Razočarana voditeljica nije usamljena u svom razočaranju jer "4.8 djece" je mnogo

Prošli tjedan pisao sam o početku nastavne godine i svemu što ona sa sobom donosi. 

No, školstvo, prosvjeta, obrazovanje i nakon prvog tjedna nastave i dalje nas prate u stopu. Po svemu sudeći, neće nas tako lako napustiti, ali to je i jedino ispravno jer obrazovanje naše djece ulog je u njihovu budućnost. 

Tjedan iza nas obilježila je i priča kako sin poznate televizijske voditeljice nije uspio upisati željenu srednju školu bez obzira na odlične ocjene i prosjek od 4.8. Priča je to o kojoj su se raspisali brojni portali i za koju su zahvaljujući poznatom licu s malih ekrana, čuli mnogi.

Ne bi mnogo promijenilo u čitavoj stvari da se radilo o prodavačici iz supermarketa, cvjećarki, komunalnom redaru, vozaču autobusa ili radnici iz tvornice. Bez obzira koji posao radili kako bi zaradili za plaću, svi roditelji koji su prošli upise u srednju školu znaju točno o čemu se radi. 

Uostalom, i sam sam prošao kroz istu tu priču prošle godine kad se srednja kćer upisivala u srednju školu. Odlična učenica, prosjek 4.8, ali željenu farmaceutsku školu u Zagrebu nije mogla upisati. Stvar je jednostavna jer bilo je boljih. Više odličnih od nje odlične. Razmišljali smo i o opciji da upiše istu školu, ali u Karlovcu. 

Školu bi upisala bez problema, ali ne bi dobila učenički dom. No, ni to ne ide tako glatko. Tamo su ocjene manje bitne jer za dom više bodova donose socijalni status, radi li se o djetetu branitelja… Gledaju se neke druge stvari, tako su postavljena pravila i nema tu mnogo filozofije. 

Opcija da joj unajmimo neki stan pa da živi sama, a pohađa školu koju toliko želi jednostavno nije bila moguća. Ne zato jer mi to ne bismo htjeli, nego zato jer to ne bismo mogli financirati. Živimo prosječno. Otkud? Kak'? Želiš svom djetetu najbolje, ali ponekad su ti ruke vezane gordijskim čvorom. 

I to neupisivanje željene škole bila nam je škola. Više njoj nego nama, ali naučila je. Da bez obzira što je odlična nema garancije da će upisati ono što želi. Da sustav možda i nije posložen na najbolji mogući način te da život ponekad ostavlja gorak okus u ustima. Kao i od suza slane tragove na licu. 

Kao roditelju bilo mi je bilo jako žao što nije uspjela ostvariti svoju želju, a s druge strane mi je djelomično bilo i drago. Jer je naučila lekciju. Na teži način i na vlastitoj koži, ali te se najviše pamte. Ovaj „upisni neuspjeh“ ukoliko ga možemo tako okarakterizirati i nju samu je promijenio na jedan bolji način. Ta famozna farmacija i dalje je želja. Upisala je gimnaziju, završila prvi razred s odličnim uspjehom i planira na Farmaceutski fakultet. Postavila si je to kao cilj i za sad ga se drži. Hoće li do kraja srednje zadržati fokus ili će doći do preokreta teško je znati. To će pokazati vrijeme. 

Ono što joj ide u prilog je činjenica kako za fakultet ocjene nisu presudne. I tu je ključna razlika u odnosnu na srednju školu gdje se gledaju samo ocjene. I dodatni bodovi koji su se mogli ostvariti po nekom od kriterija i u nekoj od kategorija. Znanje za koje će sama više ili manje pobrinuti jednom će se isplatiti. 

I ove nastavne godine u nekim školskim klupama sjedit će učenici kojima te klupe nisu bili prvi izbor. To je jednostavno tako i to treba prihvatiti koliko god da je ponekad teško. 

Posljednjih godina se dosta govori o poplavi odlikaša. U nekom trenutku jednostavno su se samo pojavile generacije odlikaša, a sa svakom novom generacijom sve ih je više i više. Velik broj odlikaša na limitirani broj slobodnih mjesta po „popularnim“ zagrebačkim gimnazijama recept su da se u nekim obiteljima oko upisa nagomila stres. U cijeloj priči oko neuspjelog upisa sina voditeljice jedan je detalj koji me malo zasmetao, a on se odnosi na to kako je dijete željelo upisati isključivo određene gimnazije. Njih šest ako sam dobro upamtio.  

U niti jednu od šest željenih nije se uspio upisati. Što je sa svim ostalim zagrebačkim gimnazijama? Ako se ne varam, mislim da ih u Zagrebu ima dvadesetak. Ukoliko već dijete ima neku ambiciju i ideju oko fakulteta, upis u isključivo određenu gimnaziju ne bi ga trebao sputavati u ostvarenju želje. Upišeš bilo koju drugu, briljiraš ocjenama u svim razredima, na ponos roditelja, baka i djedova „razvališ“ A razinu državne mature i gotova stvar. Na željenom si fakultetu zahvaljujući svom znanju. 

Iz godine u godinu, pa tako i ove javlja se problematika tzv. „popularnih“ gimnazija. Ne razumijem zašto se dijete treba upisati baš u određenu gimnaziju. Ostale ne valjaju…?! Ne mogu shvatiti i neće mi to nikada biti sasvim jasno. 

Svjestan sam da postoje određeni elementi koje uzimaš u obzir kod biranja srednje škole, ali… život ponekad ostavlja gorak okus u ustima. 

Ne mogu svi upisati željene škole i to moramo prihvatiti. Kao i to da je bilo u prijašnjim generacijama, a bit će i u budućim generacijama onih koji će biti razočarani. Zato jer ima odličnijih od odličnih, ali to istovremeno ne znači da ne možeš ostvariti neki svoj san. Nisu se zatvorila sva vrata i do svog cilja možda ćeš morati drugim putem. Ispravnim, ali drugim. 

Osvrnem li se oko sebe ne mogu ne biti ponosan na kćer gospojine sestrične koja se ove godine upisivala u srednju školu. Ona je u grupi ovih koji mogu birati. Bila je na nekoliko državnih natjecanja, ostvarila fantastične rezultate. Ne samo da je prikupila dodatne bodove nego je i imala izravan upis u koju god srednju školu u Hrvatskoj želi.

Činjenica je kako je ona bolja od moje kćeri i sina televizijske voditeljice. To ne mogu ignorirati. Točka. Bez obzira što su svo troje spomenutih odlikaši. Jesu. I to zasluženo. 

U školskoj godini 2019./2020. više od polovine učenika (52,69%) osmi je razred završilo s odličnim uspjehom. Za posljednju školsku godinu još nema podataka. To je izuzetno velik broj, a koliko je to dobro ili nije ne mogu suditi i tu analizu prepustio bih stručnjacima. 

Svjestan sam kao i svi da postoje petice i petice. Netko je svoju peticu i te kako zaslužio. Netko drugi je možda lovio krivine i nije se za istu ocjenu potrudio kao njegov vršnjak iz neke druge škole.  

Svjestan sam i toga kako nisu svi profesori isti. Postoje profesori koji određenu dozu (ne)znanja neće ocijeniti istom ocjenom. Postoje kriteriji ocjenjivanja, pravilnici, ali uvijek je tu i profesorski sud koji nije nužno uvijek objektivan pa će na kraju osmog razreda možda i pokloniti ocjenu više. U dobroj vjeri i s dobrom namjerom da se dijete upiše u željenu školu. 

Neki drugi profesor to možda neće napraviti. I eto nejednakih startnih pozicija. Ocjene nisu mjerilo znanja, ali su mjerilo bodova pri upisima u srednju školu. I bitne su. I to kod upisa nama roditeljima teško pada jer nam je žao vlastite djece kad se suoče s ovakvim situacijama i na njih to djeluje demotivirajuće. Mnogi zazivaju potpunu reformu obrazovanja, ali nije to baš tako jednostavno. 

Obrazovanje je ključno ukoliko razmišljamo o društvu i budućnosti. Vidjet ćemo što će donijeti novi popis stanovništva. Prema posljednjem, 30,8% Hrvata ima završenu samo osnovnu školu, a visokoobrazovanih je tek nešto više od 16%.  

Ne smijemo zaboraviti koliko je obrazovanje osjetljivo, a istovremeno i toliko slojevito da se bilo kakvoj reformi ne smije pristupiti stihijski. Bi li prijemni ispiti pri upisu u srednje škole donijeli neke promjene? Sigurno da bi, a neke škole već ih prakticiraju. 

Mala matura, državni ispit – nazvali to kako god, također bi nešto promijenile. Po mom mišljenju, napravio bi se filter u kojoj bi se sigurno promijenio omjer snaga pa bi i oni s nižim prosjekom, a na temelju dobro napisanog završnog ispita mogli upisati željenu školu. Hoće li to zaživjeti i kad će, ako će - ne znamo. Neki kažu da su djeca ionako pod stresom zbog škole i kako bi ovi testovi samo pridonijeli većoj razini stresa, ali negdje treba napraviti rez ako se žele upisne promjene.  

Za sada su naša djeca i mi kao roditelji primorani prihvatiti postojeća pravila igre. Što god mi o istim tim pravilima mislili.

I dalje stojim kod toga da ne moraju svi biti odlični. Treba biti i dobrih, vrlo dobrih. Dovoljnih. Ne moraju svi ni upisati gimnaziju. Niti fakultet. Ruku na srce, deficit je učenika koji upisuju strukovna zanimanja. Majstora je sve manje. U konačnici, svaki posao jednako vrijedi ako se pošteno radi. 

Stojim i kod toga kako onaj tko nešto jako želi - to će i ostvariti jer upornost i trud  pa i po pitanju obrazovanja na kraju se uvijek isplate. Bez obzira na prosjek. U to sam se i sam uvjerio, a u to će se uvjeriti moja djeca, vaša djeca, naša djeca. Budućnost. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva