Nedavno sam slušao izraelsku gradonačelnicu čiji je grad bio iznimno pogođen koronom. Govorila je o potrebi za novim, oštrijim mjerama, a njezin je nastup imao sve što nedostaje našim vodećim ljudima. Prvo je rekla da joj je žao što je tako i vidjelo se da suosjeća sa svojim sugrađanima. Žena je pokazala emocije i ljudskost, umjesto da izgleda i zvuči kao automat. Onda je rekla da je svjesna koliko je važno povjerenje u nju i druge vodeće ljude te da se i oni drže svih dogovorenih mjera. A onda je pozvala na zajedništvo. Na brigu za sebe, ali i za svoju obitelj, susjede, kolege...
Pokazala je mnoge oznake izvrsnih lidera, a koje toliko nedostaju u ovim krajevima. I trenutačno ne mislim na infantilno prepucavanje dvojice vodećih ljudi zemlje koje me asocira na svađanje vrtićkih klinaca koji si međusobno dokazuju da je baš njegov tata jači. Dok ostala djeca u vrtiću, odnosno Fejsu, navijaju koji je kome bolje spustio. U ovakvoj krizi to nije samo jadno nego i bezdušno. No ne želim se njima baviti. Oni se toliko bave sami sobom da nemam želudca baviti se njima.
Sada mislim na ponašanje Stožera koji se i dalje čude što ljudi nemaju bezrezervno povjerenje u njih. I umjesto da se trude vratiti to povjerenje, oni okrivljuju građane što im ne vjeruju, produbljujući taj jaz još više.
A sjećamo se početka... U trenutku kad je u čitavom svijetu rasla neizvjesnost pa i panika, njihova nas je mirnoća umirivala. Taj je medeni mjesec trajao do sramotne odluke da se održi Hvarska procesija i to ne kako su izvorno naložili (5 ljudi na 6 lokacija), nego su nakon inzistiranja dozvolili čak 15 po lokaciji, a bilo je kristalno jasno da se ni toga neće pridržavati. Tada sam napisao tekst o tome koliko će takva odluka narušiti povjerenje u Stožer i koliko će to oslabjeti naš društveni imunitet pa onda i borbu s koronom. Brojnim Hvaranima je nekako promaklo da poanta nije bila o njima pa su mi, ne baš u skladu s duhom procesije, poslali stotine poruka, komentara i maštovitih izljeva nježnosti u kojima se uporno spominjala moja majka, neki dijelovi njezina tijela, a bilo je tu i pasa... Da podsjetimo, i Papa je odustao od tradicionalne procesije oko Koloseuma te održao propovijed koju je slušalo samo 5 zatvorenika. Daljnje povjerenje izgubili su kad su tvrdili da nisu vidjeli kršenja tih mjera, iako su snimke bile kristalno jasne. Onda smo vidjeli da se ni oni ponekad ne drže mjera. Onda smo vidjeli da neki splitski svećenici mogu raditi zapravo što žele. To je bilo vrijeme lockdowna kada nam je vrhunac izlaska predstavljalo čekanje u dugim redovima ispred supermarketa. Sjećam se da sam mami nosio maske jer ih nije bilo u njezinoj ljekarni, a nisam je mogao ni zagrliti. Prijateljicu koja ide na kemoterapije nisam mogao utješiti zagrljajem, a za to su se vrijeme u nekim klubovima rješavali viškovi hrane, kad već mogu uživati u višku privilegija. Onda smo vidjeli i one degutantne derneke u izbornoj noći kada su se manje-više svi ponašali kao da nema nikakve korone, pa jučer saznamo da liječnik nije mogao odbiti rukovanje jer eto, znate, nadbiskup je to... Ma ovaj tekst nije dovoljno dugačak za nabrajanje svih opravdanih razloga zašto su mnogi izgubili povjerenje u lidere Stožera i vodećih političara i zašto će se onda lakše oglušiti na njihove zahtjeve. A ne mogu ni dovoljno naglasiti koliko je žalosno i apsurdno što svi oni ne preuzimaju baš nimalo odgovornosti za to.
Naravno da ne skidam odgovornost sa samog pojedinca jer u konačnici, svi smo odgovorni za svoje ponašanje, to je poanta punoljetnosti. Ali u Hrvatskoj, gdje je zaobilaženje pravila utkano u naš DNK-a, povjerenje u lidere još je važnije nego npr. u Švedskoj.
Naravno, naše preležerno ponašanje koje je dovelo do eksplozije zaraženih ne može se objasniti samo nepovjerenjem u Stožer jer se radi o globalnom fenomenu. I pritom ne mislim samo na psihički umor od držanja mjera, nego na generalno nepovjerenje u političare, znanost, odnosno establishment kao takav. A to uključuje sve - od smislene kritike i nuđenja razumne alternative do najbesmislenijih teorija zavjere.
I što sada?
I dalje nismo sigurni kolika je stvarna smrtnost od korone jer možemo tek pretpostavljati koji je pravi broj zaraženih, ali izgleda da je smrtnost daleko manja od onih nekoliko postotaka koji su nam ovo proljeće tjerali strah u kosti. No to ne znači da opasnosti nema. Opasnost je u tome da medicinski sustav bude toliko opterećen korona pacijentima da se neće moći adekvatno brinuti za sve druge. Mnogi vide nešto pozitivno u tome što su mnogi zaraženi asimptomatični, no ima tu i nešto negativno jer takvi ljudi mogu izuzetno brzo proširiti bolest i na one kojima je imunitet kompromitiran. U tome i jest problem korone. Širi se brže i podmuklije. Opasnost je u tome da će ekonomski oporavak trajati godinama. A nekima će toliko trebati i za psihološki oporavak. Sve to je izuzetno važno i o sva tri kraka krize se treba brinuti – i o medicinskom, kao i ekonomskom i psihološkom.
I zato - dok se brojke približavaju crnim scenarijima, a većina je ljudi izgubila povjerenje u lidere u zemlji koja se ponosi zaobilaženjem pravila, jedino na što ostaje apelirati jest ljudskost, kao što je to napravila izraelska gradonačelnica. Ne govorim da trebamo tonuti u strah, paniku i tjeskobu, već da treba biti razumno oprezan. Čak i da ne vjerujete Stožeru, čak i da ne vjerujete znanosti, čak i da mislite da korona ne postoji, napravite ono što možete da budete dio rješenja.
Jer možda će vam nešto značiti činjenica da moje dvije poznanice nisu imale svoj dogovoreni pregled 12 i 18 mjeseci nakon kemoterapije. I drže se dobro i vjerujemo da je rak iza njih, ali ako se slučajno nešto događa, iznimno je važno što prije to uočiti i krenuti s novim terapijama.
Možda želite da što manje ljudi izgubi poslove ili da što kraće primaju manju plaću.
Možda želite da djeca imaju što manje online nastave i da im ukrademo što manje bezbrižnosti.
Možda želite opet na koncert ili normalnu promociju knjige.
Možda želite što prije imati normalne svadbe, krstitke, ma svako okupljanje...
Možda želite konačno izaći iz ovog „možda mentaliteta“. Jer ovo je „možda godina“. Sve je na možda. Možda ćemo ići na posao, možda nećemo. Možda će nam oboljeti pola tima ili će morati u samoizolaciju, možda neće. Možda će djeca u školu, možda online. Možda ćemo na izlet, možda nećemo. Možda ćemo imati posao za mjesec dana, a možda ćemo biti na čekanju. Sve je na možda... Ništa ne možemo planirati, ništa ne možemo sigurno znati. A to ima svoju cijenu koju ne možemo u potpunosti izbjeći, ali možemo se potruditi da bude što manja.
Dakle, nije cilj praviti se da korona ne postoji niti je cilj žrtvovati bolesne i nemoćne jer nismo bezdušni nojevi. Cilj je samo da budemo najbolji mogući ljudi i minimaliziramo štetu. I zbog sebe i svoje obitelji, ali i svih oko nas. Sada je vrijeme da pokažemo najbolje od ljudskosti jer ćemo jedino tako smanjiti i medicinsku i ekonomsku i psihološku štetu. Hvala vam!!!
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.