Miss7 Blog 16. studenoga 2020.

Slušajte me – ne budite hiroviti, a najmanje hiroviti budite na parkingu

Vedran Tolić.

Prošli tjedan sam pisao o komunalnom redaru iz Samobora. Njegovom krivom pristupu, krivom tonu razgovora i nepristojnosti. Ovaj tjedan uvjerio sam se kako te „parking situacije“ nemaju apsolutno nikakvo geografsko ograničenje. Šire se na sve strane, sjever-jug, istok-zapad i sve ostale kombinacije strana svijeta. 

Sjetimo se situacije s parkirališta ispred KBC-a Rebro prije mjesec dana. Verbalni sukob oko parkinga prerastao je u fizički obračun i nije bilo lijepo vidjeti kako ljudi puknu zbog parkinga. Čovječe…na trenutak se zapitaš kud ide društvo, svijet…ljudi…

Prije nekoliko tjedana i lice s naslovnice, šef HZJZ-a, Krunoslav Capak isto se našao u sukobu oko parkinga, a reagirala je i policija. 

Parking mjesto, odnosno nedostatak istog kod svih nas uzrokuje stres. No, moramo li zbog parkinga s nekim ući u svađu, fizički obračun… zvati policiju i biti dio nekog zapisnika. 

Ne mogu razumjeti gdje je ta granica kad pukneš i što točno te natjera da poludiš zbog parkinga.

Svima nama koji vozimo, koji idemo negdje jer moramo ići i moramo biti na nekom određenom mjestu u određeno vrijeme i moramo negdje pronaći parking – traženje parkinga može biti problematično. Ja sam prošli tjedan išao na kontrolu kod okulista i imao sam problem s parkingom jer u ulici u kojoj uobičajeno parkiram nije bilo slobodnih mjesta, a znate kako je u blizini bolnica – parkinga ni za lijek. No, zato kreneš petnaestak minuta ranije i parkiraš se u susjednoj ulici jer ne znaš kakva će biti situacija. Ne možeš uvijek računati na faktor sreće jer sreća je taj dan možda odlučila pomaziti nekog drugog. U to sam se uvjerio već mnogo puta. I to je jednostavno tako, mi koji vozimo i koji parkiramo moramo biti spremni na situaciju kako možda nećemo pronaći parking na željenom mjestu. 

Shit happens, nedostatak parkinga happens.

Taj nedostatak parkinga po Murphyju uvijek se dogodi kad nam je nešto ultra važno i izuzetno bitno (a uvijek je važno i bitno) i kad kašnjenje ne da nije opcija nego na tom nekom mjestu moramo biti i prije dogovorenog vremena.

Kad ti se baš potrefi takav trenutak, ne zaboravi na parkirališni bonton. Zaista nije teško zapamtiti jer svega je par osnovnih stvari. 

Ako već čekaš da se oslobodi neko mjesto na parkingu pogledaj oko sebe jer netko je možda došao prije tebe pa nemoj biti primitivac i zauzeti mu prvo mjesto koje se oslobodi. To je baš onak' jadno… I čovjeku iz drugog auta vrlo vjerojatno se žuri podjednako kao i tebi. Budi čovjek, ne muzgavac, ameba ili metilj. 

Ovih „preguravača“ sam upoznao nekoliko kad su mi bez pol' pardona uzeli mjesto, ali realno što možeš napraviti? Ljut ćeš biti ovako i onako. Popi*dit ćeš na vozača iz drugog auta. 

Ne možeš fizički maknuti njegov ili njezin auto, možeš se samo posvađati ili na tragu novih trendova – potući se s tim nekim. Nakon svega ostaje činjenica da i dalje nemaš parkirno mjesto. Još mi je teže kad krenem pitati tog nekog zašto se ubacio, a dobijem totalni ignore. 

Primijetio sam i to kako razina parkirališne nepristojnosti raste s finoćom i skupoćom automobila. Ne zato jer ja vozim deset godina stari Megane pa sam ljubomoran. Ne, meni je moj auto najbolji na svijetu, ali zaista postoji neka korelacija. Ne želim generalizirati i stavljati sve vozače skupih automobila u isti lonac. Možda se jednostavno baš meni tako potrefilo. 

Kad se parkiraš, pripazi na to da se sparkaš unutar iscrtanog parkirnog mjesta i po mogućnosti ostavi dovoljno mjesta tako da vlasnik s tvoje lijeve ili desne strane može normalno ući u auto. Da ne mora u auto ulaziti baš kroz gepek. 

Dok otvaraš vrata svog automobila, pripazi. Sigurno ne bi želio da netko vratima svog auta na tvom autu ostavi udubljenje i tragove. Stvar je tak' bazična - pazi na tuđi auto kao što paziš na svoj. 

Ista stvar vrijedi i na parkinzima kod dućana jer razmak koji vidiš između dva auta vrlo vjerojatno nije dovoljno širok da tuda prođeš kolicima i po cijeloj dužini oba automobila ostaviš svoj potpis. Vjeruj mi, to su crte kojima se niti jedan vlasnik neće razveseliti. Pogotovo ako si nedavno dao popraviti i lakirati sva vrata na autu. Da, govorim iz vlastitog iskustva i hvala nepoznatoj osobi s kolicima koja je u nekom trenutku pomislila „ma ide to tuda“. 

Aha, ide, ali ne bez posljedica. 

Još jedno bonton pravilo s parkinga, a kojeg se neki ne drže i čije me nepoštivanje jako živcira i koje bih sad najradije napisao najvećim mogućim slovima je „Nemoj bit seljak i ispraznit' sadržaj pepeljare na pod.“

Ako mi nešto diže tlak onda su upravo te hrpice opušaka na praznim parkirnim mjestima. Nađe se tu i maramica, papira, raznih vrećica i ostalih stvari. 

Koliki deficit kulture i kućnog odgoja moraš imati u čistom (1/1) vlasništvu da smeće iz auta jednostavno istreseš na pod. To ne mogu, neću i ne želim shvatiti. Nikad. Točka. 

Nema tih nepisanih pravila mnogo, tek nekoliko, ali za ljubav i mir u svijetu jednostavno ih se pridržavaj i svi smo sretni. 

Još jedno, a ne manje važno je i ona situacija kad nekog namjerno zaparkiraš jer ideš obaviti nešto na „samo pet minuta“. Pristojno je ostaviti broj mobitela jer sjetimo se gdina. Murphyja, taj netko koga si zaparkirao i blokirao vrlo vjerojatno će trebati van taman kad si ti na dvije i pol minute nekog posla. 

Vjerujem da se većina nas našla u ovoj situaciji. Neki čak i u obje, i kad si nekog zaparkirao i kad je tebe netko zaparkirao. Ja jesam nekoliko puta i nije mi uopće bed ako me netko zaparkira i ostavi broj na kojeg mogu nazvati. Ljudi se odmah jave, dođu, ispričaju se i pomaknu auto. Ok, jednom se tip nije javio odmah već nakon desetak minuta, ali…

I ja sam par puta zaparkirao nekog i samo jednom su me zvali. 

Ne da sam trčao do auta, letio sam. Najponiznije sam se ispričao jedno četiri stotine šezdeset i sedam puta previše uz najljubazniji i najtopliji izraz lica. Baš mi je bio bed, ali gospođa se nije ljutila. Od njenog poziva do mog dolaska prošlo je tek nešto više od minute i imala je razumijevanja. Hvala teta. 

Zanimljive su te parking anegdote i sve je ok dok je ok i dok ima dosta parkirnih mjesta. 

Znamo kako u većim gradovima kronično nedostaje parkirnih mjesta, ali zato ne nedostaje bahatosti. Bahatost je obrnuto proporcionalna broju slobodnih mjesta. 

Vjerujem da ste svi vidjeli slučaj riječke doktorice. U drugi plan čak je pala i priča oko žene koja je otišla u samostan i ovrhovoditelji joj više ne mogu ništa…pojeo vuk magare… 

Doktorica Šepić nije otišla u samostan, ali je napravila nezapamćenu scenu na parkingu u blizini riječke bolnice. 

Gospođa je pokazala elementarno poznavanje parkirališnog bontona jer je nekog blokirala i ostavila broj mobitela što je sasvim u redu, ali sve ostalo…

Čovječe… pa zar zaista postoje takvi ljudi? Ne znam kako uopće objasniti i protumačiti ponašanje dotične.

Uz dužno poštovanje prema stečenoj tituli i liječničkom poslu kojeg radi, za onakvo ponašanje nema opravdanja. 

Bez obzira na stres na poslu, radne uvjete, čitavu situaciju sa zdravstvenim sustavom i uvažavajući sve okolnosti – sorry, ali ne možeš se onako ponašati. No pasaran. 

Onakvu količinu bahatosti već dugo nisam kod nekog vidio, a zbog izgovorenih riječi „Slušaj me dušo. Ne budi hirovit. Vidi ove bolnice. Kad ti bude slabo, srest ćemo se pa ćeš onda biti manji od makova zrna, da l' me kužiš“ mislim da se Hipokrat okrenuo u grobu.

I nije to sve što je gospođa doktorica rekla… postoji snimka… mnogo je toga rečeno, a sve bez pokrića. Gospođa se i predstavila kao zamjenica ravnatelja bolnice, rekla kako radi u COVID centru, tvrdila da je to parkirno mjesto rezervirano za djelatnike bolnice (a nije), prijetila policijom, rekla mladiću s kojim je ušla u sukob, a čiji je auto zagradila i koji ju je snimao čitavo vrijeme kako ljudi u bolnici umiru zbog njegove bezobraznosti… i čitav niz drugih stvari.

Dečko koji ju je snimao bio je pristojan, krenuo na posao i budući da nije mogao izaći s parkinga, nazvao je broj koji je ostavljen ispod vjetrobranskog stakla. I dobio nju. 

Doktoricu Šepić, a u čitavom paketu i i iskustvo koje će još dugo pamtiti. 

Ne znam kako je regulirano ovo snimanje drugih ljudi na javnom mjestu iz perspektive zakona, povrede privatnosti itd., ali snimku je objavila većina medija. 

Još uvijek si ne mogu protumačiti ovoliku količinu bahatosti. Onaj „znaš ti tko sam ja“ trenutak. Ma daj me nemoj…

Pogotovo u situaciji kada znaš da si kriv. Ne možeš zaparkirati nekog, ostaviti broj i onda se nakon poziva tako ponašati prema vozaču čiji auto si blokirao. Ne smiješ. To se ne radi.

Čovjek je samo želio otići na posao. U dućan, negdje…nebitno gdje. Pokrij se ušima, ispričaj se, pomakni auto i šuti. Pospi se pepelom i budi tiho. 

Ništa više od tebe se ne očekuje i to je sasvim dovoljno za rasplet situacije na obostrano zadovoljstvo. Ova situacija mogla je imati happy end, ali doktorica je odlučila drugačije. Odabrala je „znaš ti tko sam ja“ pristup. Ne samo da je to saznao mladić kojeg je blokirala nego čitava Hrvatska sada zna „tko je ona“.  

Doktorici nije bilo dovoljno što je završila u gotovo svim medijima i bez obzira što si je zabila ne autogol već autogolčinu, tražila je i zaštitu uprave bolnice jer je u čitavoj priči ona željela ispasti žrtva. 

Instant karma postoji jer ne samo da nije dobila zaštitu i potporu već je i smijenjena s funkcije pročelnice. Prevelika ili premala kazna – prosudite sami. Mislim da je dovoljno kažnjena sa snimkom predstave koju je izvela i koju će teško bilo tko nadmašiti jer ljestvicu je zaista visoko digla. 

Pokazala je svoje lice i mnogo vode će trebati potrošiti ne bi li obraz bio čist. Neki bi rekli - ukoliko je to uopće moguće. 

Da parafraziram doktoricu – „Slušajte me, ne budite hiroviti. Ni na parkingu, ni uopće.“ 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0