje dijete koje uskoro navršava 12, što znači da ja drsko i bezobrazno kasnim - ili bi to značilo da postoji raspored ali srećom, rasporeda nema jer nismo u školi. Uspoređivanje vlastitog života s tuđim rasporedom je nepotrebno i beskorisno trošenje vremena, a vrijeme se može potrošit na pametnije stvari - na primjer, na prijavljivanje crijevnih problema susjedi koja nije pitala.

Zamotat sarmu i burek

Svaka žena mora znat zamotat sarmu i burek… ako želi. Ako ne želi, ne mora, a ne mora se ni ispričavat što ne želi. Jest da ovoj koja ne želi nitko neće dat najveći kompliment svih komplimenata - “možeš se udat” - ali to je jedan od rijetkih komplimenata koji se ne moraju znat prihvatit.

Prije nego što vas ostavim u ugodnom društvu ove srijede (ili četvrtka, petka ili nedjelje), još samo jedna stvar koju mora znat svaka žena, bilo da ima 20, 30, 40 ili bilo koju drugu brojku iz kategorije “ubrzo ćeš propast ako već nisi” - svaka žena mora znat kad je zadnji put bila kod ginekologa i na pregledu dojke.

Znam da to zvuči kao dosadan i glup način da završim tekst, ali svejedno vas dosadno i glupo podsjećam, nek se nađe.

Srdačan pozdrav i svako dobro - osim ako imate više od 30, onda srdačan pozdrav i ugodno propadanje.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva