Miss7 Blog 09. svibnja 2020.

Sretan Majčin dan i, pliz, preselite ga na ponedjeljak

Privatni album.

Svake druge nedjelje u mjesecu svibnju slavi se Majčin dan. U bivšoj se državi on uklapao u Dan žena, 8. mart, a nakon devedesete netko se dosjetio da nije svaka žena majka, ali da svaka žena ima majku, a i ona isto ima majku i tako unatrag tisućljeća, pa bi bio red da i majke dobiju svoj slavljenički dan. A da taj dan ne bi slučajno pao na radni dan i tako ne daj Bože u formi praznika postao neradni, strpali smo ga u nedjelju jer tad k'o fol mame imaju free day. Možeš misliti. Znate neku mamu koja ništa ne radi nedjeljom pa može slaviti? Ja ne znam. Ni za jednu nedjelju u godini. Osim ako taj dan ima gripu. A i u tom slučaju vjerojatnije je da je virus pokosio paralelno i muža što automatski znači da je on barem za nijansu bolesniji od nje. I tako onda on umire u krevetu od lagane vrućice, a ona ga njeguje s onom temperaturom koja svakih 6 sati pređe 40. Nakon sedam dana, tri kutije analgetika i pojedenih šest kila citrusa on se jedva digne iz kreveta, a ona je u međuvremenu popivši sve skupa dva Andola odnjegovala sama i njihovo dvoje djece koje je posljedično također pokosila zimska beštija. 

Znate, ta priča s majkama odvajkada je ista. Samo kad si mlad, ne vjeruješ u to, misliš da se radi o još jednoj u nizu babskih naklapanja što se protežu generacijama. Jer uvijek se sve vrti oko njih i uvijek je problematika manje više poznata - majke rade više od svih drugih i nitko to dovoljno ne cijeni. Mr.S. će se naprosto oduševiti ovom rečenicom. Kosa mu se digne na glavi kad ja po stoti put od ponedjeljka do nedjelje ponovim da ću se jedan stvarno spakirati i otići jer mi je dosta da u toj kući sve moram sama. 

Dok si mlad, misliš da ti mama pretjeruje kad kaže, odmaraj sad dok možeš, naradit ćeš se kad dođu djeca. Nekako ne vjeruješ da ona baš toliko breme nosi na leđima jer puno je puta ne vidiš ni u čemu. Kao da se stvari odrade same od sebe, a istina je zapravo posve drugačija. Te mame uvijek negdje nešto skrivećki naprave, sjetite se samo koliko bi puta kiflice s pekmezom neočekivano osvanule na stolu nakon popodnevnog drijemanja. A samo ih je jednom dodnijela susjeda Dubravka i taj su se put sve smrvile. Odrade mame svašta da nitko ne zna, priskrbe bez da ikome kažu, podmetnu se i gdje treba i gdje ne treba, ušparaju na plaći koju kunu i nikad je na sebe ne potroše. One uvijek zadnje jedu, zadnje se tuširaju i zadnje legnu spavati jer dok pospremi muža pred televizor, a djecu i starčad u krevet već je nekako odmaklo deset. Pa onda joj taman ostane vremena da u miru gluvari po kući još do ponoći, štogod popegla, opere i očisti, pripremi robu za sutradan, djeci torbu i cipele, onom gotovanu odijelo jer lakše joj je i tako nego da ga ujutro nervoznog sluša gdje je opet kravata. Pripremi ona i ručak za sutra, odvede jednog u vrtić, drugog u školu, pod pauzom na poslu skokne do dućana pa popodne ukiseli paprike u tegle sa sniženja i tako nekako sve ona usput, bez puno vike, buke i galame, samo tu i tamo čuješ kako mrmlja sebi u bradu, dok gura veš u mašinu, Bože dragi gdje bi vi bili da mene nema...

I doista, gdje bismo mi svi bili da nema naših mama. Često shvatimo tko su tek kad kad jednog dana zauvijek odu jer stvari se brzinom munje neobjašnjivo raspadnu i postane ti jasno što je to značilo biti majka. Ili znači. Zapravo je svejedno osvjestiš li naglo tu svetu ulogu na ovaj ili onaj način, sjećajući se svoje majke ili u međuvremenu postaneš i sama. Važno je da jednog dana u životu saznaš da je majka zaslužila puno više od samo jednog Majčinog dana na neradnu nedjelju.  

Sreća da nosiš dijete u sebi je uvijek velika, nekad je samo borba da se to dogodi teža. Sjećam se,  godinama su liječnici tvrdili da mi trudnoća baš i neće ići ni umjetnom oplodnjom, a kamoli prirodno. Na kraju sam odustala od svega, a u ožujku 2016. otišla sam na pregled doktoru zbog povišenih markera u krvi. Očekivala sam svašta, ali nikako ono što mi je rekao - da sam trudna. Mr. S. je tvrdio da se to dogodilo jer sam upoznala njega, znate ono, kad upoznaš pravog, dogode se čuda. Tko zna, podsvjesno mislim da je u pravu, ali u čudu je bio i doktor, rasplakao se od sreće i on i sestra na odjelu jer slučajno trudna 40-godišnjakinja s komplikacijama nije baš svakodnevna pojava. Mislava Hermana sam posljednji put vidjela nedavno na televiziji, na snimkama za vrijeme potresa u Zagrebu, bio je jedan od tamošnjih liječnika koji su tog ranog jutra grčevito spašavali rodilje u sali bolnice u Petrovoj gdje je svojedobno porodio i mene.

Nitko vas nigdje i ni sa čim ne pripremi na to što uistinu znači biti majka. Trudnoću iznesete, stvari kupite, knjige pročitate i familiju organizirate. Ali onda dođe onaj trenutak kad ležite u bolničkom krevetu i čudite se samoj sebi kako je moguće da u kakofoniji silnog deranja na hodniku vi prepoznate baš plač vašeg djeteta, i mislite da ste u krivu, jer kako bi to bilo moguće, ali ubrzo shvatite da niste, jer za koju sekundu sestra vam spusti to dojenče na prsa i tad kreće najveća avantura u životu majke. Na kraju se ispostavi da koliko god djece rodili, nikad nije lakše, sa svakim je borba i svakoga voliš podjednako.

Majci dijete postaje najslabija točka. Potpuno neobjašnjivo počneš osjećati strah i koliko god da si racionalan, načitan, obrazovan i iskustven, onaj čudni instinkt koji ti se rodi, odgovornost, obaveza i ljubav prema djetetu nemaju apsolutno veze s ničim od nabrojanog. Sto ćeš puta pogriješiti i još toliko puta ispravljati. Tisuću ćeš se puta pitati jesi li donijela dobru odluku ili ne, i nebrojeno će ti puta biti toliko teško da ćeš sjesti negdje sama u kut stana, plakati i vrištati u sebi, ne mogu više, nemam snage, dosta mi je i samo me svi ostavite na miru. 

I ostavit će te. Shvate svi kad pregori žica, kad majku treba rasteretiti jer joj je pun kufer dojenja i navlačenja sisa, nošenja i prematanja, bolnica i povraćanja, šetanja i peglanja, škole i mature, ljubavnih jada i prvog pijanstva, razbijenog auta i popravnih ispita, puberteta i mladenačkog junačenja. Nitko neće riskirati da se mama uruši, pa će odvesti maloga i kod babe i kod dede, ići će i tata s njim na skijanje, tetka će ga spakirati na more, prijatelji na tulumarenje. I koliko god će majka u tom trenu osjetiti olakšanje jer joj je napokon netko tog musavca skinuo s vrata barem na dva dana, one sekunde kad taj isti musavac izađe kroz vrata, imao godinu, pet, deset ili trideset, te sekunde, u srcu počne kucati neka neobjašnjiva tuga, jer fali čim promoli nos dalje od tebe, taj isti nos koji bi mu nekad najradije šamarčinom odvalila, i tada samu sebe zapitaš, pa čekaj, jesam li ja normalna? 

A jesi, normalna si, jer to je mama. Jedna i jedina. I zato, sretan Majčin dan i pliz, preselite ga što prije na ponedjeljak, tako da kad svi odu ujutro iz kuće, mi napokon legnemo i odmorimo se od vikenda sa svima vama.     

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0