Što nam je donijela 2022.?  Zapetljaj crijeva i upalu gušterače

Neću pisati o koroni, neću pisati o koroni, neću pisati o koroni. Iako su brojevi zaraženih opet nikada veći, danas je rekordnih 8500 novih slučajeva, iako se cijepilo tek nešto više od polovice odraslog stanovništva Hrvatske, iako se bolnice pune, a barem desetak mojih poznatih blagdane je provelo pod temperaturom i s pozitivnim testom. Jednostavno više nema smisla, ako nam nije dosadilo dvije godine života u ovom vakuumu, nema se što više reći. 

No ono s čime se ja u posljednje vrijeme borim, a vidim da nisam u svojoj generaciji jedina, zamor je materijala. Upravo tako mi je liječnik objasnio dijagnozu i stanje u kojem su moja leđa. Dosta zanimljivo s obzirom na to da sam tek ušla u četrdesetu i nekako sam imala u planu „zdravo“ poživjeti još barem toliko. „Kako to mislite moji kralješci su se izlizali?“, u nevjerici sam pitala doktora i dodala da ja nisam taj tip, ja trčim polumaratone, idem na posao biciklom, živim na 4. katu bez lifta s troje djece. Planinarim, pješačim, jurim, žurim, padam s nogu od umora… I onda sam zastala shvativši i sama u čemu je problem. Liječnik je nastavio upisivati svoju dijagnozu u računalo, ne mareći za moje ispade čuđenja, kao da se susreće s tim svaki dan. „Gospođo Rendeli Vejzović, vama očito treba odmor i dva tjedna fizikalne terapije, nakon toga se opet vidimo.“, izgurao me iz ordinacije. 

Ok, mislim, taman sam se ionako mislila sad odmarati, moram „samo“ skuhati večeru za Badnjak za užu i širu obitelj, napraviti barem tri vrste kolača, kupiti poklone, vidjeti se sa svim prijateljima koji su iz inozemstva doputovali doma za blagdane. Sitnica. Što je to za mene?  Mačji kašalj. Pet dana nakon, i nekoliko kilograma i litara hrane i pića previše, evo me u 2022. previjam se od nepoznatih bolova u želucu, žuči, gušterači, nemam pojma, a dr. Google nije bio siguran. Kuc, kuc pravi doktore, što mi je sad? 

„Gospođo, koliko imate godina?“, pita liječnik iako oboje znamo da je odgovor na to pitanje očit. 

„Ali ja se trudim živjeti zdravo, pijem puno tekućine, kljukam se vitaminima, boravim na zraku, pazim što jedem (ok, ne uvijek)“, opravdavala sam se. 

Uglavnom da skratim priču, četrdesete su mi donijele niski tlak, slabosti želučanog sistema i pomaknuti disk. Čujem, nisam jedina, sve priče mojih prijateljica u „najboljim godinama“ imaju sličan početak  i kraj. Sve ono što smo mogli i radili do 40-e; živjeli brzo, neuredno i ne mareći previše za svoje zdravlje, sad je došlo na naplatu. Prijateljica je na Božić završila na Hitnoj, dijagnoza - zapetljaj crijeva. Druge dvije su u 2022. ušle s temperaturom i sveopćom malaksalošću. Naše WhatsApp grupe u 2022. više nalikuju na jutarnju vizitu u bolnici, nego na trač partiju. Neki dan je Ida Prester podijelila na Facebooku da joj je tlak 80/50, otprilike kakav je meni svako jutro, a odmah se javilo barem pedesetak žena sa sličnim problemima. Čak je i Carrie u posljednjoj epizodi „I tek tako...“, završila na operaciji kuka. Čuj, kuka!. Još se sjećam kad je moja baka imala sličnih problema, samo se meni činilo da je ona tada jako stara. 

Slow living, koncept je koji će, nadam se, napokon zaživjeti u ovoj godini jer koliko god um i tehnologija napreduju, tijelo sve to teže prati. Smanjiti tempo, odmarati, ponekad „ne morati“ sve, postat će i moj moto. Idem sad spakirati troje djece, muža i sebe za skijanje, pa vam javim kako su leđa i gušterača nakon te avanture. Obećavam, više sebi nego vama, trudit ću se i ponekad samo sjediti na suncu i snijegu i ne raditi ništa. Javim je li to moguće!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva