Miss7 Blog 04. kolovoza 2020.

Svi radikalni nacionalisti - i srpski i hrvatski, i njemački i američki, baš svi - jednako su u krivu!

Sandra Simunovic /Pixsell.

Moji korijeni su utkani u dalmatinski i hercegovački kamen. Taj mi je kamen dao žilavost, upornost i marljivost i ponosim se time. Po nacionalnosti sam Hrvat i na to sam ponosan. Iako se ponekad posramim nekih svojih sunarodnjaka. Naravno da se ponosim braniteljima koji su oslobodili Hrvatsku, ali me je malo sram onih koji idealiziraju sve hrvatsko.  Ponosim se svim hrvatskim građanima koji vole svoju domovinu, ali me je sram onih koji misle da istovremeno moraju i nekoga mrziti. Čak štoviše, smatraju da će ljubav prema Hrvatskoj biti veća ako je veća mržnja prema Srbiji. 

Ponosim se onima koji ljubav prema domovini iskazuju pomaganjem ljudima oko sebe, ali se sramim mnogih bijednih političara koji ljubav prema toj istoj domovini izjednače s ljubavlju punjenja svog novčanika.  Ponosan sam na sve hrvatske građane koji se trude smanjiti količinu mržnje u društvu, ali se sramim onih koji se ponašaju spodobasto pa će nakon nečije potresne osobne priče smatrati presudnim ispraviti naziv mjeseca. Umjesto da samo suosjećaju i pokažu najbolje lice svoje vjere, oni pokažu najružnije lice isključivosti. Ponosan sam i na naš ritam života i ljudskost koju pokažemo kada sami organiziramo humanitarne akcije, iako se sramim neljudskosti koju pokažemo u neslaganju oko bilo koje teme. Doista, bilo koja tema u javnom diskursu proizvede najdublju moguću mržnju u nestomišljenicima.

Ponosam sam i na one građane koji razmišljaju kako da djeca ostanu u Hrvatskoj 2030., a sramim se onih koji ljude žele zaključati u 1995. godini. I to nikako, ali nikako ne znači da se narušava dignitet Domovinskog rata, niti da se relativizira naša pobjeda, niti da ne suosjećam s ljudima koji su izgubili svoje voljene. Ali izgubit ćemo i djecu ako nastavimo živjeti u prošlosti, a ne za budućnost jer će svoju budućnost graditi u zemljama sa zdravijim društvenim klimama.

Jer razumljivo je da je u ratu stvarnost crno-bijela. U trenutku kad se boriš za opstanak, stvarnost mora biti jednostavna. Postoje naši i njihovi. Naši su dobri, njihovi su zli. Naši su savršeni i bezbrešni, njihovi su bezdušni. U ratu nema nijansi. Unificirani nacionalni identitet i idealiziranje svojih jedan je od mehanizama borbe protiv neizvjesnosti i osjećaja ugroženosti. Ali rat je završio prije 25 godina. 25 godina!!! Kako je rekao čovjek koji na tom području ima osjetno veći autoritet od mene: Rat pripada prošlosti, okrenimo se budućnosti! I general Gotovina je bio u pravu. Stvarno je vrijeme.

I ovih se dana trebamo zahvaliti svima koji su časno sudjelovali u Oluji. Trebamo se zahvaliti svim obiteljima koje su podnijele taj teret i mislim da cijeli život trebamo pomagati obiteljima koje su izgubile svoje voljene. A uz suosjećanje i brojne beneficije, najbolji način pomaganja tim obiteljima, pa i svima ostalima, jest da Hrvatska bude što zdravije mjesto za život. Da što više ljudi može živjeti od svog rada, a da ti se ne povraća od društvene klime u kojoj ideološki biznismeni trguju mržnjom. 

Uglavnom, radikalni nacionalizam mi je krajnje neprihvatljiv, iako volim Hrvatsku, doista je volim. Ali sam uvjeren da se moja ljubav prema Hrvatskoj ne pojačava ako nekoga mrzim. Srbe, imigrante, ljevičare, pedere... Mržnja drugih i drugačijih ne pokazuje da više voliš svoje. Nego samo da ne znaš voljeti. Uopće. Također, infantilno mi je idealizirati ikoga i išta. Za zaljubljenog tinejdžera mi je razumljivo i prihvatljivo, ali za odrasle ljude mi je nekako žalosno. Ne mislim da su Hrvati bezgrešni. Čak štoviše, mislim da se ljubav prema domovini iskazuje i argumentiranom kritikom i željom da se poboljša društvo.

Zato je i toliko važan saborski govor Anje Šimprage. I to ne znači da nije bilo hrvatske djece u drugim kolonama i da se izjednačavaju razlozi nastanka tih kolona. Samo znači da bol ne poznaje nacionalnost. I da kada čuješ takav govor, jedino ljudski je suosjećati. Jer iskreno, osjećam se povezaniji s tom ženom, nego s raznim karolinama s kojima dijelim nacionalnu pripadnost. S Anjom dijelim ljudskost. Jer prije nego što sam Hrvat, muškarac, hetero osoba, vjernik, Zagrepčanin... prije svega sam čovjek. I zato ću se više poistvojetiti s ljudima koji imaju neku ljudskost u sebi, nego s drugim Hrvatima, muškarcima, hetero osobama... ako oni vole mrziti druge i drugačije. 

Čini mi se da je društvo konačno sazrela da radikalni nacionalizam protjeramo iz društvenog mainstreama. Imamo još dosta posla pa je posebno važno dati svoj doprinos tako da zdravo domoljublje konačno nadvlada toksični nacionalizam. Svatko od nas može biti djelić rješenja!

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

  • Domobran369

    Bruno Simlesa bas si debilcina malo veca... Jebala vas Simpraga imali smo mi takvih curica iz kolona barem tisuce pa nikad nisu imale pravo govoriti u hrv saboru niti primati saborsku placu... Ko je j... E bjezala je pa neka ... prikaži još!