Miss7 Blog 20. svibnja 2021.

Sljedeći tjedan punim 40! I nije me štrecnulo, dapače, veselim se tim četrdesetima

Marko Grubišić.

Jučer, dok sam dobra dva sata bez vode i hrane stajala u koloni na autoputu Zagreb  - Rijeka, pomislila sam (osim, ljetna linija će mi biti vječno zahvalna): ovo je valjda najduže vrijeme koje sam provela sama sa sobom u posljednje četiri godine. Naime, točno toliko godina hodam svijetom u pratnji tri mala slatka priljepka. I volim najviše na svijetu te posljednje četiri godine, samo kad ste mama troje, dva sata a da nitko ne viče, plače ili svađa se, pa makar bili žedni i gladni, čine se kao dar s neba. No to nije trenutno ni toliko bitno koliko je važna činjenica da sam se u ta dva sata sjetila da sljedeći tjedan punim 40!

I nije mi naglo pozlilo. Samo me malo štrecnulo. Zbogom tridesete, dobrodošle četrdesete! Zašto im se veselim, pitate se, kad je starenje neminovno i nimalo ugodno? Zato što se nadam da će četrdesete napokon donijeti neki smiraj, zadovoljstvo bez utrke za uspjehom, nadmudrivanjem i uživanje u sebi. Proteklo desetljeće je bilo hektično, ludo, nezaboravno i ispunjujuće i sad je vrijeme za zbrajanje rezultata i mirenje sa sudbinom. 

„Kosa ti je baš oslabila, piješ li ti neke vitamine za kosu?“, sumnjičavo me pita dvadeset i nešto godišnja frizerka. Dok gledam oslabljenje pramenove u njezinoj ruci, podlo pomislim, ne, samo sam stara. „Možda je vrijeme da krenemo s nečim jačim od čišćenja i masaže lica“, neki mi je dan predložila kozmetičarka. Možda i jest, jer podočnjaci su sve veći, bore oko očiju i usta sve dublje, a ona bora pametnica posred čela idealna za nakupljanje pudera. 

„Ne kužim što se događa s mojim tijelom, ne jedem danima, a ni grama nisam skinula“, žali mi se prijateljica vršnjakinja dok sa sjetom gledamo stare fotografije s početke 30-ih kad smo ponosno pokazivale trbuh na plaži ni ne misleći da ćemo jednog dana kupovati samo jednodijelne kupaće kostime. Sada, eto, razgovaramo o tretmanima zerone, venus legacyija, cool sculptinga i ostalim čudima stranih imena za koje uopće ne kužimo na kojem principu rade, samo znamo da su rezultati navodno NEVJEROJATNI. 

Dok stojim u koloni,  sjetim se i svoje mame koja je vječno imala trideset šest. Kad bi ju netko upitao koliko godina ima, a mislim i na nas njezinu djecu, odgovor je uvijek bio 36. I tako dobrih deset godina. Moram priznati da tek sad shvaćam zašto je 36 taj neki magični broj, koji ne zvuči ni premlado ni prestaro. Dovoljno si iskusan da te se shvaća ozbiljno, a opet dovoljno mlad da se od tebe još očekuje puno. Kad kažeš 40, već se nazire bogato životno iskustvo, obitelj, nekima i dva braka, razvod, tvoja i njegova djeca, nekoliko poslova koje si promijenila, nekoliko konfekcijskih brojeva veća odjeća i popis bivših s kojima ne razgovaraš.

No broj 40 nosi u sebi i neki mir, manja očekivanja, ako nas dobro posluže godine možda je i polovica našeg vijeka. S četrdeset nisi više nervozna klinka koja grize baš svaku udicu koju netko dobaci, ne stojiš pred ogledalom satima i razmišljaš o modnoj kombinaciji jer za to jednostavno više nemaš vremena, a i na cijepljenje dođeš na red prije pola radnog pučanstva. Ok, ovo zadnje možda u nekoj uređenoj zemlji u kojoj stvarno vlada red. Nose četrdesete i neke zdravstvene boljke, poput boli u leđima, migrene, umora u kostima, nesanice i hormonalnih disbalansa, ali ništa što se ne bi moglo preživjeti bez mijenjanja životnih navika. 

„Ma četrdesete će ti biti TOP!“, uvjerava me prijateljica koja se bliži pedesetima. „Djeca su samostalnija, posao je lakši jer znaš već sve cake i pravila, ugađaš sebi, a ne drugima, ne letiš više od prijateljice do prijateljice, već točno znaš s kim ti se da družiti, a na koga trošiš vrijeme, malo si zaboravljiv, ali i to dobro dođe kao isprika za sve što ne stigneš.“

I stvarno, pomislim, dok mi kruli želudac u koloni koja se još uvijek nije pomakla  s mjesta. Nekad prije bih potpuno izgubila živce i u sebi psovala i proklete turiste i nesposobne prometnike, a sad sam tako mirno podnijela ta izgubljena dva sata ne radeći ništa negdje kod Vrbovskog dok su muškarci oko mene trubili, vikali, palili cigaretu za cigaretom, izlazili iz vozila i nervirali se, a rezultat im je bio isti kao i meni. Kad tako zaglaviš negdje bez izlaza, najbolje što možeš učiniti jest – mirno čekati. To mora da je u meni progovorila mudrost žene u četrdesetima, pomislim, dok  lagano popuštam kočnicu i bez žurbe napokon krećem prema Zagrebu gdje me čekaju najljepše posljedice mojih ludih 30-ih.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0