Svaka promjena počinje prvim korakom! Rečenica koju ćete pronaći na stranicama svih self help priručnika ili na početku predavanja svih (samo)prozvanih gurua života iliti lifecoucheva. Sljedeća koju ćete čuti glasi otprilike ovako: „Svaka promjena počinje u vama!“. Ok, svladali smo. No što kad se napokon odlučite promijeniti iznutra, što kad uistinu napravite prvi korak?
Prekinete vezu koja vas je već dugo opterećivala, date otkaz na poslu koji vas nije usrećivao, ohladite odnos koji vas je mučio. Vjerojatno ćete odmah nakon osjetiti golemo olakšanje, tako oslobađajuće da vam osmijeh neće silaziti s lica. Promjene su u početku divne, pogotovo ako su željene i pomno isplanirane. No ono što vam niti jedan priručnik neće opisati je dan nakon velikih životnih odluka. Dan početka vašeg drukčijeg života. Jedna moja prijateljica, nakon što je prekinula dugu i mučnu vezu koja je trajala duže od Rimskog carstva, drugi dan nije mogla ustati iz kreveta. Bez obzira što je odluka o prekidu u njoj dugo sazrijevala, bez obzira što je ona prekinula, bez obzira što joj je pao kamen sa srca kad je napokon okrenula leđa vezi koja ju je iscrpila i financijski i psihički, nije imala snage suočiti se sa svim pojavama koje je život izvan te veze nosio. Trebalo je dosta sati psihoterapije kako bi nakon „prvog koraka“ došla sebi.
Slično sam se osjećala i sama kad sam nedavno dala otkaz na poslu koji sam radila dugih 13 godina. Nakon prvotnog ushićenja i olakšanja popraćenog tapšanjem po ramenima i pokojim začudnim pogledom, osjećala sam se nikad bolje. Hrabro sam prvi put zakoračila na Zavod za zapošljavanje i odmah dobila šaku stvarnosti ravno u lice. Nedostaje vam jedan papir, stari poslodavac još vas nije odjavio, morat ćete doći drugi put, sad odite do Mirovinskog pa se vratite ovdje. Nimalo ohrabrujuće. Na svu sreću znala sam što želim raditi samo je još trebalo shvatiti kako do toga doći. I tu negdje po putu uhvatio me strah. Zašto sam pobogu dala otkaz a mogla sam do kraja života primati plaću i raditi minimalno ili ništa? Imaš troje male djece a ti se upuštaš u nesigurnu poduzetničku priču, smijao mi se vrag sumnje na ramenu. Te noći nisam mogla zaspati. Nije da sam se u posljednje tri godine s troje male djece ispod tri godine baš naspavala ali ovo su bile druge brige. Egzistencijalne. Hoću li uspjeti? Što ako za mene nema mjesta na tržištu? Što ako sam se precijenila? Od čega će moja obitelj živjeti? Kako ću se pogledati u ogledalo i priznati si poraz? Vjerujte mi, prvi korak je gušt, onaj drugi je taj koji vas treba brinuti.
Miss7 Blog
Nimalo ne pomažu ni priče koje baš u tom trenutku pronađu put do vas. Svi slobodnjaci ovog svijeta ujedine se kako bi vama ispričali svoj težak životni put. Jedan prijatelj nazvao me, u dobroj namjeri, kaže on, i sasuo mi u lice toliku količinu nezadovoljstva i gnjeva što se nakon desetak godina freelancerstva nije nigdje zaposlio da mi je došlo da mu ja ponudim posao, kojeg još ni za sebe nisam imala. Prvi korak uvijek zvuči privlačno, no što je s ostalim koracima koje morate napraviti kako biste nastavili hodati? Nedavno sam gledala dokumentarac o Kobeu Bryantu, nažalost, tako tragično preminulom košarkašu da ti se ledi krv u žilama kad osjetiš tu krhkost života. U tom dokumentarnom filmu, jedan od najvećih sportaša ikad, izgovara rečenicu koja bi nam svima trebala nit vodilja: „Deset puta možeš probati i propasti, ali možda baš jedanaesti put uspiješ!“. Shvatili ste, možda nisam ljubitelj self help udžbenika i sličnih motivacijskih poštapalica ali ta rečenica opisuje svu bit onoga kako bismo se prema svom životu trebali odnositi. Nije lako kad je teško ali mora bit teško da bi bilo lako. Ovo je moja rečenica. Iako zvuči kao Grunfova. Tko nije čitao Alan Forda, neka gugla.
Za utjehu, evo prolazi već drugi mjesec moje poduzetničke priče i ispada da su moji strahovi bili nerazumni. Za sad. Stvari se odvijaju bolje nego ikad, čak sam i papirologiju uspjela srediti, a to nije mali zalogaj kad je hrvatska birokracija u pitanju. Odjednom se javljaju budući partneri i klijenti iz područja za koje nisam ni znala da bi me mogla zanimati. Nije jednostavno, jer kad si sam u poslu, učiš po putu i nema oslonca ili nekoga tko će umjesto vas preuzeti dio posla ali je zato zadovoljstvo na kraju dana veće. Nikad se nisam osjećala hrabrije i poduzetnije. Naravno da prva dva mjeseca ne čine proljeće no moji sljedeći mjeseci, iz ove perspektive, izgledaju sunčano i obećavajuće.
Što vam želim reći? Strahovi su ponekad dobri, preispitivanje također, no kad se napokon odlučite na „prvi korak“ svaki sljedeći dolazi sam od sebe. Ne dajte da vas išta obeshrabruje, i svakodnevni mali porazi kao i pobjede samo su usputni dio vašeg puta.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.