Miss7 Blog 23. prosinca 2019.

Slijedite svoje snove jer nikad nije kasno

Vedran Tolić.

Čaj od mente i mašinski keksi

Bio sam prije nekih mjesec dana na promociji jedne knjige. Promocija je bila u jednom kafiću u centru Zagreba, ne prevelik prostor, ali popunjen do zadnjeg mjesta, a ambijent i atmosfera vrlo ugodni. Onaj osjećaj kao da si kod kuće i baš ti je dobro. Sretan si.

Budući da ne volim kasniti, štreberski sam došao nekih petnaestak minuta ranije, ali slobodnih stolova više nije bilo. Bad luck. Ok, događa se. Nema mjesta panici.

U takvim situacijama nemam problem pridružiti se nekome za stolom pod uvjetom da ima slobodnih mjesta pa sam svoje mjesto pronašao u društvu dvije starije gospođe.

Ovo etiketiranje staro/mlado u posljednje vrijeme uzimam s mnogo opreza jer ni ja više nemam dvadeset pa se čovjek lako oklizne. I padne, a nema potrebe za klizanjem i padanjem.

Ponekad se zaletim s tim godinama pa me kolegica s posla proziva i moram paziti kod tih definicija tko je star, a tko nije - pogotovo iz razloga što i ona ima određene godine. Više od mene, ali puno puno puno manje od starijih gospođa s kojima sam sjedio.

Konobarica je vrlo brzo donijela naručeni čaj od mente i kao mali bonus – zdjelicu domaćih mašinskih keksa. Ne znam kakvi ste vi po pitanju mašinskih keksa, ali nadam se da ih se sjećate.

Koliko dugo ih nisam jeo. Pokušavam izračunati godine. Barem otprilike, ali ne uspijevam. Predugo.

Te kekse nekad su radile naše bake, radi još poneka majka, ali posljednjih godina ih viđam sve rjeđe i rjeđe, a tako su dobri.

Fantastično kompleksni upravo u toj svojoj jednostavnosti. I u samo jednom zalogaju čine čudo.

U tom trenutku mogao sam u potpunosti razumjeti Prousta. I tetku Leonie i kolačić madeleine i Combray. To je bio baš onaj „proustovski“ trenutak.

Ispunjen osjećajem ugode i lijepim sjećanjima. Toliko toga se poklopilo istovremeno.

Oblik, miris, hrskavost, količina mrvica u mojoj desnoj ruci.

Čak je i šećera u prahu bilo identično previše.

Nisam bio kao Proust jer moja slika je bila drugačija, a na neki način gotovo identična.

U mojoj slici, mom sjećanju bila je jedna draga baka rumenih obraza, obavijena jednom aurom mirnoće i dobrote, ljetni praznici i Samobor.

U društvu finih gospođa

Treba li išta više čovjeku nakon vrlo stresnog i teškog radnog dana uz nekoliko odrađenih prekovremenih sati?

Apsolutno ne. Šalica čaja od mente i zdjelica mašinskih keksa je upravo ono što tako lijepo može zaokružiti čitav dan. I koliko god on bio težak upravo u tom gotovo pa literarnom trenutku završava na jedan vrlo lijep i ugodan način.

Vjerujem u to kako se na naša pleća stavlja upravo onoliko koliko tereta možemo podnijeti koliko god nam to bilo teško.

U potpunosti se slažem kako nam povremeno treba biti teško. Potrebni su nam teški dani. Na poslu, u obitelji, s prijateljima. Nije loše ponekad biti preopterećen, ljut, umoran…

Samo zato jer se jednom, ničim izazvani pojave ovi „čaj od mente i mašinski keksi“ trenutci koji te podsjete kako smo zaboravili uživati u životu. Malim, jednostavnim stvarima.

Ponekad previše uzimamo stvari zdravo za gotovo, dopustimo životu da nas gnječi, mijesi, ubada i grize – zaboravljamo na bitne stvari, na ona mala sitna zadovoljstva koja nas ispunjavaju, mijenjaju nas. Čine nas boljima.

Stvar jer onoliko komplicirana koliko ti želiš da bude. Ili jednostavna ako ju maksimalno pojednostaviš, a ljepota življenja je tako blizu. U tebi, nadohvat ruke.

Ima nešto u tom trenutku kad možeš ponekad odlutati - budan sanjati.

Istovremeno biti na dva mjesta – tijelom na jednom mjestu, a mislima na nekom potpuno drugom.

Podjednako lijepom i zavodljivom kao i ova neodoljiva kombinacija. Čaj od mente i mašinski keksi.

O tome kako je život čudan, zanimljiv, ovisnički nepredvidiv napisano je do sad na milijune rečenica i sve su istinite. Sve do jedne jer život zaista jest takav.

Događaju se neke čudne stvari, upoznaješ neke ljude na neuobičajenim mjestima pod čudnim okolnostima.

Čuješ neke priče koje te istovremeno zbunjuju, ostavljaju bez riječi, pomalo plaše i inspiriraju.

Takva je bila jedna od gospođa kojima sam se pridružio za stolom. Obje su bile baš fine gospođe. Nije jednostavno opisati ih, objasniti, ali neke osobe baš zrače tom nekom energijom. Odjećom, govorom, gestikulacijom, mimikom, profinjenošću. I sve to s pokrićem. Gospođe su baš onakve kakve „stare“ zagrebačke gospođe moraju biti.

Imale su baš tu neku finu vibru, a nakon nekoliko rečenica – kupile su me.

Brucošica s 54 godine - respect

Volim te neplanirane, spontane razgovore s nepoznatim ljudima koji te odmah oduševe. Takve su upravo bile ove dvije gospođe. Drage, iskrene. One gospođe koje se jedna drugoj obraćaju na po jezičnom standardnu nepravilan, ali tako cool način.

Jeste bila, jeste vidjela, jeste gledala… - ma genijalno

Nije bilo vremena za upoznavanje, stisak ruku i ostale formalnosti. Nije ni bilo potrebno jer ono čega nije nedostajalo je bila srdačnost, a to je ponekad mnogo više od puke kurtoaznosti i zadovoljavanja društveno prihvaćenih normi lijepog ponašanja.

Gospođa bliže meni gajila je istu ljubav prema mašinskim keksima te je nadodala kako ih je zadnji put radila prije nekoliko godina dok joj je još radila „flajš mašina“ i dok je studirala.

Studirala??? Prije par godina?

Gospođa je starija – oko toga nema dileme – studirala prije par godina??

Nisam želio biti nepristojan jer nešto tu nije bilo u redu, ali vrlo vjerojatno me odao izraz lica koji je zasigurno odavao određenu sumnju.

Pročitala me – vrlo vjerojatno kao i literaturu za zadnji ispit. Kirurški precizno, vrlo detaljno i sve joj je bilo više nego jasno pa je ponudila objašnjenje.

Da, gospođa koju sam upoznao tu večer, za čiji sam stol slučajno sjeo diplomirala je prije nekih pet godina.

Upisala je teologiju s pedeset i četiri godine, a da cijela priča bude još zanimljivija, gospođa je svih pet godina završila u roku. U roku. Bez ikakvih problema.

Što ti je volja? Što je želja? Htijenje.

Svaka čast gospođo.

Zaista svaka čast – skidam kapu, respektiram i divim vam se. Za svaku pohvalu.

Nisam mogao izdržati, a ne pitati – kako to da se odlučila studirati u tim godinama. Zašto sada, a ne prije. Budući da sam i ja studirao desetak godina kasnije od uobičajenih osamnaest/devetnaest – jako me zanimalo koji su bili njezini razlozi.

Zato jer je to jako željela i zato jer su joj drugi rekli kako ona to ne može i kako neće uspjeti. Kombinacija osobne želje i inata prema drugima i te kako je urodila plodom jer gospođa je sve riješila u roku.

Kakva inspirativna i fantastična priča – upisati faks s pedeset i četiri godine. I završiti svih pet godina na vrijeme.

Ono što me začudilo na kraju cijele priče jest činjenica na koju niti ona nije ponosna, ali iz nekih svojih razloga – odrekla se crkve.

???

I dobro i loše događa se s razlogom

Studirati teologiju s pedeset i četiri godine pa se u vrlo kratkom roku odreći crkve je u najmanju ruku neobično, ali gospođini argumenti su bili opravdani.

Složili smo se vrlo brzo oko toga kako ona, kao i ja – radi jasnu distinkciju između vjere i crkve. Bespogovorno.

Žao mi je samo što je započela promocija i morali smo prestati s razgovorom, a ja sam baš jako želio nastaviti jer ovakve ekstravagantne i drugačije individue nemaš prilike susresti svaki dan i gospođa je uzela moju pažnju više nego književna zvijezda te večeri.

Završila je i promocija, druženju je došao kraj - zaželjeli smo si svako dobro i otišli svatko na svoju stranu.

Nisam mogao prestati misliti na ovu simpatičnu gospođu i na njezinu priču oko studiranja, one koji su je obeshrabrivali i toj osobnoj želji, ispunjenju sna – diplomirati na teologiji s gotovo pa šezdeset godina.

Priča ove gospođe samo je potvrdila moje mišljenje kako ne treba odustati od svojih nekih snova. I želje za ostvarivanjem istih.

Preispitajmo i sami sebe na trenutak. Siguran sam kako svatko od nas ima neke svoje neostvarene želje, neispunjene snove – nešto što splet životnih okolnosti nije dozvolio. Možda nije bilo mogućnosti zbog objektivnih ili subjektivnih razloga, ali to ne znači da treba prestati željeti, to ne znači kako treba prestati sanjati.

Nikad. Ne odustajte od svojih snova. Sve u svjetlu činjenice kako nikad nije kasno i godine nisu te koje bi trebale biti neki ograničavajući faktor. Niti slučajno.

Sve se događa s nekim određenim razlogom upravo u tom nekom trenutku.

I nemogućnost za ostvarenje nekih snova, želja.

I mogućnost koja se konačno jednom otvori, pojavi – odjednom, neplanirano – uz prvu jutarnju kavu.

U većini nas čuči onaj mali crv koji nam ne da mira pogotovo oko te neke naše želje, neke naše ideje. Ponekad uspijemo utišati taj naš unutarnji glas, zatomiti ga, ali on je i dalje ovdje. Bez obzira na privremeni „mute“ – čut ćemo ga opet.

I opet. I opet.

I do kraja života on će biti tu, a ukoliko odlučite ne napraviti ništa po tom pitanju – negdje duboko u sebi, gdje misliti da ga nećete čuti, u najskrovitijem dijelu vaše duše taj glas će vrištati. I biti ćete neispunjeni, možda i nesretni jer niste pokušali napraviti nešto.

Niste slijedili taj svoj unutarnji glas koji bi bio pokretač promjena.

Nikad ne znate, a nećete ni znati dok ne probate. Stoga – pokušajte.

Odvijač u ruci, poezija u glavi

Ne mislim na neke snove oko materijalnih stvari – kuća, vikendica, automobil. Materijalno apsolutno ne spada u ovo kategoriju.

Mislim na ono nešto skriveno u nama – nešto čime se možemo izraziti ili napraviti nešto što će nas zadovoljiti, nešto zbog čega ćemo se osjećati ispunjeno.

Nešto što će utišati unutarnji glas.

Netko je možda jako dobar u svom bankarskom poslu – viši savjetnik u procjeni rizika dodjele kredita ili u tom smislu neka komplicirana korporativna funkcija, ali je neostvaren u svom drugom talentu – slikanju pejzaža. Odradi svoj posao u banci, zadovoljan je, ali još je zadovoljniji kasnije tog poslijepodneva. Žuri kući jer su štafelaj, paleta, osušeni kistovi koje jučer nije oprao, miris uljanih boja i slikarsko platno pogled koji ga najviše veseli.

Uživa u tomu, ispunjava ga i sretan je. Sanja o nekoj samostalnoj izložbi u maloj galeriji u Tkalči. Upoznao je vlasnicu još prošlo ljeto, nije joj rekao da slika, ali je želio vidjeti interijer. Predivno izgleda. Samo još par slika i to je to. Nadomak je svom cilju.

Simpatična gospođa s odjela delikatesa izrađuje prekrasan nakit. Njezina strast je izrada naušnica, narukvica, ogrlica. Ima već gomilu toga napravljenog kod kuće, povremeno i pomalo sramežljivo pokloni nakit nekoj od prijateljica, a priželjkuje svoj mali štand na riječkom korzu za vrijeme proljetnog sajma. U računalu ima sve dokumente, preuzela ih je odavno, ali fali još malo. Samo isprintati i predati.

Treći kat, soba 48, radno vrijeme za stranke od 08:00-15:00. Pauza od 10:00-10:30. Sve zna.

Domar iz doma zdravlja osim što je vrstan majstor i vrlo brzo rješava sve sitne popravke, u duši je pravi emotivac. U trenutcima pauze, za vrijeme gableca, odlazi u gradski park, promatra hipnotizirano u fontanu, a kapljice vode i igra boja djeluju na njega na jedan poseban način te povremeno zapisuje nešto na komadić papira. Navečer, kad svi ukućani zaspu, vadi skrivenu bilježnicu i njegove riječi sa zgužvanog papira pretvaraju se u najljepše ljubavne pjesme. Preko dana u njegovim je rukama odvijač, bušilica, čekić, zamjena žarulja i razbijenih prozora, a kasno navečer – kad kućom zavlada apsolutna tišina – njegov alat su metafore, alegorije, gradacije i usporedbe. Njegove su misli fokusirane na ritam i rimu, a koketira i sa slobodnim stihom. Još uvijek razmišlja hoće li ili ne - poslati svoje dvije najdraže pjesme na natječaj lokalnih novina. Siguran je kako bi pobijedio, ali onda bi svi znali.

Za taj njegov hobi, za tu njegovu strast još uvijek nitko ne zna. Srami se. Boji se što će drugi reći. Siguran je kako će ga ekipa s kuglanja zafrkavati zbog toga. Možda čak i vrijeđati. Točno zna kako Mladen i Goran to ne bi mogli razumjeti i kako bi oni bili predvodnici hajke na njega. Seljačine.

Gospođa s početka priče željela je studirati, završiti teologiju. I uspjela je.

Treba li se maniti ćorava posla

Koliko je takvih priča. Siguran sam kako u svakom od nas postoji želja za nečim. Osjećaj kako treba napraviti još nešto, pokušati ostvariti svoj neki san ili cilj.

Uvijek je bilo i biti će onih koji neće baš blagonaklono gledati na to nešto vaše. Neki će vas možda i odgovarati od vašeg pokušaja za ostvarenjem nekog cilja. Pokušati vas uvjeriti kako to nije u redu i kako je pametnije „maniti se ćorava posla“.

Nemojte se maniti jer nije to ćorav posao.

Za vaše mentalno zdravlje bolje je maniti se ljudi koji vam ne žele dati potporu, koji vas odgovaraju i govore vam ne. Takvi vam nisu potrebni u životu, takvi šire negativnost i manite se njihovog vrtloga nezadovoljstva u koji vas žele uvući.

Nije čak niti problem ako nećete uspjeti u tom nekom svom naumu, u toj nekoj svojoj želji. Uspjeh nikad ne dolazi preko noći, potrebno je vrijeme i strpljenje. Možda u konačnici i ne uspijete, ali nije kraj svijeta. Činjenica da ste pokušali, izašli iz neke svoje komfor zone i napravili nešto – je već uspjeh sam po sebi.

Dok ne probate nećete znati možete li se ostvariti i spoznati na toj nekoj novoj razini.

Ovo oko ostvarenja i spoznaje možda zvuči kao neki lifecoach klišej, ali znate na što mislim. Možda vam taj neki novi početak baš okrene život naglavce na najljepši mogući način. To nešto vaše što želite napraviti upravo zbog ljubavi kojom se pristupa, strasti i uloženoj želji mora imati određeni efekt. Vjerujte da ljudi jako dobro znaju procijeniti što je iskreno, a što je „fejk“. Nažalost, okruženi smo „fejkerima“ i u svijetu lažnjaka iskrenost je i dalje na cijeni.

U konačnici, ukoliko uspijete u tom svom nekom naumu, taj osjećaj ispunjenosti je nešto što se ne može s bilo čim usporediti. Neopisivo. U to sam se uvjerio nekoliko puta. Zaista je posebno zacrtati nešto, pokušati nešto i u tom nečem uspjeti.

Nikad nije kasno je nešto što uvijek treba imati na umu.

Faks sam upisao kasnije, na pragu tridesete. Uz brak, dva posla i tada još dvoje djece – uspio sam. Pet godina čovjek ne osjeti, a ukoliko još ima i potporu bližnjih – granice ne postoje.

Pisanje je nešto što sam također želio, izraziti se upravo na ovaj način je nešto što je u meni čučalo jako dugo. Preko godinu dana sam u vlastitoj glavi razmišljao, slagao kombinacije, vodio monologe, dijaloge. Nitko nije znao za to. Samo je odjednom sve krenulo. I to na petak trinaesti.

I ide. I ići će. I dobro je – kažu.

Pokušao samo napisati kratku priču za jedan natječaj, nešto o čemu do nedavno nisam niti razmišljao.

Ne samo da sam pokušao, napisao sam ju i ne želim ispasti samodopadan, ali moja priča jedna je od nagrađenih.

Može se i uvijek treba pokušavati bez obzira imate li dvadeset, četrdeset ili pedeset i četiri.

Zaronite u sebe, preispitajte se, imajte viziju, san, cilj. I pokušajte ga ostvariti. Zbog vas samih prije svega.

Ono u što sam siguran i u što vi morate biti sigurni jest činjenica kako svaka priča kreće od početka.

Makar taj početak bio i „proustovski“ - neka vas odvede u vama željenom smjeru.

Čaj od mente i mašinski keksi.

  • MarieAlice

    Pozdrav svima vama pozdrav. Zovem se Marie Alice, želim iskoristiti ovu sjajnu zlatnu priliku da dam opipljivo svjedočanstvo o tome kako sam nedavno primio zajam od 60000 eura. Prije sam nešto tražio zajam i oni su me kasnije prevarili. Pokušao ... prikaži još!