Miss7 Blog 06. ožujka 2022.

Svijet je otišao na kvasinu. Bojiš li se ili ipak vjeruješ da će na kraju sve biti OK?

Marijana Perinić

Nikako ne vjerujem u slučajnosti, pogotovo kada su brojevi u pitanju.

25.02.2020. je korona pokucala na vrata. Točno se sjećam, dok je moje dupe baš podizalo uteg u teretani, nadobudno se pripremajući za nadolazeće ljeto, muški glas na radiju je spomenuo prvi slučaj virusa u Lijepoj Našoj, kojeg je možebitno u svijet lansirao neki šišmiš iz Azije, premda i dan danas ne znamo pravu istinu. Sjećam se da sam tada poprilično glasno iskomentirala: “Evo opet neki virus, sigurno je nešto ko Ebola i nestat će brzinom munje“. Kad ono, šaka u oko. Ma, aperkat. Ne da je taj virusić razbucao naše živote u iduće dvije godine, već je izazvao korijenite promjene u svjetskoj ekonomiji i gospodarstvu. A da ne pričam o strahovima koje smo zbog neizvjesnosti mjesecima prolazili, tako da odgovorno potpisujem kako svi redom bolujemo od okorjelog PTSP-a, a pogotovo kada na sve to proživljeno nadodaju i ne tako davni potresi.

25.02.2022. je rat pokucao na vrata. Točno nakon dvije godine, i to na isti dan. Slučajnost? Ne bih baš rekla, ali kako nisam baba Vanga, ne bi u ovo dublje ulazila. Je li treći svjetski rat u pitanju? Rano je reći. No, ovog puta nije mi svejedno.  

Kako se ti osjećaš? Je l' se bojiš? Ili o ovome uopće ne razmišljaš ?Jesi ok? 

Sjećam se kako smo za koronu govorili da je „nevidljivi neprijatelj“ i da je zbog toga sto puta gora od bilo kojeg rata, jer u ratu barem vidimo i poznamo neprijatelja. 

No, poznajemo li ga baš? Jer kada je s druge strane čovjek koji je, najblaže rečeno, lud u glavu, onda mislim da je teža nepredvidljivost opet u pitanju. Ne znam koja mu je dijagnoza. Sigurna sam da psihijatri znaju, jedni govore kako ima narcisoidan poremećaj ličnosti, drugi kako je bipolaran, treći kako je okorjeli psihopat, a četvrti kako sigurno ima malog… a možda ima sve od navedenog. 

Bilo kako bilo, ne znam je l' ima malog, niti me ne zanima, ali sa sigurnošću znam što ima - nuklearno oružje. I da jednom odlukom može satrati ovu našu lijepu kuglu zemaljsku. I zasigurno nije baš neka vesela kombinacija u istoj rečenici spominjati poremećaj i nuklearku. Tako da ti je džabe tona joda kojeg ćeš panično potrpati u svoje tijelo, jer kad frajer rokne bombu, vjeruj mi nema ni T od tebe. A ovaj scenarij sam proživjela u svojim snovima prije par dana, tako da mi je iskreno - DOSTA. 

Dosta je crnih misli. Iako, imam pravo na njih, jednako kao i ti. Dosta je najgorih scenarija, iako su sasvim razumljivi. Dosta panike, iako je legitimna. I svakako, opravdana. I normalno je da smo opet svi u šoku, jer taman smo se oporavili od apokalipse, koja nam se pune dvije godine svakodnevno prijetila, kad evo ti nove, i to ajmo priznati - daleko gore.

Kako ostati normalan? Realan, prizeman, ali opet donekle optimističan? Jer ništa nećemo napraviti ako paničarimo i očekujemo ono najgore. 

Reći ću ti kako ja razmišljam i kako se nastojim ponašati, a tko zna, možda ti i pomognem. A ako ti s ovom temom idem na živce, ugasi ovaj blog i živi dalje po svom.

Prije svega, prestani panično gutati vijesti, dnevnik (i to jedan za drugim, na svim mogućim televizijama) uz manijakalno skrolanje po portalima od zore do sumraka. Naravno da želiš biti informiran, ali doziraj. Dovoljno je pogledati jedan dnevnik u danu da znaš što se trenutno događa. 

Pomozi. U Ukrajni je teže s*anje. Sigurno nećeš pomoći ako grizeš nokte, čupaš kosu ili proživljavaš srčani, dok buljiš u televiziju. Budi konkretan i svrsishodan. Digni telefon i uplati lovu. Doniraj. Kad krenu dolaziti izbjeglice, ako imaš nekretninu koja je trenutno prazna, osiguraj smještaj. Jednako tako pomozi s odjećom, koju ionako svake godine uredno, i bez imalo grižnje savjesti, bacamo u kontejnere.

Postoji još puno načina kako u svemu ovome možeš biti koristan. Mi Hrvati to dobro znamo jer smo svjesni da smo u najgorim životnim scenarijima upravo najveći ljudi.  To smo pokazali u domovinskom ratu, za vrijeme poplava u Gunji, a nedavno i kada su bili potresi u Petrinji. 

Znamo mi biti ljudi, da ne kažem ljudine. Srce nam raste, kako je nevolja veća. Što je ludo, ali je istinito. No, ono što trenutno smatram najvažnijim je ne prolupati od straha i nastojati zadržati zdrav razum. Informirati se, a ne pretjerivati. Biti koristan, ali ne zblokiran. 

I daleko najvažnije - vjerovati. Jer ako izgubimo vjeru, izgubili smo sve. Nadati se, jer ako se prestanemo nadati, što nam preostaje? 

Zato ne dopuštam da me strah paralizira, premda se iskreno bojim.

Zato ne dopuštam da me neizvjesnost zakoči,  premda ne znam što će sutra biti.

Nisam mirna, priznajem. Loše spavam. Noću se budim. Pretpostavljam da je tako i tebi. Za sve nas ovo je grozna situacija u kojoj se nikada ranije nismo našli. Premda mnogi govore kako je svijet od pamtivijeka prolazio ovakve cikluse. Cikluse rata i mira, mira pa opet rata, nakon kojih više nikada ništa nije bilo kao prije.

Ludo je ovo novo tisućljeće. Svjesni smo da je sve počelo prije točno dvije godine i jako dobro znamo da više ništa nije, niti će ikada biti po starom. Ali što ipak ostaje po starom? 

Dobrota. To nam nikada nitko ne može oduzeti.

Obitelj. Svetinja koja ti je najveća podrška.

Prijatelji. Koji su uz tebe kada je dobro i kada je loše. 

Tu leže vrijednosti koje nam niti jedan rat ne može narušiti, a kamoli porušiti. 

Njeguj odnose s dragim ljudima u ovim teškim vremenima. Budi zahvalan što si živ i zdrav. Pomozi koliko možeš ljudima u nevolji. I ne zaboravi ono što sam ranije napisala, a to je VJEROVATI. 

Vjerovati kako sve ovo neće još dugo potrajati.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0