Miss7 Blog 08. svibnja 2022.

Sretna mi deveta godišnjica rada za samu sebe! Vodim zaposlenike (sebe) na team building, imaš neke ideje?

Pixsell/Marin Tironi.

Točno se sjećam, bila je zima 2013. godine. Sjedila sam u naručju svog Bivšeg i nervozno lupkala nogom o pod, na što je on samo usputno prokomentirao: „Ljubavi, što si ti hiperaktivna…“ A meni se u glavi upalila lampica: „Hiperaktiva! Tako ću nazvati svoju firmu jednom kada je budem imala!“

Tada sam već punih deset godina radila kao event menadžerica u turističkoj agenciji, i bila poprilično uspješna i sretna žena. No, kako su mi skriveni talenti, za koje do tada nisam imala pojma, počeli prvo kulturno kucati na vrata (što se možebitno manifestiralo ovim lupkanjem noge) da bi nakon nekog vremena, poput razmaženog djeteta, počeli grepsti ne za mrvu, već za tonu neutažive pažnje, znala sam da će se uskoro dogoditi ono što je bilo neizbježno. 

Zov promjene, kojeg ću slobodno poistovjetiti sa okorjelom neizvjesnošću, nesigurnošću, rizikom. Zato jer sve to i jest, jer svi mi dobro znamo kako izlazak iz zone komfora podrazumijeva bacanje u nepoznato. I nema sjedenja na dvije stolice. Nema klackanja. Ili jesi ili nisi. 

A imala sam sve, kada malo bolje pogledaš. Siguran posao kojeg sam obožavala, odličnu ekipu koja me prihvaćala i na koju sam s vremenom počela gledati  kao na proširenu obitelj, OK lovu, podmirene kartice, redovno otplaćene kredite, uredno plaćene režije, nikakve dugove, ma čak bi mi ostajalo sasvim dovoljno za hobije, sportove, izlaske i putovanja, bez kojih tada nisam mogla život zamisliti. 

Reklo bi se „Zašto tražiš kruha preko pogače?“. Jer mi je život uistinu i bio jedna velika, zlatna, meka, topla pogača. Što je presudilo da ipak odem? Da isplovim iz sigurne luke? Da otplivam prema pučini, i to sama na madracu, znajući da me čekaju oluje, valovi i morski psi? Ludost ili hrabrost?

Samo se sjećam da sam u jednom trenutku sebe iskreno zapitala: „Hoće li ti biti žao jednom što nisi barem pokušala? Odgovor je bio DA, i to popraćen  snažnom emotivnom i tjelesnom reakcijom. Zbog čega sam znala da je moja odluka ispravna. Premda je racio vrištao NE!, tijelo je šaptalo DA! Baci se, prijeđi na drugu stranu, ajde riskiraj!

Nedavno sam na društvenim mrežama pročitala citat “Nemoj da te starost pita gdje su ti bila muda!“. Kako surovo, brutalno, ali ispravno i bolno istinito. Stoga ovo potpisujem, i to markerom.

Buridanov magarac na kraju priče umre od žeđi zbog neodlučnosti, nemoj i ti biti magarac u priči svog života. Budi barem konj, a svi dobro znamo da je konj plemenita životinja. Odluči kamo ćeš i onda to i napravi. Ako odabereš komfor zonu, i to je u redu, samo se ne žali, molim te. Ako se odlučiš za promjenu, budi svjesna da ti neće biti lako, ali ćeš biti mirna jer ćeš znati da si barem pokušala. Po meni je daleko bolje kajati se nego li žaliti. Bolje mi je glavom kroz zid, nego godinama samo gledati u taj zid. Ma bolje je i odustati, nego li se vječno nećkati. A daleko najgore mi je ništa ne napraviti, pa onda žaliti. Za propuštenim prilikama, idejama, za Životom. 

Danas slavim devet godina otkad radim za samu sebe. I zato ću ti dati devet razloga zašto raditi za druge, a ne za sebe.  Za promjenu ću ti dati malo drugačiju perspektivu, a ti na koncu sama odluči je li to ludost ili ipak hrabrost imala prste u ovoj mojoj priči.

ZAŠTO RADITI ZA DRUGE?

Sigurna plaća - unaprijed dogovorena i regulirana Ugovorom o radnom odnosu. Ipak je lijepo znati da ti svaki mjesec stiže neka lova na račun i da se oko profita firme ti osobno ne trebaš pretjerano zamarati i glavu o zid razbijati (osim ako nisi u Prodaji). Nevjerojatno je snažan taj egzistencijalni strah, što smo se u doba korone svi itekako uvjerili. 

Odobreni namjenski ili nenamjenski krediti - s obzirom na redovitost uplaćenih primitaka, bez problema dobiješ pare na novi auto koji ti se jučer iz izloga smješkao.

Plaćeni doprinosi, porezi i ostala davanja - ne moraš drhtati svaki mjesec imaš li podeblji komad kolača za gospođu Državu, koja itekako voli slatko, ma samo što dijabetes nije dobila.

Božićnice, regresi, 13. plaća, ostale beneficije - sasvim lijepa nagrada za tvoj cjelogodišnji trud, premda znam da svaka firma i nema baš običaj častiti, ako to baš ne mora (čast izuzecima).

Godišnji odmor - vrijeme samo za sebe. Bez laptopa, bez mobitela, bez pameti. Pod uvjetom da nemaš ludog šefa koji je apsolutni šampion u burnoutu i onda pretpostavlja da bi i svi ostali oko njega trebali to biti, inače ne rade ni pišljiva boba. 

Bolovanje - kad si bubana ili operirana, možeš ostati doma dok se do kraja ne izliječiš, a za tvoje zdravlje potpisom garantira obiteljska doktorica.

Mogućnost napredovanja - možeš stići od šaltera do uprave, samo se moraš dokazati i dobro rukave zasukati.

Ekipa na poslu - nema boljeg osjećaja od onog kada ste svi na istoj valnoj duljini, da se cijelo radno vrijeme, bez obzira na količinu posla kojeg ćete zasigurno odraditi, zezate, smijete i kreveljite.

Rutina - voliš da sve bude po ps-u, bez prevelikog stresa i nepotrebne neizvjesnosti, i to je sasvim legitimno, da ne kažem iskreno -za tvoje zdravlje pametno.

ZAŠTO NE RADITI ZA SEBE?

Nesiguran prihod. Jedan mjesec imaš, drugi nemaš. Osim ako nemaš neki dogovoren projekt koji će ti osigurati redovan mjesečni paušal. Inače, draga moja, guza radi samo tako.

Kredit - hoće li ti ga teta Bankarica odobriti ovisi o redovnim prihodima za koje se ti osobno moraš pobrinuti. Iznad tebe nema Uprave, nema direktora, nema vlasnika. Sama si.

Svaki mjesec moraš razmišljati o doprinosima i porezima, jer ako jedan mjesec ne uplatiš za leđima ti je tjeralica Interpola.

Božićnice, regresi… aha, malo morgen! To je sve što imam za reći.

Godišnji odmor - od kad radim za sebe, iskreno ne sjećam se da je ljeti prošao jedan dan, a da nisam NE upalila moj rozi laptop, NE odgovorila na propušteni poslovni poziv, NE poslala ponudu koja je naravno bila hitna, iako je event u proljeće 2059.

Bolovanje - radiš pod temperaturom, pod koronom, pod dekicom. Jer, tko će odraditi umjesto tebe?

Nemaš gdje napredovati, jer ti si gazda, a iznad gazde je samo dragi Bog.

Nema ekipe na poslu, osim tvojih imaginarnih kolega. Često si usamljena, a još češće pričaš sama sa sobom.

Nema rutine i svaki dan ti je drugačiji, zbog čega si stalno pod adrenalinom ili kortizolom, jer nemaš pojma što ti donosi sutra.

Eto, crno na bijelo. Devet pluseva i devet minusa. Pa ti sada vidi jesam li ja normalna žena? Decidirano kažem - NISAM. Ali sam svoja. I bez obzira na sve izlistane Pogodnosti vs. Manjkavosti, ja opet biram raditi za samu sebe. 

Zašto? 

Zato jer mi je SLOBODA važnija od SIGURNOSTI. 

Zato jer ne želim da mi itko diktira kako ću raspodijeliti svoje vrijeme, jer znam da je izgubljeno vrijeme nepovratno. 

Zato jer ne želim nikome davati reporte, a još manje moliti odobrenja.

Zato jer sam uvjerena da najbolje mogu i znam sama, bez obzira koliko mi ponekad bilo stresno i teško.

Zato jer sam svjesna da ću sve nedaće preživjeti, ali ću znati da sam na tom putu, u svakom trenutku, živjela u potpunosti i radila samo ono što sam voljela i htjela, a ne morala.

Zato jer je to samo moja odluka.

Da, danas je devet godina od kada radim za samu sebe. I baš si nešto razmišljam… gdje da zaposlenike ( sebe) odvedem na neki team building? Ako imaš koju ideju, slobodno mi javi… možda na neki wellness, ha? 

Na kojem ću se pošteno počastiti i zasluženo razmaziti, znajući da me već sutradan čeka neka nova, neočekivana situacija,  zbog koje ću se opet zapitati jesam li ja luda žena.

Hiperaktivo, sretan ti 9.rođendan!

Uprava

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0