Rupa bez dna: Jesam li (ne)majka ako sam šparna?

Kad sam rodila malog brzo sam skužila na što ćemo trošiti najviše novca. Dio mjesečnog budžeta predviđen za masaže, saune, wellness, privatne treninge i fizikalne terapije znatno se povećao u moju korist jer fizički napor oko bebe ravan je poslu skladištara u veleprodaji repro materijala. Uložila sam u sebe baš sve što sam mogla da ostanem na nogama jer znate kako izgleda domino efekt ako mama nije dobro?

Da, u pravu ste, ode sve u vražju mater.

Beba je ozbiljan posao 24 sata na dan, a ako ste pri tom kao ja +40 važno je prvo misliti na sebe, a tek onda na ostale. Koliko god se zavaravale da su tu muž, baka i dadilja, realno je dijete primarno na vama.

Ubrzo nakon rođenja malog počela sam primarno ulagati u sebe. Prvo sam kupila bijesnu radnu stolicu za ured, a onda i za doma jer je krenula pandemija. U nadi da će virus nestati najkasnije do slijedećeg vikenda, svi smo mjesecima žuljali kuhinjske stolice radeći doma na kompjuteru zbog čega danas mnoge žene idu već na treću terapiju struje i magneta. Nabavila sam i sve moguće jastuke za držanje leđa, rasterećenje kralježnice i održavanje vrata u ravnom položaju a čak sam se na neko vrijeme odrekla i seksa da se ne ozlijedim naglim pokretima.

Pošteno sam se iskrcala i kod stomatologa jer su mi zubi rapidno stradali kao posljedica poroda, a kupila sam i auto s lumbalnim potporama i kompleksnom automatikom da što ispravnije sjedim i vozim. Plaćam svaki mjesec uredno trenericu koja sa mnom radi nekoliko puta tjedno, idem na plivanje, a ženi za peglanje i čišćenje dajem tringlt samo da me u ovim deficitarnim vremenima slučajno ne ostavi.

E sad, netko je, pogađate, u toj fokusiranosti sredstava na sebe samu morao neminovno stradati.

U ovom slučaju, bio je to mali.

Ružno zvuči jel da? A što da vam kažem, možda se do kraja teksta ipak netko sa mnom složi.   

Odjeću za malog pripremila sam dva tjedna prije poroda. Skupila sam robu od mama čija su djeca prerasla benkice i ostale krpe, oprala, opeglala, kupila još nešto jeftine sitnarije u HM-u i to je bilo manje više to. Rodio se u zimu pa je nužno trebao košaru, zato sam kupila neka trećerazredna kolica, a sa 6 mjeseci kad je počeo sjediti prebacila sam ga u polovni McLarenov kišobran model u kojem se vozio još par mjeseci dok nije počeo hodati. Razlog ove brze operacije vađenja iz kolica bila je kilaža. Slaganje i nanašanje konstrukcije u auto, iz auta, uz stepenice, niz stepenice može samo mama koja je jako fit, a ja nisam bila ta. Jaja, nosiljke, marame i ostala pomagala u kojima dijete boravi nisam kupila jer ga nisam imala namjeru držati u rukama više od onoga što baš nužno moram. Kinderbet sam također kupila na rasprodaji jer je bio izgreban od transporta, a bacili smo ga u smeće kad ga je s godinu i pol razbio nogom.

Pobornik komocije, nisam podlegla nađinđanim dječjim krevetićima širine 90, nego sam pošteno zagrabila u novčanik i kako bi prvenstveno meni bilo ugodno kad legnem kraj njega, kupila sam ozbiljan krevet s vrhunskim podnicama, ergonomskim madracem u dimenzijama 200 x 140 u kojem će mali vjerojatno spavati do vojske. U sobu sam dodatno stavila dva velika ormara, u većem stoji posteljina i naše jakne, a u manjem je na polovici muževa golf oprema, a u dvije košare Aleksejeva odjeća.

Uz ormar se nalazi stol, stolica i kutije za igračke. Namještaj je bijele boje kao i zidovi, nema medeka, oblaka, zvijezda i Psića u ophodnji. Na zidu ima nalijepljenu abecedu i kartu svijeta, a igračaka je ravno jedan kubni metar. Držim se devize da dijete svaki dan treba pronaći novu igru sa starom igračkom, a ne staru s novom. Osim za rođendan, ne kupujemo mu ništa za igranje u vrijednosti većoj od 50 kuna jednom u dva tjedna, a ako je iznimno dobar dobije lego kocke. Soba više sliči na bolničku čekaonicu nego dječju igraonicu jer bacati novce za ozbiljno i osmišljeno uređivanje sobe prije nego krene u školu smatram potpunom glupošću.  

Kad je iznosio dobivenu odjeću, otkrila sam jeftine dućane jer je sve dovoljno cjenovno prihvatljivo da mi ga nije u to žao obući. Mali nikad nijednu majicu nije obukao dva dana za redom jer nikada nije bio čist duže od dva sata u komadu. Gulaš, kompot, pijesak, blato, više me košta da majicu odnesem na kemijsko nego da je bacim u smeće i kupim novu. Bilo ljeto ili zima, Aleksej ne ulazi u stan dok se do gaća ne skine pred ulaznim vratima jer količina smeća koju donese na sebi iz vrtića je van svake pameti.

Djeca često u životu imaju nekog kviska. Baka, deda, rodbina, u našem slučaju to je tetka. Neprepričljivo zaljubljena u maloga, ona uporno kupuje nepotrebne gluposti. Zdrobi na njega hrpu novca u Parizu na flanelaste hlače, košulje i končane veste k'o da mali snima reklamu za Ralph Laurent. Većinu toga držim spremljeno u najlonskoj vreći ako baš negdje ide da izgleda pristojno. U protivnom, trošak kemijskog čišćenja te robe predstavlja ozbiljnu stavku u budžetu.

Jedino na čemu ne štedim kad je on u pitanju su prehrana, putovanja i edukacija. Ne dozvoljavam da jede brzu hranu, ne pije sokove osim na rođendanima, a lisnato i ostale proizvode iz pekare sveli smo na kifle i eventualno donut. Ne žvače žvake, čokolade jede umjereno, a sladoled samo provjereni. Ovo posljednje, hoteli i aktivnosti čine mi se jedino opravdano uložen novac u dijete od 5 i pol godina.

Štednja na malom, točnije kontrola bacanja novca na koještarije i ulaganje u sebe i svoje zdravlje na kraju nam je polučila odličan rezultat. Ja sam danas fizički potpuno fit, provodim puno vremena s njim jer imam energije, volje i dobro se osjećam. Možda sam nemajka jer mali ne hoda u markiranoj robi, nema sto pedeset istih bagera i ne može dobiti svaku igračku koju vidi u izlogu, ali nadam se da je moj angažman s njim vrjedniji od logotipa na majici i automobila na akumulator u koji je sjeo ukupno tri puta, a nakon toga se cijela familija mjesecima bavila s tim kako da taj isti auto prodaju na Njuškalu i spase uzalud bačenih dvije tisuće kuna.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva