Sindrom 'Zašto si dobila četvorku u školi?' i kako se nositi s takozvanim neuspjesima

Pred nama je kraj školske godine.

Korona lockdown kriza je dodatno opteretila neplaćeni rad majki u vidu potrebe ili želje da budu učiteljice svojoj djeci.

Nekidan mi se prijateljica požalila kako joj dosta vremena odlazi na podučavanje i da stoga ne stiže sve obaviti kvalitetno za svoj posao.

Ja sam je na to pitala zašto toliko podučava svoju kćer i ona mi odgovara - pa moram, malena je opsjednuta ocjenama. Ja si mislim u sebi svoje, još smo nešto pričale i u jednom trenutku njoj izleti - rekla sam joj da je bilo koja ocjena manja od 4 skroz neprihvatljivo ponašanje i da to ne dolazi u obzir.

I onda nam je čudno da su nam djeca opterećena ocjenama.

Kud to vodi dalje u životu?

Osobno sam uvijek bila ono što se u narodu kaže „štreberica“, dakle prolazila sam s 5.0 i bila najbolja učenica u osnovnoj i srednjoj školi i među 10 najboljih studenata na fakultetu.

Naravno zalomila bi mi se ponekad koja lošija ocjena najčešće četvorka. I koja je bila reakcija moje mame na to?

Pitanje - pa zašto 4? Kako si mogla dobiti 4?

Nije mi rekla 'nema veze, glavno da si dala sve od sebe, događa se, to je život, ne možeš i ne trebaš uvijek dobiti 5 i slično…'

Ne, rekla je prozivački – pa zašto 4, što se dogodilo, zašto, zašto?

Što je to mene naučilo? Da se u slučaju neuspjeha moram opravdavati, tražiti krivce i objašnjenja, da se loše osjećam kad pogriješim i ne uspijem ili kad nešto izgubim, da moram biti uvijek najbolja, savršena i svakako uvijek produktivna, efikasna, učinkovita…

Naravno, terapeuti su se obogatili na meni sve ove godine, a ja sam srećom dio problema riješila. Kažem dio.

Jer, kad nema takvih majki pored nas, koliko nastavljamo same sebi predbacivati da ne radimo sve kako treba?

Maltretiramo li sebe čekanjem savršenih okolnosti i tjeranjem da uvijek budemo savršeno produktivne i općenito „savršene“?

Postavljamo li sebi nerealne ciljeve, nedostižne standarde nepostojeće savršenosti?

Čekamo li savršeni trenutak da započnemo nešto što dugo želimo?

Nažalost ili na sreću, nema savršenog trenutka, nikad nemamo dovoljno vremena, ljudi, novaca i bilo kojeg resursa. Uvijek jedino što možemo je izvući maksimum iz onog što imamo, odigrati partiju s kartama koje nam je život dao, napraviti svoju limunadu od limuna koje imamo ispred nas.

Uspoređujemo li se s drugima, zavidimo li im, zaboravljajući da svatko nosi svoj križ, a kad bismo upoznali nekog izvan njegove Facebook i Instagram slike života, shvatili bismo da je naš paket nama najbolji.

Usporedbe i zavist ionako nemaju smisla. Život iz reklama ionako ne postoji.

Uvijek ima netko tko je ljepši, bolji, bogatiji od nas… I ako krenemo tom životnom ulicom, nikad nećemo imati dovoljno, nikad nećemo napraviti dovoljno, nikad nećemo biti dovoljno, nikad nam neće biti dovoljno ičega…osim unutarnjeg nezadovoljstva.

Ne znamo sve. I ne trebamo znati sve. Znamo dovoljno da krenemo u sve što želimo.

Nemamo sve. I ne trebamo imati sve. Imamo dovoljno, imamo sve što nam treba.

Sjetimo se da smo takvi kakvi jesmo, autentični i svoji, baš takvi savršeno nesavršeni.

Kad to znamo, nećemo tražiti zadovoljstvo izvan nas, kupujući sve i svašta i kad nam treba i ne treba da popravimo sliku izvana. Bit ćemo spokojni iznutra bez da bankrotiramo izvana.

Ne moramo se truditi cijelo vrijeme biti produktivni.

Kao što se u prirodi izmjenjuju godišnja doba tako je i na nama da se uskladimo sa svojim prirodnim ritmom, nekad trebamo šibati punom parom, a nekad se samo opustiti i odmoriti.

Možda je vrijeme da redefiniramo uspjeh i za našu djecu njihov školski i za nas.

Što (nam) je zaista važno?

Forma ili sadržaj?

Uzmimo, ljubav i brak za primjer.

U našem društvu mjera uspjeha u braku je njegovo trajanje. Dakle ako netko ostane udovica ona je imala uspješan brak – jer izdržali su do kraja. Kako, nije važno.

Kakve posljedice je njihov možda očajan brak imao na njihovu djecu, to nitko ne mjeri. Nije li bolje doživjeti pravu ljubav i odnos koji nas ispunjava pa bar i na nekoliko mjeseci nego patiti cijeli život u odnosu u kojem mi i naša djeca nismo sretni?

Ili ocjene u školi, učenje i znanje. Jesu li bitne ocjene ili je bitno naučiti učiti i steći neko znanje?

Sadržaj, ne forma dakle. Suština. Suština je bitna. A mi se često previše u svim područjima života bavimo formom, zar ne?

Da se vratimo na onu četvorku i priču s početka.

Nemojte maltretirati ni sebe ni svoju djecu. Redefinirajte uspjeh. Što je zaista uspjeh – za vas.

Naučite djecu da daju sve od sebe i da je to dovoljno.

I kad dožive tzv. neuspjeh da se znaju nositi s njime na način da nauče iz njega i nastave dalje.

Naravno, isto primijenite i na sebi.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva