“Sredit ću vam otkaz”: Priča o ljudima koji prijete poštaru zbog kreme za lice

Srdačan pozdrav, jeste krenuli u teretanu i zašto niste? Nisam ni ja, ne da mi se - netko je na internetu rekao da je siječanj, odnosno početak godine, zapravo jako glup period za započinjanje stvari jer se priroda budi tek u proljeće, a mi se pokušavamo natjerat na buđenje u vrijeme kad bi zapravo trebali jest, odmarat i uživat u životu. Naravno da bi bilo pametnije krenut odmah u siječnju, ali ako imate osjećaj da prvo trebate odmorit, niste u krivu - samo slijedite zakone prirode. 

Sad kad smo se dogovorili da smijemo bit lijeni, opušteni i fokusirani na uživanje, možemo dalje - danas za vas imam tri priče o poštaru. Jedna će vas potencijalno nasmijat, zbog jedne ćete se raznježit, a ona zadnja će vas vjerojatno naljutit - barem se nadam da hoće jer bi trebala. 

Ali o tom, po tom, idemo na prvu priču. 

Priča 1: Poštar i moja mama

Ne znam jel znate onu pjesmu koja se ovih dana vrti na radiju - zove se Popstar i mislim da ju izvodi Hiljson Mandela, ali moguće je da sam u krivu. Ako sam u krivu, to je jedan predivan karmički šamar koji mi se osvećuje za svaki trenutak u kojem sam se ljutila na mamu kad ne bi znala imena izvođača koje sam slušala u mladosti: “Kako ne znaš nabrojat sve Backstreet boyse, to je opća kultura?!” Tad sam bila uvjerena da ću UVIJEK znat imena svih popularnih izvođača, a 25 godina kasnije ne prepoznajem niti jednu osobu koja se smiješi s OK!-evih postera. Btw, jedan savjet za vraćanje u mladost - kupite tu i tamo OK! Jest da vjerojatno nećete prepoznat ljude na posterima, ali još uvijek imaju super kvizove zbog kojih ćete na trenutak povjerovat da ste mlađi i zaboravit da vas sve češće bole leđa. Nego, pjesma Popstar - za slučaj da ju niste čuli, ovako idu riječi:

Popstar, popstar, nikad nemam vremena

Popstar, popstar, pijem u ponedjeljak

Popstar, popstar, zvijezda ispod Sljemena

Popstar, popstar, mama, ja sam legenda

Update: Hiljson je među izvođačima, a pjesmu izvode Buntai i Kukus, znam da vjerojatno zvuči kao da pričam kineski.

Minuta šutnje za jako kvalitetne ljude koji će reć “ja slušam samo Led Zeppelin i Queen” - čestitamo, bravo, wow.

Ne mogu reć da mi je pjesma nešto pretjerano draga - ili barem nije bila dok me mama nije pitala jedno od najboljih pitanja 2023,: “Zašto ovaj dečko pjeva o poštaru?”

Kad smo se prestali smijat, objasnili smo joj da nije poštar, nego pop star, a ona je nama objasnila da je logično i jedno i drugo jer ni poštar nikad nema vremena (i da možda pije u ponedjeljak).

Znam da nije neka inspirativna priča koju ćete prepričavat ljudima na kavi, ali meni je slatka i htjela sam ju podijelit prije ovih ostalih. 

Priča 2: Poštar i Svjetlana

Prosinac je kod mene već godinama rezerviran za adventsko darivanje na društvenim mrežama - nabavim hrpu poklona, ljudi pišu zašto da ih pošaljem baš njima, sve je lijepo i simpatično do trenutka dok ne moram odabrat dobitnike (i razočarat ostale), a još je manje lijepo kad s hrpom paketa idem u poštu. Nije da se bunim, znam da šaljem poklone ljudima koje ne znam i da će im njihov dolazak na vrata uljepšat dan, samo bi mi bilo draže da ih mogu teleportirat i ne ispunjavat cedulje za praćenje pošiljke. Unatrag 8 godina - toliko dugo imam adventsko darivanje - nagledala sam se svega. Od ljudi koji mi nude novac u inboksu da odaberem baš njih (što je garancija da nikad neću), onih koji zovu moje prijatelje da nešto srede “preko veze”, onih koji mi prijete i vrijeđaju me kad shvate da ih nisam odabrala, klijenata koji se ponose činjenicom da svoje proizvode šalju po cijeloj Hrvatskoj, ali ipak u inboksu od mene traže da odaberem nekog iz Zagreba “da ne moramo puno trošit na poštarinu”… svašta sam vidjela, ali još nikad Svjetlanu. Najčešće se mučim s odabirom dobitnika jer je teško izdvojit samo jednu osobu koja je “zaslužila” poklon, ali čim sam vidjela Svjetlanu, prestala sam čitat ostatak komentara kojih je bilo oko 1500 - poklanjala sam trimmer za šišanje kose i brade, a Svjetlana ga je dobila jer ga nije tražila za sebe, ni za muža, ni za sina, nego za… poštara. 

“Stalno nam donosi pakete i znamo puno radi, vrijeme je i da on nešto dobije od nas.” 

I ok, poštar koji nekom stalno donosi pakete možda ne treba za to bit posebno nagrađen jer samo radi svoj posao, ali sigurna sam da ćete bit sretni kad čujete da na ovom svijetu, u kojem ljudi sve češće misle isključivo na sebe, postoji jedna Svjetlana koja misli da poštara. 

Ljudi iz sljedeće priče, one koja će vas (nadam se) naljutit, nisu Svjetlana. 

Priča 3: Poštar i “jel znaš ti ko sam ja?!”

Jednom davno, zapravo prije 4 godine ali to je sigurno dovoljno davno, imala sam incident s poštarom koji je mojom krivnjom završio u medijima. Priča je vrlo standardna i svima nam se dogodila barem jednom - zvao me jer mi je bio ispred kuće, a ja sam ga pitala je li moguće da paket ostavi u salonu koji je minutu od mene. Nemam pojma više što je dostavljao, znam samo da nije bilo nešto što sam sama naručila (PR paket, kako vole reć na Instagramu), a znam i da su poštari većinu vremena otvoreni za “drugu adresu, minutu od mene.” 

Ovaj nije bio, a iako sam ga to pitala vrlo lijepo i pristojno, počeo se derat na mene (i sve druge ljude koji ga ispituju takve gluposti). Iziritirana njegovim urlanjem, objavila sam status čiji je cilj bio da se ispušem, a sat vremena kasnije, neki mediji su ga prenijeli. Tek tad mi je palo na pamet da sam čovjeku možda stvorila probleme (iako se nije znalo tko je), a danas mi više nikad ne bi palo na pamet bit takav idiot na internetu. Bilo mi je neugodno, a bilo je i njemu jer je znao da je reagirao preburno - kad smo se vidjeli sljedeći put, ispričao mi je priču o paketu koji je jednom ostavio kod brata primatelja. 

“Živjeli su u istoj kući, primatelj nije bio na adresi, a njegov brat se ponudio da preuzme paket.” 

Ništa sporno ni čudno, bolje tako nego da čovjek mora u poštu s ceduljicom - ali bila je riječ o dva posvađana brata, a kad ovaj na čije je ime bio paket nije dobio pošiljku, trošak je morao podmiriti poštar. 

“Pet tisuća kuna iz mog džepa, od tad više ne ostavljam pakete nikome osim primatelju.” 

Danas smo poštar i ja veseli poznanici i stalno si izlazimo ususret - možda je počelo glupo i agresivno, oboje smo odlučili saslušat drugu stranu priče i sve je ok. 

Ali to nije poštar o kojem želim pričat, samo je uvod u drugog poštara kojeg sam susrela nekoliko dana prije nove godine - ako ću srat po ljudima u nastavku, ne smijem isključit sebe i svoje prijestupe.

Trebao je doć dan ranije, ali pojavio se sutradan, debelo van “između 8 i 11” kako je pisalo u SMS poruci koja je najavljivala pošiljku. Spomenula sam da ga čekam od jučer - ne nadrkano, nego onako usput, dok je pripremao potpisnu listu. Btw, kupila sam neke uloške koji bi trebali grijat stopala nakon što se napune na USB - tri do četiri sata, rekli su, a kad sam poslala mail s prigovorom da su hladni nakon nekoliko minuta, služba za korisnike me zamolila da im snimim video s dokazom da su hladni. Ako vi znate kako se snima činjenica da je nešto hladno, molim vas javite. Uglavnom, poštar. 

Moj komentar da čekam paket od jučer ga nije pretjerano veselio, što je sasvim očekivano. Ono što nisam očekivala je nastavak u kojem se slomio na mojim ulaznim vratima - pao je sustav, svi ga zovu, u gradu je kaos i fizički je nemoguće da SVIMA dostavi pakete u obećanom roku, stiglo bi se da ih je dovoljno na terenu, ali nije… sve sam to već čula puno puta i uvijek mi je žao ljudi čiji je posao da na tuđe adrese raznose pakete, ali ono što mi je ispričao nisam mogla ni zamislit, iako sam vjerojatno trebala.

“Ljudi me zovu i prijete mi poznanstvima, najgori su ovi koji žive na brdu u ogromnim kućama, zovu, deru se na mene i kažu da će mi sredit otkaz i da više nikad neću moć pronać posao… zbog jedne kreme koju čekaju.” 

Pričali smo pet minuta, dala sam mu čokoladu (iako sam htjela rakiju), a on je na odlasku rekao da će dobit rak ako se ovako nastavi. “Sve najbolje!” - dodao je prije nego što je krenuo prema sljedećoj adresi i ostavio me da otvorim uloške koje sam u međuvremenu vratila. 

E sad, možda nije damski od mene, ali koji privilegirani Karen ku*ac?

Kužim, živcira nas kad nam pošiljka kasni - vjerujte mi da kužim, većina mojih dana izgleda tako da isplaniram što ću obavit, pa onda ipak ostanem doma jer se u međuvremenu pojavio SMS koji mi kaže da moram bit doma između 8 i 11 ili 12 i 16 ili 8 i 20 ili ipak ne danas ali sigurno sutra… jasno mi je da je iritantno, jasno mi je da frustrira, ali prijetit čovjeku otkazom zbog toga što kasni krema? I to iz udobnosti toplog doma dok netko krši zakone fizike da bi se ta krema uopće pojavila? Koji Karen ku*ac, dragi moji Max Mara Hermes Pantovčaci? Tko vas to nije dovoljno grlio kao djecu da u sebi imate toliko bijesa da prijetite poštaru vezama i poznanstvima?

“Sredit ću vam otkaz” - nema te kreme koja će vam pomoć, nema tog seruma.

Zamislite na sekundu trulež u glavi osobe koja poštaru prijeti otkazom… a onda zamislite koliko su takvi stvarno hrabri. Spoiler alert: Nisu. Samo najveći jadnici imaju potrebu iživljavanja nad poštarima - i ovo govorim iz perspektive osobe koja se, nema veze što joj to nije bila namjera, u jednom statusu na vrlo jadan način ispuhala zbog poštara. Jest da mu nisam prijetila otkazom, samo sam se htjela požalit ljudima, ali svejedno. Danas sam pametnija, ali nakon što mi je samo jedan poštar ispričao mali dio svog dana, vidim da mnogi još uvijek nisu. 

“Sredit ću da više nikad ne možete pronać posao” - oćeš ku*ac, Karen. 

Da Karen ima muda (ili poznanstva), urlala bi na nekog tko u Pošti sjedi u odijelu, nekog tko ima ovlasti stavit još ljudi na teren i ubrzat protok paketa - ali Karen je hrabra samo kad su u pitanju “mali, nebitni” ljudi koji ih dostavljaju, oni koji par dana prije nove godine najavljuju rak zbog privilegiranih luđaka koji žive za kremu. 

Ista ta Karen će nakon 3 i pol minute u redu u pošti srat djelatnici jer rade samo dva šaltera, a njih su tri - to što ljudi u pošti rade i druge stvari nije njen problem, ona želi svoje mazalo za facu ODMAH. Kad ga dobije, otići će doma uvjerena da je najvažnija osoba na svijetu, osoba koja zaslužuje poštovanje, možda čak i divljenje jer se zna izborit za ono što je važno - a nije, nego je Svjetlana. 

I što ćemo zaključit na kraju ovih priča?

Prvo, iako je zapravo bilo zadnje - ljudi su često zlobna, privilegirana govna. 

Drugo, ako imate potrebu popizdit na poštara, zapitajte se biste li se usudili s jednakim gnjevom popizdit na ljude koji su mu nadređeni. Ako je odgovor ne, pustite poštara na miru. 

Treće, probajte se sjetit da su poštari ljudi koji rade nemoguć posao u nemogućim uvjetima, a mi o tome najčešće ne znamo gotovo ništa. 

Četvrto, bilo bi dobro da imamo Karen registar - ako urlaš na poštara zbog kreme, dobivaš zabranu osobnog uručenja, izvoliš na šalter. Ako se dereš i na šalteru, otvori poštanski pretinac jer nisi siguran za ljude. 

Peto, poštar je popstar. Ne zato što nikad nema vremena, nego zato što većinu vremena kojeg nema ostaje normalan, unatoč nasilju s kojim se svakodnevno susreće zbog obične kreme za lice. 

Za kraj ću vas još jednom podsjetit na Svjetlanu, ne zato što ste zaboravili na nju, nego zato što je važno spomenut ljude koji zaslužuju poštovanje i divljenje - Svjetlana je, za razliku od Karen, osoba od iznimne važnosti za društvo. 

Ovi “jel znaš ti ko sam ja” nezagrljeni luđaci koji prijete otkazom sigurno nisu - i sigurno to jako dobro znaju, zato valjda pokušavaju pronać moć tamo gdje ne treba, sigurni da će ostat anonimni u svom divljanju.

Pa eto, ako su toliko hrabri, svečano pozivam ženu koja je zbog kreme poštaru prijetila otkazom da se javi u komentaru. Neka se pohvali, s punim imenom i prezimenom… ako može preko telefona, možda može i na malo javnijoj platformi. 

Kako to mislite da sigurno neće? Jel znate vi tko je ona?

Tako je, nitko. 

Srdačan pozdrav i budite Svjetlana, zdravo je za kožu.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva