Svim žena koje se još uvijek bore da postanu majke želim da im se u 2022. ispuni želja

Nedavno sam pogledala predstavu Tene Štivičić, 64, a kako je isti dan u HNK bila i moja draga kolegica kolumnistica Nevena Rendeli onda sam mislila da će ona pisati blog na tu temu jer joj tekst izlazi dan prije mog, pa na kraju nije, pa je ona mislila da ću ja pisati o umjetnoj oplodnji, pa na kraju nisam, pa je onda neki dan rodila televizijska voditeljica Hana Tabaković pa mi se učinilo da bi to sad bio napokon dobar povod za sastaviti tekst. 

Znam da se pred kraj godine revidira proteklih 12 mjeseci, raščlanjujemo dobro od zla i vičemo sretni bye – bye baby napokon si završila jer uvijek je nešto generalno loše što svi želimo zaboraviti. 

Rat, kriza, virus, švicarci. Milanović premijer. Ne ponovilo se. 

Bilo bi lakše da sam za zadnju kolumnu u 2021. odabrala pisati o šljokastoj haljini za doček ili horoskopu za Vodenjake, ali imam jednu dugogodišnju praksu na današnji dan, onima do kojih mi je stalo ne čestitam Novu godinu kad dođe, nego ih sve od reda na dan stare nazovem na telefon, pa onako zdravo seljački kao nekad, kažem koliko ih volim i poželim ono što mislim da si najviše žele. 

Sva sreća pa ih samo nekoliko živi u zemljama s kojima nemamo potpisan ugovor o istovjetnoj telefonskoj tarifi.   

S obzirom da takav običaj imam u privatnom životu, odlučila sam, ponukana predstavom, uputiti jednu čestitku punu želja svim ženama koje u Novoj godini žele ostati trudne, svima onima koje se muče da zanesu, onima koje prolaze kroz pakao umjetne oplodnje, proživljavaju emotivnu, egzistencijalnu i osobnu krizu, a sve kako bi jednog dana na svijet donijele samo bebu. 

Žene kojima to uspijeva odmah nakon što obuku samostojeće čarape i pomisle na seks nekad zaborave kakve su sretnice (ja sam jedna od njih) jer one druge uistinu prolaze mjesece i godine raširenih nogu na ginekološkom stolu, fizički i psihički izobličene od tisuću hormona koje primaju ne bi li se jednog dana ta jajna stanica napokon oplodila. 

Na žalost, ni to nije garancija da će na kraju i roditi. Često se pokaže da je trudnoća vanmetrična ili nakon šest mjeseci plod prestane rasti. Gdje su tek pobačaji koji dođu niotkuda, dok tjednima nepomično leže u krevetu, na leđima blago podignutih nogu, strepeći smiju li više od triput dnevno na wc, jer što ako se nešto dogodi baš u tih sedam metara dok budu šepale od boravka do zahoda. 

Tko nakon toga može razumjeti ženu koja uz sve mjere opreza ipak ne iznese trudnoću do kraja? 

Tko može shvatiti bol koju ona proživljava kad se to dogodi peti put za redom?

Razumjet će je samo ona koja prolazi isto.

Jer nade uvijek ima, ali ima li ona snage za još?   

Tenina predstava kroz satiru prikazuje proces osvještavanja žene s činjenicom da ne može ostati prirodno trudna. Suočavanje sa stvarnošću da im godine idu, da je tijelo sve starije, da će možda ići teže ili da će možda na kraju biti i prekasno samo su neke od činjenica koje treba prihvatiti.  

Pitate li bilo koju ženu koja se muči ostati trudna što joj je najgore, teško će se odlučiti je li to odlazak ginekologu, endokrinologu ili psihologu jer poslat će vas svugdje kako biste riješili problem. Službena medicina voli sveobuhvatni pristup pa će interdisciplinarnost postati i vaša životna stvarnost. U nekim drugim životnim okolnostima svakako bismo se veselili toj riječi jer bi ona vjerojatno značila da nam ugoda stiže iz različitih izvora, no ovdje, ona označava samo još jedna vrata u nizu na koja treba pokucati, ispričati sve od početka, jer uvijek vas, ma koliko god dokumentacije donijeli pitaju sve ispočetka. Ponekad vam se čini da je to samo zbog toga da na kraju mogu namiriti svoj ego i kazati, 'čujte gospođo, ja stvarno ne znam tko vam je to rekao, stvari iz ovoga što ste kazali uistinu izgledaju drugačije...'

To vam je otprilike isto kao i onda kad vam u stan dođe priučeni mandlek popraviti struju i onda, vrteći glavom lijevo, desno kaže, 'znate kaj gospođo, taj kaj vam je prije spajal aparate, ja to još nisam videl da se tak dela, kužite ...'

Ma ne, ne kužim. 

Nakon što me izmaltretirate sa svih strana više ne razumijem ništa, ni uzrok ni razlog, ni zašto ni zbog čega. Žena koja ne može ostati trudna kad tad će prvo početi kriviti sebe, ne nikako njega. Jer uvijek prvo vama govore da nemate redovan ciklus, da imate policistične jajnike, tu je i disbalans hormona, a i nemate mira gospođo. Morate malo stati, odmoriti glavu, prestati juriti, smiriti se, nemojte se blokirati, nemojte biti pod presingom, opustite se, vježbajte, dišite, spavajte, odmarajte, jedite ciklu i čitajte lagano štivo.

Dvije najimbecilnije stvari koje mi netko može kazati je upravo ona da se maknem od stresa i da se smirim. Jedini poriv koji imam nakon toga je upravo da podivljam. 

Hana Tabaković je samo jedna u nizu žena koja je javno ispričala što je sve prolazila tijekom godina umjetne oplodnje. Bila je ustrajna i neki dan je rodila zdravo, lijepo dijete. Sva muka koju je prošla sad je iza nje, a ja sam čitajući njezinu priču odlučila za 2022. fundus dobrih želja koje imam poslati svim žena koje se još uvijek grčevito bore da postanu majke. 

Želim vam od srca da vaša agonija u 2022. prestane, da na ultrazvuku zakuca malo srce, da preživi tih devet mjeseci u utrobi i izađe zdravo svakoj majci na prsa.

Gledajući predstavu Tene Štivičić sjetila sam se svih žena koje poznajem, a koje se bore s oplodnjom, ležanjem, tabletama, debljanjem, depresijom i čuvanjem trudnoće, lome se tražeći ispravan način, pravog liječnika, dobru kliniku, žele to dijete više od svega, ali nekad jednostavno ne ide i ne ide.

Većina su uporne, izmrcvare se do boli, traje godinama, ali na kraju ipak uspiju. 

Zato ne gubite nadu, glavu gore, stisnite još malo zube jer 2022. je vaša godina.

Sretno vam drage žene, 

Lp

Jelena 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva