Sad već stvarno svi imaju koronu, a kolektivni PTSP nas tek čeka

Lijepi pozdrav svima i isprike jer smo dva tjedna štrajkali s pisanjem, ali opravdanje je univerzalnog karaktera. Tko od Nove godine nije bio na skijanju, taj je u izolaciji, a tko se vratio sa skijanja, taj je završio u izolaciji. Znate li ikoga da ovih dana nema koronu? Ja znam samo svoju pedikerku i još jednu ženu iz kvarta. Ta je zadnji put iz stana izašla ljetos na sestrin rođendan, a nakon toga svaki dan odlazi jedino na plac i u šetnju oko nogometnog igrališta. Svatko drugi tko je iole prisiljen na minimum socijalizacije i boravka u zatvorenom s više ljudi, zarazio se virusom u posljednja tri tjedna. 

Moj sin i ja smo dio te statistike, bilo nam je prvi put.

Samo jednom prva zora sviće... no ovaj put je vezana na koronu, a ne na Nove fosile.

Zdravstveni covid status u obitelji sad nam je iznad hrvatskog projseka. Više smo puta cijepljeni i muž i ja, a zajedno s malim svi smo i službeno registrirani preboljeli. Je li to dovoljno da napokon možemo živjeti opušteno uz sve dragocjene benefite koje inače život pruža? 

Ne znam.

Trenutno u novčaniku imam korona papirologije više nego što sam svojedobno potpisala za stambeni kredit. Jesu li ti silni pečati, potvrde i potpisi napokon validan jamac s kojim možemo slobodno putovati, kretati se, družiti i slati svaki dan dijete u vrtić, školu ili na trening bez da više razmišljamo hoće li mali sutra opet u izolaciju, a ja na prisilni rad od kuće i obrnuto?

Iskreno se nadam da je ovo početak kraja jer ako nije, slobodan pad kojim letimo u ponor psihe, društvenog, intelektualnog i financijskog propadanja značit će za sve nas daleko gore posljedice nego što ih uopće trenutno možemo i zamisliti.

Preboljenje korone ima i svoj danak. Mi smo na sreću izbjegli onaj zdravstveni, sretni što smo živi i daleko od respiratora, proslavili smo zadnji dan izolacije večernjom šetnjom oko zgrade, s duplim maskama na ustima jer smo odgovorni slabići kojima izolacija znači karantena do ponoći, a ne junačenje po sanjkalištima i shopping centrima, mi čučimo u stanu, šetamo po terasi i ne pravimo se pametni.  

Osim što sam nakon preboljenja malo više razdražljiva i pred večer suho kašljem, sve ostalo se vratilo u normalu. Za ovaj prvi simptom muž tvrdi da je trajno stanje uma, a drugo mu se čini posljedica virusa, no o njegovom pametovanju slijedeći ću tjedan napisati poseban tekst. 

U zadnje vrijeme je silno rječit, ima vremena, bili su blagdani, stalno je čitao i odjednom se razumije u sve – od američkih socijalnih nepravdi do vize za Đokovića i poskupljenja Chanel torbi. Rasteretila sam ga kućanskih poslova ne znam ni sama zašto, vjerojatno iz glupog objašnjenja koje ponavlja kao papiga, ti radiš od kuće i stalno si zbog nečega doma pa je ok da ti skuhaš, počistiš, opereš, popeglaš, jer to je meni, dok sam doma, sve usput uz 8 sati rada na kompjuteru i petogodišnje dijete.   

Posljedice korone u familijama su dalekosežnije i dugotrajnije od običnog kašlja. Samo oni koji su izgubili nekoga od korone znaju koliku je tragediju iznjedrila sekunda nepažnje u kineskom laboratoriju, no oni koji su imali sreću da su bližnji na okupu, broje svoje posljedice na drugačiji način. 

Osim što je partner tijekom dvije godine pandemije promijenio ponašanje i viđenje stvari, jer ako bolje sagledate, upravo se hrpa žena nalazi kod kuće s djecom u desetoj izolaciji po redu u zadnjih 12 mjeseci, a tek tu i tamo koji muškarac, (primjetit ćete da oni uvijek moraju na posao, a mi uvijek možemo i od doma), ponašanje su tijekom tog prisilnog zatvora neminovno promijenila i djeca, a posljedice prave će se tek vidjeti. 

Koliko god da imaju godina, dvije, pet, 11 ili 18, izolacija plus praznici plus pokoja crijevna viroza mnoge je klince stavila u poziciju da kontinuirano ne odlaze u školu po mjesec i više dana. Nakupljeni boravci kod kuće, društvena i sportska izolacija, psihološki su šok za dijete uslijed čega oni neminovno mijenjaju i ponašanje. 

Sjetite se samo kako dijete izgleda nakon što početkom srpnja ostane kod bake u Pakoštanima i krajem kolovoza se vrati kući. Imate osjećaj da ste ostavili mačku, a pokupili vjevericu na speedu. Uz apsolutnu slobodu koju uživaju jer su mama i tata daleko, a baka ga jako voli, vrlo je vjerojatno da će se dijete promijeniti i da će povratkom u realnost uslijediti ponovno predavanje o pravima i obavezama, a uz 'hoću, daj i tražim' ide i set pravila lijepog ponašanja sve dok mali ponovno sve postulate ne naučei napamet toliko da mu cure iz ušiju.

I dok za otresitost, odgovaranje, bahatost i pametovanje na kraju ljeta možete slobodno kriviti svekrvu ili svoju mamu koja ne zna reći NE djetetu koje ljubav penzionerke obilato koristi, nakon nagomilanih izolacija nemate koga kriviti osim ponekad sebe jer nemate dovoljno snage da uz sve što paralelno radite, držite još i disciplinu. U konačnici, nemate ni alibi kriviti dijete. Sve ste mu zabranili, ne može iz stana, objašnjenja koja mu dajete i starijoj su djeci već isprazna i kontradiktorna, a kamoli ne petogodišnjaku kao što je moj.

Izdržali smo doma u komadu ukupno 20 dana. Bilo nam je prvi put i iskreno, strah me uopće pomisliti kako je ženama koje imaju troje djece, tri izolacije i tako svakih nekoliko tjedana... Uskoro ćemo svi biti dio registra preboljelih, a ako se nešto značajnije ne promijeni, popis onih koji će imati PTSP od korone bit će pozamašan.   

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva