„Kampiranje i ja?“ gledala sam supruga u nevjerici misleći da se šali kad je predložio da dio ljeta provedemo u kampovima u planinama. No on je bio ozbiljan i uporan, a kako mene nije teško nagovoriti na avanturu, makar me kao ova izbacila iz zone komfora, ubrzo smo se našli u potrazi za najudobnijim mogućim načinom kampiranja, nešto što nije šator, ali nije ni hotelski smještaj. Tako je odluka pala na kućicu na kotačima, kamper u kojem se spava, jede, tušira, ide na wc i relativno brzo se seli na drugo mjesto. Cure su bile oduševljenje kućicom u kojoj će se voziti i živjeti, a suprug i ja smo zbog nesigurnosti kako će sve ispasti, odabrali destinaciju koja je blizu doma ako sve krene po zlu, što je s troje male djece uvijek izgledno.
O odmoru u planinama na svježem zraku, bez gužvi i ljetnih vrućina koje su postale nesnosne čak i na moru, maštam već dugo, a s kamperom je cijela avantura dobila novu dimenziju. Uglavnom, ono što trebate znati prije takvog putovanja jest da se kamper vozi s običnom vozačkom dozvolom, dakle, B kategorija, brzo se naviknete na vožnju jer ste najveći na cesti, nešto je nezgodnije parkiranje, ali i to se brzo svlada. Druga je kriva pretpostavka koju sam imala da napokon mogu u kamper utrpati sve od hrane do odjeće, knjiga, obuće i svega što mi padne na pamet a moglo bi zatrebati na putu. Iako je velik, u kamperu za sve postoji predviđen prostor i potrebno je vrlo racionalno uzeti stvari, tako smo se mi, primjerice, smjestili u kamper dan ranije i nismo nosili nikakve kofere jer oni zauzimaju previše prostora, dok smo recimo što se hrane tiče nosili sve što nam je palo na pamet jer i hladnjak i ledenica rade odlično.
Dobra je odluka bila ponijeti i bicikle s prikolicom za djecu jer je Slovenija odlična biciklistička destinacija, no ništa se ne bi dogodilo ni da nismo ponijeli svoje jer se bicikli mogu iznajmiti u Sloveniji na svakom koraku. Prva destinacija bila je jezero Bohinj, prekrasan mali kamp na samom jezeru ispod Vogela. Doduše, na svim stranicama kampova piše da nema rezervacija pa smo se neugodno iznenadili kad smo vidjeli da je kamp gotovo pun. Kako je taj kamp pomalo hipsterski i opušten, mlada Slovenka nas upućuje da nađemo mjesto bilo gdje što se u prvi tren činilo kao nemoguća misija jer su sva dobra mjesta popunjena, a mi nenaviknuti na manevriranje kamperom između svih tih ljudi. Nakon prvotnog napada panike i nervoze koja nas je obuzela jer su djeca gladna, nisu još spavala, i traže pažnju nakon tri sata vožnje a mi se još nismo ni smjestili, nalazimo neko mjesto koje se ne čini idealno (čitaj nije prvi red do jezera), ali za prvu ruku je ok.
Raspakiravanje je isto avantura, naime stolice, stol, šator sve je to uredno posloženo u ne pretjerano velikom pretincu otraga i ja već razmišljam kako ćemo sve to vratiti natrag jednom kad otvorimo. Sam kamp je idealan za djecu, prepun aktivnosti koje možete isprobati od kajaka, SUP daske, vožnje brodom do adrenalinskog parka. Bohinj je inače najveće i najdublje slovensko jezero, dublje čak i od slovenskog mora (ok to nije teško biti), nevjerojatno čisto i ono što me fasciniralo nimalo nagrđeno vikendicama, kućama i hotelima. Kamp je jedino mjesto uz samo jezero u kojem se može boraviti. Osim mlađe, već spomenute hipsterske populacije, ubrzo shvaćamo da je priličan broj obitelji s malom djecom koja slobodno trčkaraju okolo kao da su u nekom dječjem raju.
Jezero je hladno za kupanje za nas naviknute na toplo jadransko more pa se ja nisam usudila smočiti, što nije spriječilo moje cure da se brčkaju kad god su stigle. Već prvu noć padala je kiša, i to bi, da smo na vrijeme zatvorili sve prozore i da nam voda nije kapala po krevetu, bilo jedno od najljepših spavanja ikad. Inače, kamper ima i klimu, pa unatoč predrasudama nikad u njemu nije vruće. Tuširanje je posebna avantura koju ne bih veličala jer uključuje spartanske metode snalaženja u prostoru od jednog kvadrata i kombinacije zagrijavanja vode, ali ok i to smo svladali. Zaboravite i ritual prvog jutarnjeg odlaska na WC u miru, ali ionako se kao roditelji male djece ne sjećamo kad smo išta posljednji put radili u miru.
Buđenja u prirodi su ipak posebna. Zamislite da otvorite vrata sobe a na korak ispred vas je jezero, more, planina i tišina. Kako sam se budila rano, oko 7.00, ti trenuci prvih gutljaja kave bez žurbe i s takvim pogledom, možda su mi i najdraži dio kampiranja. A ti gosti kampova, svi neki fini i tihi ljudi, nitko ne galami, svi poštuju kućni red, pozdravljaju se klimanjem glave i smješkanjem i unatoč tome što zapravo sve radite u društvu i gledate jedni drugima u tanjur, svatko gleda svoja posla. Čak su i djeca tiha u kampovima, ako netko i zaplače ubrzo se smiri i odvuče im pažnju nešto drugo. Obavezno bih preporučila odlazak žičarom na Vogel, ne samo zbog predivnog pogleda na Bohinj nego zbog temperatura koje su na planini unatoč visokom datumu ljeta oko 18 stupnjeva, a zrak i priroda su posebni doživljaj. Lagano je i s malom djecom jer na vrhu možete nekoliko kilometara šetati po relativno ravnom terenu.
Naša druga destinacija Kranjska gora, još nas je više oduševila, možda, i zato što smo na njoj prije boravili zimi pa nam se činilo kao poznato mjesto. No Kranjska gora zimi i ljeti kao da su dva različita odredišta. Pronašli smo kamp s pogledom na Triglav, s puno zelenila i manje gužve nego na Bohinju. No ono što me tamo fasciniralo je 42 kilometra uređenih biciklističkih staza koje vode sve do talijanske i austrijske granice. Prilagođene za rekreativce, mi smo bez problema biciklirali s troje djece u prikolici, kroz šume i s nevjerojatnim prizorima koji su se pružali pred nama. Svakih nekoliko kilometara imate odmorišta baš za bicikliste u kojima se dobro jede i pije.
Općenito su Slovenci jako okrenuti aktivnom odmoru i od najranije pa sve do najkasnije dobi svi se bave nekom vrstom rekreacije. Moram vam priznati da me malo obuzela i zavist kad sam vidjela kako se prema turizmu odnose naši susjedi i kako su maksimalno uredili i iskoristili svoj mali komad raja. Nismo uspjeli posjetiti sve što smo željeli, ali izdvojila bih jezero Jasna u kojem se možete i okupati ako vam ne smeta hladnoća, zatim slap Peričnik u Mojstrani do kojeg se možete popeti i s djecom (ok, zadnji dio je malo zahtjevan s biciklima u kojima još voziš djecu, ali za tih nekoliko kilometara užicali smo prijevoz) i rezervat Zelenci odnosno izvor Save jer takvu rapsodiju prirodnih boja nisam nigdje vidjela. Kranjska gora je od mojeg posljednjeg boravka tamo prije 20-ak godina izrasla u slatko mjestašce s odličnim restoranima. Nikako ne propustite kušati juhu od gljiva, popularnu gobovu juhu i tatarski biftek u Pri Martinu.
U Kranjskoj gori nas je uhvatila i prva mini oluja u kampu, što baš nije ugodno iskustvo, ali je dio avanture. Inače tamo se vrijeme izmjenjuje kao i na Bohinju, od sunca do kiše u jednom danu u nekoliko minuta i tako više puta dnevno. Što se tiče cijena ovakvog odmora, nemojmo se zavaravati sve to košta gotovo kao i smještaj u hotelu, a čak i više od smještaja u nekom privatnom apartmanu. Krenimo od cijena kampera koji u sezoni stoji oko osam tisuća kuna za sedam dana. Noć po osobi u kampovima koje sam spomenula je cca 20 eura, s tim da djeca do sedam godina ne plaćaju ništa, ali plaćate dodatno struju i boravišnu taxu. Uračunajte još i benzin i hranu. Kampiranje je prije svega lifestyle, izbor odmora koji za mene predstavlja jedno potpuno novo i oslobađajuće iskustvo u kojemu, ako se na vrijeme opustiš, postoji samo neopterećeno uživanje u društvu obitelji, lišeno svih distrakcija moderne civilizacije. Povratak sebi i prirodi u pravom smislu. Hoćemo li ponoviti? O, da, jedva čekamo.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.