Slušaš li ikada svoju intuiciju, taj glas duše od kojeg prvo zatitra srce?

Kruži jedna fotka na društvenim mrežama na kojoj Mozak vuče za rukicu uplakano Srce i govori mu ljutito: „Dođi ti da nas dvoje porazgovaramo“. E sada, ta fotka bi bila komična da istovremeno nije i tragična, jer svi mi dobro znamo koliko srce zna biti blesavo. Slijepo. Naivno. I često nema blage veze o tome što je za nas najbolje, a kamoli najpametnije. Rekla bih da zna imati više sreće nego pameti, pogotovo kada govorimo o ljubavnim odnosima.

Često mi se nameću pitanja: Mozak ili Srce? Kome vjerovati? Koga poslušati? Tko će me zaštiti od moguće boli? Opetovane povrede? Krive odluke? Tko je taj koji zna što je za mene ipak najbolje? 

Moram priznati da nisam tip osobe koja često ide za racionalnim razmišljanjem. Premda mi um zna, kao mali majmun, skakati po glavi, preslagivati informacije i analizirati sve bitno, ali i nebitno, i to u najsitnije detalje. Pogotovo to voli raditi prije spavanja. Ili mi ne da zaspati, ili me budi prije alarma. Čak mi je nekoliko prijatelja psihologa reklo kako imam umni ADHD. No, ne bi ulazila u ispravnost ove „dijagnoze“, ali shvaćaš što ti hoću reći. My monkey mind never sleeps. Čak i dok spavam on mi skače po glavi😊

Dobra strana je što stalno nešto smišljam, poduzimam i stvaram, ali zato nikada ne mirujem, što ponekad zna biti krajnje iscrpljujuće. Toliko da bi ponekad samoj sebi zveknula triščetinu i rekla“ Ženo, daj uspori malo!“

No, kada je u pitanju donošenje odluka rekla bih da tog majmunčića ipak ne slušam, jer sam daleko sklonija gospođi Intuiciji. Bilo da se radi o poslovnom potezu, renovaciji stana, novom prijateljstvu ili ljubavi. A intuicija se, barem meni, javlja tamo niže, oko područja srca. A kaže se da tu negdje stanuje i naša duša. 

Intuicija je glas duše koji prvo zatitra srce, potom prišapne na uho: „Ovo je za tebe dobro. Ovo je za tebe loše. Prepusti se. Bježi glavom bez obzira.“ Od onog halo efekta ili prvog dojma kada ti se zbog nekoga stisne želudac ili ti bude toplo oko srca. 

To je intuicija. Poznata kao i šesto čulo. Po meni - majka svih majki. Jer ona nikada, ali ama baš nikada ne laže. Ne mulja. Ne kalkulira. I svakako zna što je za tebe najbolje. Ona zna. 

Kažu da je kod nas žena itekako izražena. No, pitanje je: Koliko je slušaš? Koliko joj vjeruješ ? Ili je ipak puno češće zanemaruješ? 

Kod mene je sigurno - svaki put kada je nisam poslušala, neupitno sam se zeznula.

To je kada duboko potisneš „feeling“ da ti kod nekoga nešto jednostavno ne šmeka. Smrdi. Nije u skladu sa onim što priča. Kada je fejk, uštogljen, stisnut i namontiran. Sve samo ne autentičan.

Ista stvar je i u poslu. Tebi točno intuicija kaže je li novi projekt za tebe dobar ili nije. Ona je ta koja te i pogura da zasučeš rukave i da daš sve od sebe da na koncu posao i uspije. 

Jednako je i u ljubavi. Majka svih majki zna kakav je taj novi frajer. Prema tebi on može biti divan, ali ti ona tijelom alarmira da nije takav kakvim se predstavlja. A ti to izignoriraš i padneš na njegovu spiku, masku ili sliku, s kojom se vješto uljepšao kako bi ti oči zamaglio. A potom te neupitno i povrijedio.

Kada ti intuicija ovako nešto prišapne, tada zastani. Ne donosi nikakvu odluku. Pa makar ti mozak signalizirao drugačije. Mozak voli racionalizirati, uzimati u obzir činjenice, stavljati na papir pluseve i minuse. Ali sve to na papiru se momentalno anulira, ako ti tvoj „gut feeling“ vrišti sasvim suprotno.

Stoga bi ja stvari ovako posložila. Uvijek, ali baš uvijek prvo poslušaj svoju intuiciju. Stavi ruku na srce, zatvori oči i dobit ćeš odgovor. Ne kaže se zaludu da tijelo najbolje zna. 

Potom uključi i mozak. Analiziraš i kalkuliraj. Ako se osjećaj i misao poklapaju, ako idu u istom smjeru, tada donesi odluku. Ne slušaj nikoga, osim same sebe. Jer u konačnici, ako i pogriješiš, puno je lakše i zrelije ljutiti se na sebe, nego na druge. Premda osobno ne vjerujem u loše odluke, već samo u dobre lekcije. I odgovorno tvrdim da su oni najgori ljudi u naš život ušli kako bi nas nešto naučili. Oni su naši najbolji učitelji. A samo je na tebi hoćeš li lekciju naučiti ili ćeš opet po starom udarati.

No, je l' ti se ikada dogodilo da danima ne možeš donijeti odluku?  Srce govori jedno, a mozak drugo i tako u krug. Kao da voziš u kružnom toku i nikako ne možeš naći izlaz.

Kada je tako, tada je najbolje ne raditi ništa. Tada pusti. Radi nešto drugo, fokusiraj se na nešto sasvim treće. Samo se ne maltretiraj što si neodlučna, molim te.

Za sada - pusti. Ne budi nestrpljiva. Pričekaj.

Jer već sutra će ti Život na padanju pokazati što je za tebe ispravna odluka. Nevjerojatno je kako se ljudi oko kojih se nećkaš sami pokažu i usmjere te kako dalje. Sami kroz vrijeme pokažu svoje pravo lice i olakšaju ti odluku. Na tebi je samo da pričekaš.

Dakle, da zaključim, ja uvijek, ali baš uvijek, prvo poslušam svoje srce. Jer znam da negdje oko njega lebdi Intuicija. A ona je za mene apsolutno nepogrešiva.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva