“Što ako mi nađu nešto?”: Kako sam odgađala operaciju skoro dvadeset godina

Gdje se vidite za godinu dana? Znam da je pitanje čudno, inače se ljude pita gdje se vide za pet ili deset godina, ali možemo i ovako.

Da ste mene prije godinu dana pitali gdje se vidim, odgovor bi bio crne boje. Zapravo, ako ćemo točno u dan, bilo bi prije godinu i tjedan dana. 

Bio je Sveti Nikola, a ja sam, nakon što sam prijepodne dostavila poklone nećaku, imala popodne kojeg se bojim od osamnaeste godine. 

Tad sam prvi put iza uha otkrila neku glupu kvrgu kojoj tamo nije mjesto.

“To vam je lipom, nakupina masnoća”, rekla mi je jedna frizerka, a ja sam pretpostavljala da nije jer lipomi nisu baš toliko tvrdi. 

Nema šanse da je to, sigurno je nešto drugo. 

Pametna osoba bi odmah dogovorila termin kod doktora da vidi o čemu je riječ, ali ja sam odlučila bit nešto drugo pa sam kvrgu pustila na miru. 

Dvije godine kasnije - ili četiri, nemam pojma - bila sam u prilici pitat jednog doktora što mi je to iza uha, a odgovor me napokon smirio. 

“To vam je kost, zove se osteom” - kost iza uha, dakle nije strašno, samo je glupo i nepraktično. 

“Najbolje je da odete na magnet i vidite točno o čemu je riječ”, preporučio je doktor, a ja sam rekla da budem - i naravno da nisam jer “što ako mi nađu nešto?”

Kost iza uha je jedno, ali ako snimim glavu, možda saznam nešto što ne želim saznat. 

Nisam otišla, pustila sam kost na miru, nek voli i postoji ako joj je tako zgodno. 

Deset godina kasnije, bila je dvostruko veća nego kad sam imala osamnaest, ali i dalje sam ju ignorirala.

Sunčane naočale su mi zbog nje stajale ukoso i često bi se udarila u nju kad bi naslanjala glavu u frizerski bazen, ali i dalje sam ju ignorirala zbog mira u glavi. Skrivala sam ju iza kose i većina ljudi nije ni znala da ju imam - do 2018., kad sam na televizijskom nastupu imala rep, a kost je napokon doživjela svoju premijeru. 

Nitko ju i dalje nije primijetio, ali meni je očito stršala i samo sam čekala da me netko pita što mi je to iza uha. 

Bilo me sram jer okrugla kost iza uha nije atraktivna pojava, ali to me i dalje nije potaknulo da ju odem snimit. Neka stoji, nisam ja kriva što mi tijelo stvara kosti tamo gdje im nije mjesto. 

Do 2021. je narasla do veličine cherry rajčice - dobar tek svima koji jedu i oprostite. 

Naočale su mi stajale sve više ukoso, a cherry bone je bilo sve teže sakrit iza kose. 

“Operacija osteoma” je godinama bio moj najčešći Google search, ali završavao je isto kao što završava većina mojih pretraživanja skupih torbi i čizama - bez konverzije, uz ideju “možda neki drugi put.”

Prije godinu i tjedan dana, na Svetog Nikolu, napokon sam imala termin za doktora kojeg se bojim još od 2003. - u svojem Google pretraživanju, saznala sam da je najbolji izbor doktor Rotim, a kad me taksi ostavio ispred njegove poliklinike, razmišljala sam hoću li uć ili ću samo povratit i otić doma.

Ušla sam jer sam odlučila da s 37 godina ne mogu bit baš toliki papak - samo idem na konzultacije, ne moram ništa nakon toga.

“Trebalo bi napravit magnet”, rekao je doktor, a ja sam bila spremna opet reć “naravno” i javit se nikad. 

“Evo taman je slobodan” - molim vas, ne hvala. 

Što ako mi pronađu tumor? Što ako mi pronađu cijelu familiju tumora? Što ako mi kažu da sam trebala doć kad sam imala 18 jer bi mi tad stigli pomoć, a sad je kasno? Što ako su pokloni koje sam donijela nećaku za Svetog Nikolu zadnji koje ću mu donijet? Zašto nisam otišla na vrijeme?

Nema veze, tu smo gdje jesmo; ako ništa drugo, barem sam na putu do poliklinike odabrala cvijeće za sprovod - znam da zvuči užasno, ali to uvijek radim kad se vraćam od ginekologa ili s pregleda dojke, pa zašto ne bi i sad kad idem pričat o glavi.

Trideset minuta nakon ulaska u magnet, stajala sam ispred monitora tehničara koji mi je obznanio da je osim kosti pronašao samo mozak - srećom, na magnetu se ne vidi da je riječ o mozgu koji bira cvijeće za sprovod nakon svakog pregleda. 

Mjesec i nešto sitno nakon pregleda, ležala sam na odjelu neurologije i čekala operaciju - cherry bone je bio na odlasku, a dva dana nakon sam puštena doma s glavom punom šavova na mjestu koje više neće bit problematično za sunčane naočale. 

Godinu i tjedan dana kasnije, na mjestu koje je obrijano zbog operacije mi raste ona simpatična, dječja kosa koja se kovrča - slična onoj kakvu ima moja nećakinja koja se rodila dva mjeseca nakon što je moja kost napustila svijet. 

“Da sam barem ovo napravila ranije”, pomislila sam sto puta nakon operacije, ali bilo je besmisleno razmišljat o onome što je moglo bit. Bitno je da sam napravila, a sreća je da je problem bio samo estetske prirode.

A što bi bilo da je problem bio puno gori? 

Što bi se dogodilo da su mi stvarno rekli da su pronašli nešto opasno? 

Zato sam vas pitala gdje se vidite za godinu dana, jer sam gotovo sigurna da nisam ni blizu jedina osoba koja odgađa preglede iz straha da joj nešto ne pronađu. 

Nema veze ako nemate kost iza glave, možda imate nešto drugo - statistički gledano, lako je moguće da stvarno imate, a ne bavite se time jer se ili bojite saznat, ili nemate pojma da postoje pregledi koji će vam na vrijeme javit da ste pod rizikom. 

Ovo nije adventska tema, ali postoje ljudi koji do sljedećeg adventa možda neće bit dovoljno zdravi da u njemu uživaju.

Prošli tjedan, taman na godišnjicu mojeg magneta, javili su mi se ljudi koji su pokrenuli kampanju #NeZaboraviMe - tražili su story podrške, ali ovo što imam za reć je preozbiljno da stoji negdje 24 sata i onda zauvijek nestane. 

Cilj kampanje je podizanje svijesti o mogućnostima za gensko testiranje na mutacije BRCA1 i BRCA2 gena - ja za njega znam već godinama iz jedne Netflixove serije, ali to je još jedan test koji ne dolazi u obzir jer “što ako?”

Testiranje na ove mutacije vam, laički rečeno, javlja imate li mutaciju zbog koje je povećan rizik od raka dojke i jajnika - znam, ZNAM, “nemoj nas strašit”, ne morate objašnjavat osobi koja si bira cvijeće za sprovod. 

Zašto bi netko htio znat da ima veću šansu za rak ako samo može lijepo i mirno postojat u svijetu i nadat se najboljem? 

Zato što nada, iako umire posljednja, ne sprječava rak, kao što nada da vam na dan vjenčanja neće padat kiša ne mijenja vremensku prognozu.

Pametni ljudi koji se boje kiše na svadbi će preventivno predvidjet šator, a ovaj test je sličan takvom šatoru - pa ako već imate opciju prognozirat stvari kojih se bojite, dobro je dat sve od sebe da se osigurate. 

Testovi na ove mutacije mogu podignuti razinu prevencije od karcinoma dojke i jajnika, a ako vam grah padne tako da se morate borit s njim, omogućuju najbolje moguće liječenje s individualnim pristupom.

Ako imate mutaciju, to ne znači da vas nužno čeka rak, ali bolje je znat da postoji.

“Meni nije, ja ne želim znat” - ako vam je ovo prva pomisao, onda smo u istom klubu, ali nadam se da ćete se složit sa mnom da to nije najpametniji pristup. 

Ne morate odmah, sad je vrijeme za uživanje u okićenim trgovima i kuhanom vinu, ali možda nije loše da vam u novogodišnjim odlukama piše i BRCA.

Testiranje se provodi u KBC Zagreb i KBC Sestre Milosrdnice, pokriveno je redovnim zdravstvenim osiguranjem, ali nema baš puno odaziva - dijelom jer ljudi ne znaju za tu opciju, a dijelom sigurno zato što zvuči kao “ma bolje da ne znam.”

“Ma bolje da ne znam” - moja kost i ja smo skoro dvadeset godina imale miran suživot pod ovom parolom, ali rak nije toliko susretljiv i ljubazan. 

Gdje se vidite za godinu dana? 

Nadam se da se vidite u osobi koja opušteno pije vino na adventskim kućicama jer je napravila test i zna da nema mutaciju - nažalost, to je nada koja ne može bit dodijeljena svima, ali bolje je znat na vrijeme nego samo držat fige da vas čeka idealna prognoza. 

Više informacija imate na nezaboravime.hr, a i Miss7 OVDJE ima članak u kojem je sve odlično objašnjeno. 

Ako vam je ovo izazvalo nelagodu, to je sasvim ok - razmišljanje o raku nikad nije ugodno, ali zamislite koliko je neugodnije znat da ste mogli poduzet korake koji vam mogu spasit život, a niste, bilo iz straha ili čistog neznanja. 

Gdje se vidite za godinu dana? 

Gdje god se vidjeli, nadam se da vam je u rokovniku popis obavljenih pregleda kojih ste se bojali jer “što ako?”

Što ako mi nešto nađu? 

A što ako vam nešto nađu dovoljno rano da se stignete vidjet negdje i za deset, dvadeset, trideset godina?

“Što ako” je strašna misao, ali još je strašnije ako si zbog nje ukradete vrijeme. 

Što ako sve bude ok? 

Veće su šanse da će bit ako se prestanete bojat stvari koje vam mogu pomoć.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva