Siromašni bogataši: Ima li veće sirotinje od lovaša kojima nikad nije dosta?

Ako ne znaš šta je bilo, evo mali recap. 

Bilo je svašta unatrag tjedan dana, možemo započet s mladim muškarcem koji je u Rovinju pao s četvrtog kata - i sletio na vozilo hitne koje je taman bilo na intervenciji u istoj zgradi. I dalje je ozlijeđen, naravno, ali barem je živ, pa ako vam treba potvrda da svemir nekad zna što radi čak i kad se čini drugačije, ovo je odličan početak.

Bilo je i to da su priveli Milu Kekina (ili Mileta, ne znam, vi sigurno znate) zbog pretjerano povoljne kupovine zemljišta u Istri, što ne znam komentirat jer nisam upoznata s pravnim okvirima, a mi smo usput doznali da mu kao slobodnom umjetniku plaćamo doprinose kojih su se mnogi u njegovoj financijskoj poziciji odrekli. E sad, je li primjereno da netko tko se u pjesmama često dotiče socijalne nepravde i bori se protiv sistema istovremeno koristi blagodati istog sistema, ne znam, to valjda ide po vlastitoj slobodnoj procjeni. Ali bilo bi nepravedno ne spomenut da država od Kekinove zarade ubire porez i da koncerti generiraju potrošnju koja povoljno utječe na BDP, pa možda nije smak svijeta da su doprinosi naša runda. Ne znam, neodlučna sam, idemo dalje. 

Bilo je i to da je podignuta optužnica protiv Anne Dujić, one koja je vatrogascima vikala da su nakaze, a hoće li iz toga proizać išta zbog čega ćemo pomislit da živimo u normalnoj državi… isto ne znamo. 

Bilo je i par dobrih, novih serija (ili samo novih sezona) koje su se pojavile na streaming servisima - Black Mirror još nisam stigla pogledat, ali stigla sam “Bad influence: The Dark Side of Kidfluencing” koji preporučujem svakom tko dodatno želi izgubit vjeru u normalne ljude. 

Bilo je i puno oglasa za smještaj u Zagrebu za vrijeme održavanja Thompsonovog koncerta - cijene su jezive, a kad ih vidiš, jasno je da je možda malo glupo prigovarat Kekinu zbog zemljišta i doprinosa kad je očito da se svatko može povampirit ako mu se za to ukaže prilika. Moj najdraži oglas za “Thompson smještaj” je “Honda Jazz koja će biti parkirana u Središću, a s auta će biti uklonjen jedan kotač radi sprječavanja vožnje.” Cijena za dvije osobe je 400 eura po noćenju, a za dodatnih 200 eura - I’m not making this up - postoji mogućnost parkiranja bliže Hipodromu par dana prije koncerta. Btw, ne rugam se ljudima koji idu na koncert, nek se raduju - rugam se pohlepi zagrebačkih iznajmljivača koji će ljetos sasvim sigurno vrištat kad na nekoj rivi kupe preskupu kuglicu sladoleda. Imamo i oglas u kojem netko ususret koncertu poklanja pelene za odrasle - veličinu L i XL - da za vrijeme nastupa ne morate ić na wc. Moguće je da su oba oglasa samo dobra zajebancija, pogotovo ovaj u kojem spavaš u autu za 400 eura, ali bojim se da se nitko ne šali.

Bile su i Trumpove carine koje sa sobom nose - i nosit će - široku lepezu posljedica, a jedna od najtužnijih je količina videa iz kojih je jasno da brojni Amerikanci ni približno ne razumiju tko plaća carinu prilikom uvoza robe. “China pays the tariff” - no, they do not, Chad, plaćate ti i tvoja fameja. Jedna od najljepših posljedica je reakcija Kine koja je svijetu ponudila informaciju da se 80 posto luksuznih torbi proizvodi upravo kod njih, a u inat Americi je dala i popis stranica s kojih se torbe mogu kupit direktno od tvornice. Velike dizajnerske kuće tvrde da to nije istina, ali svijet se sve više usuglašava oko ideje o kojoj ionako pričamo već desetljećima - da osoba koja kupuje torbu od 12 tisuća eura nema ništa kvalitetniji proizvod od osobe koja ju kupuje za 200 - samo ima 11800 eura manje. Tržište statusnih simbola je ovih dana u problemu, što dugoročno možda neće napravit nemjerljivu štetu, ali možda će smanjit tržište zaduživanja vođeno kompleksima i potrebom da pokažeš da pripadaš “klasi” kojoj ne pripadaš. Ili vi ne vidite količinu djevojaka, nekad i srednjoškolske dobi, koje u ruci nose Bottege od 3-4 tisuće eura? Neke su fejk, naravno, ali neke nisu, a bilo bi baš lijepo da se malo odmaknemo od ideje da je normalno nosit istu torbu kakvu ima Beyonce - i usput se ukopat u dugove. 

Bilo je i to da sam prošli tjedan prvi put bila u Sarajevu, što je apsolutna sramota, ali često je to tako s mjestima koja su ti preblizu, pa ih uzimaš zdravo za gotovo. 

Tamo sam naučila definiciju pravog luksuza - i napokon mi je postalo jasno zašto se ljudi toliko svađaju oko bureka. Ispada da sam svoj prvi pravi burek - ispod sača, s mesom - probala tek prošli tjedan, ali bolje ikad nego nikad. Nemojte vikat na mene ako sam rekla nešto krivo o bureku, vidite da sam po tom pitanju očito novorođenče. 

Burek je, kad ga pojedeš tamo gdje treba, luksuzno jelo, ćevapi također, ali s najvećim životnim luksuzom koji sam vidjela u Sarajevu su me upoznale dvije žene - obje konobarice, jedna radi tamo gdje smo bili na ćevapima, druga u buregdžinici. 

Ne znam kakve torbe imaju, ali sigurno ih ne kupuju za 12 tisuća eura, a vjerojatno nemaju ni luksuzni auto ni ostale skupe stvari zbog kojih bi prosječni prolaznik zaključio da su pripadnice određenog “sloja” društva. Možda i imaju sve to, nikad ne znaš, ali sumnjam da od konobarske plaće ostane dovoljno za takve izlete. Ćevapi su, čini mi se, bili 10 maraka po osobi, dakle oko 5 eura, a porcija bureka, ako se dobro sjećam, oko 5 maraka po osobi, dakle oko 2 i pol eura. Možda se krivo sjećam, nije ni važno, ali sjećam se da smo u oba slučaja prilikom plaćanja htjeli ostavit napojnicu zbog vrhunske hrane i usluge - i u oba slučaja smo dobili odbijenicu. 

Prva odbijenica se sastojala od cjenkanja - ja sam na račun od tri porcije ćevapa htjela dodati pet eura, a nakon pobune žene koja nam ih je poslužila, dogovorile smo se da je dovoljan jedan euro. “Nemojte, previše je to, ovo je sasvim dovoljno.” Znam da je u nekim zemljama ostavljanje napojnica neprimjereno, ali mislim da u BiH to nije slučaj - mislim da smo samo imali posla sa skromnom osobom koja sasvim sigurno ne bi prihvatila da joj netko drugi plaća doprinose ako joj je to kap u moru, a vjerojatno ne bi ni pokušala iznajmit auto za 400 eura “po noćenju.” 

Druga odbijenica je bila još konkretnija - gospođa koja nam je poslužila 7 bureka nije htjela uzet niti jednu jedinu dodatnu marku. Molili smo, inzistirali, pokušavali objasnit da usluga i hrana to zaslužuju, a ona je jednako snažno molila, inzistirala i objašnjavala da za to stvarno nema potrebe. “Potrošite to radije u Sarajevu”, presjekla nas je nakon dugih pregovora, a mi smo na kraju pobjegli i ostavili novac na stolu. Anna Dujić bi se, da je ovo slušala sa strane, vjerojatno onesvijestila… ili bi se ugušila od šoka. 

Nemam pojma u kakvoj su financijskoj situaciji žene iz ove priče, ali statistički gledano, vjerojatno su u situaciji u kojoj bi bilo pametnije prihvatit novac koji ti netko nudi - pogotovo kad je riječ o zasluženom novcu. 

Sigurno se ne kupaju u lovi, sigurno ne voze auto za kojim se ljudi okreću, sigurno nemaju ni vilu s bazenom ni skupu torbu ni bilo što drugo s popisa statusnih simbola zbog kojih bi prosječni prolaznik zaključio da su bogate - a ja se svejedno ne sjećam kad sam se u životu susrela s bogatijim osobama. 

Susrela sam se s bogatašima kojima nikad nije dovoljno novca - eno ih u Zagrebu, preko veze kupuju državne stanove pa u njih pokušavaju nagurat 80 stranih radnika da natuku još para iako već sad ne znaju kud bi s njima, neki u Vukovaru kupe cijeli stan za 1860 eura da bi se stambeno zbrinuli pa u tom istom stanu zbrinjavaju turiste, neki primaju dječji doplatak iako imaju mjesečne prihode od preko 6000 eura, neki preprodaju robotske uređaje bolnicama po prevelikim cijenama pa završe u zatvoru, neki u imovinskoj kartici “zaborave” spomenut vilu s bazenom - i svi voze skupe aute, na ruci imaju skupe satove i sve ostale “legitimne” statusne simbole, a u usporedbi s dvije konobarice iz Sarajeva su najobičnija sirotinja. 

Susrela sam se i s “bogatašima” koji nemaju za burek, ali to nitko ne bi pretpostavio jer jure gradom u Porscheu i zadužuju se samo da bi mogli održat privid ljudi koji “imaju.”

Da u jednu prostoriju stavite ove koji ne znaju kud bi s lovom, ove koji glume da ne znaju iako zapravo ne znaju kako će platit račun za grijanje i ove dvije konobarice, rijetko bi se tko složio da su njih dvije bogate, a ovi drugi sirotinja. 

A meni se čini da je točno tako - najveća sirotinja su oni koji imaju sve, a nikad im nije dosta i oni koji glume da imaju sve, a žive na rubu ovrhe. 

Dvije konobarice iz Sarajeva na papiru možda nisu bogatašice koje žive luksuzan život, ali u usporedbi s bogatašima i “bogatašima” kojima se svijet divi su rock zvijezde i rijedak primjer istinske elite. 

“Ovo je previše novca, dajte mi manje” - čudne neke “nakaze” o kojima bi se moglo pričat još puno, ali stat ćemo na vrijeme da nam se Anna doli ne uguši od takvog horora.

Sarajevske konobarice za gradonačelnika, premijera i predsjednika - ništa nam ne bi falilo.

Prijatno!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva