Stup srama za neplaćene režije, stup olakotnih okolnosti za sve ostalo

129 dana do Božića, za slučaj da će nekog razveselit. Btw, ovo je možda prvi put ikad da sam započela rečenicu brojem. Otkad sam u osnovnoj školi naučila da se ne smije, uvijek se pobrinem da to izbjegnem - kao da će se profesorica koja me naučila ovo pravilo stvorit u prostoriji i kaznit me ako ga prekršim.

Btw (i za ovaj “btw” bi me kaznila), jel se u školi uči “nemoj stavljat organe u ženu koja je rekla da ne želi”? Vjerojatno ne jer se vjerojatno podrazumijeva da se podrazumijeva, ali možda bi bilo vrijeme da se uvrsti u gradivo. 

Jer kako sad stvari stoje, 99.9 posto ljudi zna (i zauvijek će znat) da rak samac i crvena moruzgva žive u simbiozi, a postotak onih koji znaju da “ne” znači NE je barem za desetak bodova manji. 

Btw broj 2, jel i vama apsurdno da ovih dana u lipu znamo iznos duga Maje Šuput za neplaćene režije, a za onog lika koji je silovao curu u autu znamo samo da je M.M.?

Pričam o onom liku koji je za “spolni nesporazum” iz davne 2012. ovih dana za nagradu dobio rad za opće dobro. 

“Imajući u vidu dosadašnju neosuđivanost M. M., uredne osobne i obiteljske prilike, činjenicu da je bio stipendist i sad radi u uglednoj tvrtki te pobude iz kojih je počinio kazneno djelo, kao što su mladenaštvo, nezrelo ponašanje i neprihvaćanje odbijanja.”

Neprihvaćanje odbijanja kao olakotna okolnost - jer nema smisla da su “sinkopa” i “ličko rukovanje” jedine zvijezde hrvatskog pravnog sustava.

Ali lako za te “sitne delikte”, idemo na bitno - Šuput.

17.927, 92 kn je dug… kako se brzo čovjek navikne na kršenje pravila kad za to nema posljedica - govorim za svoje drugo započinjanje rečenice brojkom, ne za Maju, ona će platit i račune i kaznu po opomeni. 

Btw 3 - i meni se nedavno dogodilo neplaćanje računa. Ne 18 tisuća kuna, ali 1800. 

Kriv je moj stolar. 

Zapravo nije - kriva sam ja - ali na sudu bi možda prošlo i ovo prvo, pod uvjetom da imam uredne obiteljske prilike.

Loša izlika loading in 3…2…1…

Zbog nove police koja mi je prekjučer napokon postavljena u ured, staru sam preselila u drugu sobu praktički dan nakon što je stolar uzeo mjere, a upravo na toj polici stoji kutija u kojoj držim uplatnice. Stolar je u međuvremenu slomio nogu (već treći koji se ozlijedio baš kad se radi nešto moje, ali prvi kojem vjerujem), izrada je kasnila par mjeseci, a ja sam na račune u kutiji zaboravila jer ih nisam vidjela. Jednako kao što zaboravim na paradajz u frižideru ako ga ne vidim, s tim da se zaboravljeno povrće vrlo brzo počne osjetit.  

Ako vam ovo zvuči glupo, sasvim ste u pravu, ali nažalost, postoje ljudi koji jednostavno moraju imat vizualni podražaj da bi se nečeg sjetili. 

U moju obranu, riječ je o akontacijskim ratama za struju za koje sam mislila da sam prebacila na trajni nalog, ali nisam. 

Prvu opomenu nisam dobila (ne znam kako, ali nema je), druga je stigla dok sam bila na moru, što je sve nebitno - bitno je da nisam platila i da sam dobila obavijest o isključivanju. Oće to tako kad ne duguješ milijunske iznose koji smiju na otpis. 

Uglavnom, platila sam istog trena, taman na zadnji dan roka, poslala molbu da me ne isključe i to je bilo to. Da su me isključili, bila bi ljuta, ali bilo bi mi i drago. 

Ne drago na razini da bi bila zadovoljna što mi u zamrzivaču umiru sladoledi, ali bilo bi mi drago jer je pravedno i zasluženo. 

Kazna za sranje koje napraviš je blagoslov jer nema šanse da iz toga nešto ne naučiš. Osim ako si potpuni idiot, naravno - ja sam zato odmah pronašla novu lokaciju za uplatnice i nema šanse da mi se to opet dogodi. 

Kao što nema šanse da mi se opet dogodi da upišem krivu registraciju dok plaćam parking - jer više nikad ne želim Zagreb Parkingu dat to zadovoljstvo. 

Opet sam ja kriva - umjesto brojeva 3754 sam upisala 3574, a kad me ispod brisača dočekala kazna, prvo mi je trebalo par minuta da shvatim u čemu je problem. Problem je u redoslijedu brojeva, za slučaj da vam je promaknulo kao što može promaknut svakoj normalnoj osobi. 

Pisala sam molbu da mi se kazna poništi jer je riječ o očitoj greški i vidljivo je da je postojala namjera plaćanja - jedan od argumenata je bio i da je uplata izvršena, tako da zapravo nisam oštetila “sveti sustav naplate” i otkinula mu od usta. Sve moje olakotne okolnosti su nezainteresirano odbijene, a kao utješni element sam dobila uputu da mogu podnijeti zahtjev da mi se vrati tih 6 kuna koje sam uplatila za parking.

Malo šupčinski, jel da?

Ali i dalje pravedno. 

Jbg, tehnički nisam platila parking za svoj auto, dakle tehnički zaslužujem kaznu. 

Kad bi barem takvu strogoću trenirali na odjelu “neovlašteni ulazak u ženu”… možda bi kazna za silovanje djelovala opasnije od dnevne parkirne karte. 

Nekad mi se čini da je parking jedna od rijetkih stvari u Hrvatskoj za koje postoji brza, učinkovita kazna. Staneš na mjesto na kojem se plaća - ne platiš - dobiješ uplatnicu. Koju onda možda isto ne platiš ako zaboraviš “zbog stolara”, ali svejedno je tu, s tvojim imenom i prezimenom, ruga ti se dok ju ne platiš i znaš da moraš (osim ako znaš da ne moraš, naravno).

Čitam ovih dana stalno članke o izigranim turistima koji su putovali i po 20 sati da bi uživali u čarima hrvatske obale, samo da bi saznali da im je rezervacija otkazana jer je “vlasnik ipak pronašao unosnije goste.”

Meni se to dogodilo 2012., kad nam je dan prije puta BABA IZ VODICA (što joj je službeno ime) usput spomenula da je ipak našla neke ljude koji će ostat 2 tjedna, a to je ipak bolje od naših 7 dana, “tako da eto.” 

Da ju nismo nazvali da vidimo jel sve spremno za naš dolazak, to bi saznali tek pred njenim ulaznim vratima - čovjek mora bit zahvalan na malim srećama u nesreći ako želi kvalitetan život.

Pokušali smo joj psovkama objasnit da je govno od čovjeka, ali spustila je slušalicu i to je bio kraj naših opcija. Plus, ionako vjerojatno zna da je govno pa joj zapravo nismo rekli ništa novo - moja teorija je da samo ljudi koji jako dobro znaju da su govna imaju sposobnost biti ovako gnjusni prema ljudima.

Naša posljedica, tj. kazna je bila stresno pronalaženje novog smještaja (a krećemo za 18 sati) - njena kazna je bila… ništa. 

Zapravo, čak je dobila nagradu - više para i jedno presvlačenje posteljine manje jer je pronašla “bolje goste.”

I manje-više sam sigurna da joj niti u jednom trenutku nije bilo neugodno - vjerojatno joj nije prvi put da je nekom razjebala godišnji, a sigurno nije ni zadnji. Zašto bi bio kad je navikla na svijet  bez posljedica i uplatnice koja ju može kaznit?

Znam da je ovo što slijedi science fiction, ali ja bi to ovako - došli su ti turisti kojima si uzeo akontaciju i svejedno si nekom drugom iznajmio smještaj? Povrat akontacije i odšteta u iznosu pune rezervacije ako ljudima daš novce odmah, na licu mjesta, a ako tražiš odgodu plaćanja, iznos pune rezervacije plus 30 posto. 

Naravno, sve ovo pod uvjetom da je BABA IZ VODICA jedini krivac i da je na nepošten način otkazala rezervaciju - treba dopustit i neke usputne finese (osim kad umjesto 3754 upišeš 3574, onda ne).

Ne bi baba bila govno da svaki put kad zasmrdi dobije uplatnicu. 

Naravno da ju neće dobit jer je priča previše kompleksna, rekla sam da je ideja science fiction. 

Ali bilo bi lijepo da imamo učinkoviti sustav uplatnica za situacije kad je netko govno.

Da jednom stigne uplatnica naslovljena na BABA IZ VODICA, s kaznom i opisom plaćanja “govno od čovjeka”, drugi put joj vjerojatno ne bi palo na pamet. Čovjek se brzo navikne na kršenje pravila kad za to nema posljedica, a vjerojatno se još brže odvikne kad ih osjeti.

Zato se kod nas ljudi polako navikavaju na silovanje u svim oblicima - prometno, turističko, šaltersko, kakvo god - jer nema potrebe da se odviknu.

Zašto bi se jedna BABA IZ VODICA, netaknuta pravilima i posljedicama, odvikavala od ičega kad za svoje zagađivanje svijeta dobiva nagradu?

Kao da je u Westworldu. Ako niste gledali, dobra je serija - radi se o bogatim ljudima koji ulaze u virtualni tematski park u kojem rade što god žele, bez posljedica, pa neki unutra često prvo siluju, a onda ubijaju eskort dame u saloonu (ne zagrebačkom klubu, nego kaubojskom saloonu).

Neki gosti Westworlda su i normalni ljudi pa ne rade odvratne stvari, ali oni koji su govna u stvarnom svijetu, u virtualnom iskoriste svaku priliku za stvari koje bi u normalnom svijetu rezultirale kaznom.

A naša gospođa BABA IZ VODICA tako smije svaki dan - da ne smije, ne bi sigurno.

Ali smije, jer nema uplatnice s kaznom - a i da je ima, kakva bi to kazna bila?

Sigurno nešto sitno, kad krupno ne dobiješ ni za silovanje. 

Kod nas su veće šanse da najebeš kad krivo ukucaš brojeve za parking. 

Ili kad zaboraviš platit režije, što je, čini se, jedini način da ideš na stup srama, punim imenom i prezimenom, s iznosom duga u decimalu.

Sve ostalo ide na stup olakotnih okolnosti.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva