Slijepa naša domovino: Čučanj za život, dva ponavljanja godišnje

“Slijepa naša domovino, zlostavljačka zemljo gnjila” - unknown artist

 Jeste li znali da nepoštivanje himne u Hrvatskoj može rezultirati jednogodišnjim zatvorom?

Ja nisam do prošle godine, kad je Josipa Lisac zaradila kaznenu prijavu zbog svoje interpretacije himne na inauguraciji.

Godinu dana u zatvor za povredu himne - s tim da je, ako mene pitate, ovo prvo samo opis trenutnog stanja i sloboda govora, a Josipina izvedba sloboda umjetničkog izražavanja.

Ali to je predviđena moguća kazna, godinu dana u zatvor za povredu himne.

Za “slučajno” ubojstvo vlastitog djeteta, tri do petnaest.

To je trenutna kvalifikacija zločina koji nas je na Uskrs zabetonirao jače od ijedne francuske salate - zločin nanošenja teških tjelesnih ozljeda sa smrtnom posljedicom. Da je bilo namjere da ju ubije, onda bi kvalifikacija bila drugačija, a kazna veća, barem koliko sam uspjela pohvatat u moru informacija na internetu.

Godinu dana za vrijeđanje himne, tri do petnaest za mrtvo dijete, pa se probaj ne rugat himni koja predstavlja ovakvu državu.

Ne zvuči baš logično, ali ne zvuči logično ni da u travnju pada “bolji” snijeg nego što smo ga imali za Božić, pa se upravo takav snijeg peruta s neba dok ovo pišem.

S tim da na snijeg u travnju, što god govorili chemtrails teoretičari zavjere, jednostavno nemamo utjecaj.

Nemamo utjecaj na to hoće li nam snježni pokrivač uljepšat Božić ili pokvarit travanj - ono na što imamo utjecaj, barem u teoriji, je hoće li nekom djetetu Božić koji nas čeka za 8 mjeseci ujedno bit i zadnji.

Ili ga možda neće ni dočekat, ili će ga možda dočekat u modricama, bolnicama i domovima.

U teoriji, imamo utjecaj - u praksi ipak malo teže.

“Jer sustav ne valja!” - a što je sustav?

Tko je sve sustav? I tko ga hrani?

Sustav je bolestan, to nije novost, ne samo jer se neki u njemu ponašaju nesavjesno, nego jer ih mi gledamo dok to rade i manje-više puštamo da nastave.

Svi znamo koliko je teško posvojit, svi znamo da je dovoljno da roditelj nazove jednom u tri mjeseca i pokaže “interes” za dijete u domu i ono ostaje neposvojivo, svi znamo da je sustav ne u ku*cu, nego u njih sedamsto - i sve nekako i dalje stoji, pa su priče o uspješnom posvajanju u rangu Disney bajki koje zvuče potpuno čarobno i nemoguće.

Pomakne se tek tu i tamo, kad netko baci djecu s balkona, utopi sina ili poništi dvoipolgodišnju curicu koja nije dočekala nijednu od stvari na koje svi imamo pravo.

Ni prvi Božić kojeg će se sjećat, ni prvi dan u školi, ni prvo zaljubljivanje u dečka koji ju ne doživljava zbog čega će mislit da je “kraj svijeta”… kraj svijeta je za nju bio u nedjelju.

Nestandardan kraj za dijete od 2 i pol godine, što je naravno donijelo i standardnu reakciju.

Hrvatska se digla na noge i nastao je kaos.

Zapravo, kako gdje - prenosim Facebook status udruge Hod za život povodom ovog užasa počinjenog protiv jednog malog života:

Nisam sjela na tipku enter, samo nema ničeg.

Da budem poštena, kod mene je trenutno utorak popodne, a vi ovo čitate u srijedu - moguće je da se u međuvremenu nešto i dogodilo.

Status, naravno, nije jedini način očitovanja i djelovanja, ali kao konzument medijskog prostora kojim dominiraju kad se bore za nerođeni život, očekujem barem upola glasne krikove i kad se priča o spašavanju onog rođenog.

Postavilo se i pitanje gdje je Željka Markić, ali ukazala se i - uz rizik da ću ostat neshvaćena čak i nakon što ovo dobro objasnim - rekla nešto što treba uzeti u obzir neovisno o tome koliko volite ili ne volite Željku Markić.

“Zašto nitko ne spominje da je mala bila Romkinja?”

Pitanje koje nije ukazivalo na to da je bitno koje je dijete nacionalnosti - što su naravno mnogi, često čitajući samo naslov, shvatili upravo tako - nego na to da sustav diskriminira romsku djecu pod parolom poštivanja manjinskih prava i običaja. Ovaj zadnji dio sam prepisala iz jednog Facebook komentara jer savršeno opisuje točno ono što sam ja shvatila, samo to ne znam tako dobro i koncizno sročit.

Selektivna socijalna osjetljivost, ne samo raznih službi nego i svih nas, pod krinkom “običaja” - mislim da je to bila poanta pitanja.

Ali čak i da sam krivo shvatila, mislim da smo, čast iznimkama, svi nekad selektivno osjetljivi jer nam je na semaforu već normalno vidjet da romsko dijete prosi. Ja se svaki put rastužim, ali nikad ne nazovem socijalnu službu jer kao da je nekako lakše reć da oni to jednostavno tako rade i da im nitko ništa ne može - ili barem odlučit da je to posao nekog drugog.

Toliko je “normalno” da se do sljedećeg semafora često više ni ne sjećamo da smo vidjeli dijete na cesti, što nije ni lijepo ni pohvalno - ali prvi korak da nešto promijeniš je da priznaš da neke stvari koje su ti “normalne” nisu ni lijepe ni pohvalne.

Puno stvari kod nas nije ni lijepo, ni pohvalno, pa je svejedno nekako “normalno.”

“Normalno” nam je da se socijalni sustav raspada već godinama, ali većinu vremena nam je to nešto na što smo navikli, problem koji vidiš na cesti i zaboraviš ga do sljedećeg semafora.

“Normalno” nam je da prosječni socijalni radnik na leđima ima preko 100 različitih slučajeva i da za svaki korak naprijed zbog birokracije i loših zakona ode dva koraka unatrag. “Normalno” je i da, iako socijalni radnici rade jedan od najtežih poslova na svijetu, ljudi imaju ideju da bi “oni to bolje.”

“Normalno” je da se za svakog tko napravi dijete kaže da je “roditelj”, iako bi bilo logičnije da ljude s djecom dijelimo na roditelje i raditelje - ovi prvi djeci pružaju ljubav i sigurnost, ovi drugi se samo pare.

I “normalno” je reći da je djetetu uvijek bolje s biološkim roditeljima, čak i kad je jasno da nije - sve se to zna, sve to negdje piše, sve su to odluke koje se donose na sudovima, na vrlo spor, vrlo skup, nekad i vrlo korumpiran način, sve su to informacije koje se dijele na kavama, sve su to udarci koji odzvanjaju i po susjednim balkonima, sve su to modrice koje su svi već vidjeli i “tuđi” problemi u koje se nitko ne bi miješao, sve su to stvari koje nisu ni lijepe, ni pohvalne, ali nekako i dalje zvuče već sasvim… normalno.

Da nije normalno, valjda bi netko to već promijenio, ili?

A tko?

Tako je, svi mi, jasno.

Svi mi želimo isto - da sve bude bolje i da se ovo nikad ne ponovi. I svi želimo da se kazne SVI odgovorni. I ubojice i pomagači, oni koji su to omogućili i oni koji to nisu onemogućili.

Htjeli smo isto i kad je ona “majka” utopila sina, htjeli smo i kad je onaj “otac” bacio djecu s balkona, želimo isto svaki put.

Svi želimo isto, zato se i dižemo na noge.

Svi želimo da se stvari promijene, s tim da svatko ima svoj “plan.”

Jedni predlažu smrtnu kaznu za roditelje i druge načine na koje ih treba lišit života.

Jedni bi se svađali oko toga tko je dobio donirane organe, bez ikakvog znanja o Europskoj listi čekanja za transplantaciju i parametrima kompatibilnosti.

Jedni bi da netko nešto poduzme, ali ne Jelena Veljača.

Jedni brane socijalne radnike, jedni bi ih sve zapalili.

Jedni misle da je svaki socijalni radnik neradnik i da sustav ne funkcionira jer par ljudi kojima se ne da bit na poslu samo sjedi i puši na balkonu.

Jedni bi da svi dignemo glas.

Jedni bi dijelili dozvole tko se smije očitovat na vlastitim društvenim mrežama -  na primjer, sve što kaže Nikolina Pišek se ne priznaje, uz argument “šta se sad ova javlja?”

I tako, malo po malo, dok ni svijeće ispred Klaićeve ne stignu dogorjet, vraćamo se starim loptama i starim sportovima.

Sve što kaže Jelena Veljača nije točno jer je to Jelena Veljača.

Šta se Nikolina Pišek javlja, vidi joj nos!

Što ima novog kod Maje Šuput?

Tko je koga ostavio u televisa presenta serijalu Hana i Gospodin savršeni? Tko je u sebe stavio previše botoksa? Gdje je Kristina Mandarina? Tko je rodio prestar? Tko se mogao udat za pekara, ali nije jer je sponzoruša? Tko bi bila Ella Dvornik da nije kćer Dine Dvornika? Tko je krivo nazvao dijete? Tko je okitio bor prerano? Tko je peder? Vidi, vani je lijepo vrijeme!

Hodogram je uvijek isti.

Normalan život. Netko siluje curu/premlati ženu/ubije dijete. Dizanje na noge jer treba mijenjat stvari. Dolazak na prosvjed ako je sunčano. Svađanje na Facebooku. Statusi o Jeleni Veljači. Donošenje zaključaka iz naslova. Pauza za izlet u prirodu. Maja Šuput. Repeat.

Nije lijepo, ni pohvalno, ali nažalost je normalno.

Ne jer smo loši ljudi, nego jer je prekompleksno i preteško i lakše je odustat - da nismo odustali već stoput, Nikoll bi možda imala još 70 Božića, a život bi joj kvarili ispiti iz matematike, povremeni snijeg u travnju i “kraj svijeta” zbog dečka koji ju ne primjećuje.

Ovako je kraj svijeta bio u nedjelju, a početak kraja se znalo puno prije - za što ćemo, bojim se, kaznit odgovorne onako kako se to kod nas uvijek radi: kozmetički, površno, kao kad malo ošišaš vrhove na uništenoj kosi pa glumiš da je zdrava.

Ne jer smo loši ljudi, nego jer se brzo umorimo ili prepadnemo kad vidimo da bi, umjesto skraćivanja vrhova, trebalo obrijat cijelu glavu.

I sasvim iskreno, ja prva ne znam odakle počet i što napravit da pomognem da se stvari počnu mijenjat iz korijena - ne samo kozmetički, nego dubinski.

Nemam pojma.

Znam samo da skoro svako dizanje na noge kad se dogodi tragedija vrlo brzo prelazi u sjedeći položaj.

Jednom do dvaput godišnje se svi kolektivno dignemo - silovanje, mrtva žena, smrskano dijete - pa ubrzo udobno sjednemo. I vjerujem da svaki put na početku stvarno mislimo da ćemo ovaj put nešto promijenit jer je “sad bilo dosta.”

A zapravo samo radimo loše, nedovršene čučnjeve.

I bojim se da Nikoll nije ni blizu zadnji čučanj u seriji - statistički gledano, imamo dovoljno primjera na kojima je jasno da smo ovakve stvari sposobni zaboravit praktički do sljedećeg semafora.

Jer ako ozbiljno tražimo odgovornost svih uključenih - onih koji su dijete ubili, onih koji su to omogućili i onih koji to nisu onemogućili - onda trebamo jako dobro sami sa sobom riješiti jesmo li u jednoj od ovih kategorija.

To je opasno pitanje, pa je nekako lakše samo sjest, odmorit i sve prepustit nekom drugom - do sljedećeg čučnja.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva