Prvi glasnik impotencije: “Ja ti super vozim, nisam još nijednom poginuo”

Kakva je ovih dana sjekira upala u med onim riječkim studentima medicine koji (navodno) imaju Whatsapp grupu u kojoj ocjenjuju kolegice prema tome jesu li “silovljive” ili “nesilovljive” - em je vijest izašla taman pred Uskrs i pripadajući produženi vikend, em je u petak navečer u prometnoj nesreći poginuo Nikola Pokrivač, em je umro Papa i to ne bilo kad, nego taman nakon što su ga posjetili Plenković i JD Vance. Tko se još pored svih tih vijesti uopće sjeća šačice mamlaza kojima je silovanje simpatična šala?

Bez brige, dečki, nećemo vas zaboravit ni ostavit bez imena i prezimena, ovo je samo bila kratka pauza - we will find you and we will Liam Neeson you.

Dok čekamo imena “budućih doktora” i pripadajuće funkcije roditelja čije su pozicije sasvim sigurno doprinijele mentalnom sklopu ove kolekcije “ponosa” Hrvatske, možemo sanjarit o adekvatnoj kazni za šašavce kojima “silovljiva” i “nesilovljiva” zvuči kao zabavna igra - moj prijedlog je da im se ponude dvije opcije.

Prva je da im se dopusti da završe fakultet (uz obveznu psihoterapiju), pa da nakon toga umjesto specijalizacije odrade 5 godina volontiranja sa žrtvama silovanja - uz nadzor, jasno, da se ne bi opet zaigrali putem. Druga je da ih se na mjesec dana pospremi u zatvor i omogući im se ugodno društvo osuđenih silovatelja, pa neka se snalaze s novim “kolegama” koji sasvim sigurno i sami znaju napravit popis ocjena.

Pobunit će se na ovo jedna žena čiji sam komentar zaboravila uslikat, ali išao je u smjeru “što ste se svi toliko uzjebali, pa dečki se samo malo šale.”

Šale se, jasno, ali ako se tako šale na prvoj godini faksa, do druge ili treće bi im ta šala mogla postat dosadna, pa bi ju mogli unaprijedit fizičkom komponentom - nije nezamislivo da najveći od debila iz grupe predloži da neku od kolegica stvarno siluju, pa da najlabilniji od debila to shvati kao priliku da se dokaže kao junak grupe. Malo je to izgledno, dečki iz grupe se u stvarnom životu vjerojatno boje približit ženi (osim dok joj se autom nabijaju “na guzicu”), ali svakako je bolje da ta šaka jada ne dobije priliku prakticirat medicinu - kao što bi bilo bolje i da onaj ginekolog-silovatelj iz Osijeka nije dobio priliku (nastavit) prakticirat medicinu, kao što bi bilo bolje da svaki policajac koji silovanu ženu pita što je imala na sebi nema priliku bit policajac.

Žene se odavno ocjenjuju kao silovljive ili nesilovljive čak i kad to silovanje prijavljuju, pa ako dečki misle da je to zabavna šala, mislim da zaslužuju da publika sazna tko su autori.

Naravno, možda ništa od ovog nije istina, zato i piše da navodno postoje dečki koji navodno imaju grupu - možda je sve samo veliki nesporazum i dečki su samo žrtve… i ostale neizgledne opcije.

Ako ste žena, vjerojatno ste više puta prijateljicama nakon izlaska ili običnog večernjeg druženja rekli “javi se kad stigneš” - čak i kad treba samo stić nekoliko tramvajskih stanica dalje, ali bolje je da se javi, pogotovo po noći. Nikad ne znaš kad će iz nekog grma iskočit neki šašavi student koji je odlučio da je žena silovljiva, zato većina žena ima naviku javit prijateljicama da je sigurno stigla na odredište.

Ako ste muškarac, “javi se kad stigneš” vam je vjerojatno dosadna rečenica koju najčešće izgovara “naporna” žena.

Ja sam ta naporna žena koja uvijek inzistira da joj se stizanje na odredište prijavi, a većinu vremena nailazim na muški otpor.

“Dosadna si s tim javi se” - jesam, you’re welcome, koliko je teško samo poslat poruku da si preživio put Zagreb-Split?

“Javi se kad stigneš” je jezik ljubavi, a većina muških glava od kojih to tražim ne razumije zašto mi je važno - ili u teoriji razumiju, a u praksi zaborave.

“A zašto ne bih stigao?”

Iz istog razloga iz kojeg sam ja danas mogla ne stić doma, a razlog počinje sa ZG-531… taksist koji divljački, preko pune crte pretječe auto koji po njegovoj procjeni ne juri onoliko koliko bi trebao u blizini škole, a kad 20-ak metara dalje mora usporit jer sam ja na zebri, bijesno se nabija na mene jer sam mu pokvarila planove - i gleda me u oči dok to radi, da znam da mi je pametno požurit. Oko retrovizora mu visi krunica i sigurna sam da je neki dan objavio sliku Pape s pripadajućim citatom o ljubavi prema ljudima - ali valjda se ljudi na zebri ne računaju.

Iz istog razloga iz kojeg u petak nije stigao Nikola Pokrivač, a razlog je taj što su ljudi apsolutni moroni. Njegovo stizanje je u petak otkazao moron iz BiH u autu s ljubljanskim tablicama - ili ako želite “o mrtvima sve najbolje”, POKOJNI moron iz BiH u autu s ljubljanskim tablicama - koji je u autu prevozio i svoju 16-godišnju kćer. Preko pune crte, vjerojatno svjestan da mu tih 15-ak sekundi koje je zaradio pretjecanjem neće puno značit, vjerojatno nesvjestan da poriv da to svejedno napravi proizlazi iz impotencije.

Nije jedini, nagledali smo se takvih na stotine, a komentari ispod vijesti o Pokrivaču potvrđuju da su na toj dionici ovakvi impotentni moroni svakodnevica - jest da većinu vremena nikog ne ubiju, ali obiteljima nastradalih “većinu vremena” ne znači baš ništa.

Da je pokojni moron izbjegao sudar u kojem je ubio sebe i drugu osobu - kao što ga je vjerojatno nesvjesno izbjegao svaki dan do dana kad nije - sigurno bi se kotkuće pohvalio da je brzo stigao jer je odličan vozač.

“Ja ti super vozim, nikad mi ništa nije bilo.”

Vjerojatno bi se i pohvalio da DRUGIMA za isti put trebaju 3 sata, ali ON ga uspije odradit za 2 sata i 15 minuta - tako je, jer je bolji vozač od drugih. Pokojni moron je to sigurno smatrao svojom velikom vrlinom, osjećaj nesigurnosti kojem je pritom izlagao druge je vjerojatno smatrao tuđom slabosti, a vozače koje je pretjecao preko pune crte je sasvim sigurno proglasio pi*kicama koje ne znaju vozit.

I bilo bi baš lijepo i romantično da priče o ovakvim nesrećama inspiriraju ljude da prestanu vozit kao obezglavljeni luđaci samo zato što im se nikad ništa nije dogodilo, ali neće.

Neće zato što na svakoj cesti postoji šačica (trenutno) živih morona koji će zaključit da je ovaj pokojni, za razliku od njih, jednostavno bio loš vozač. Očito nije imao dobre reflekse kao oni, očito se nije znao snać, očito je da bi se oni snašli bolje.

Njima je, dok voze kao luđaci i pretječu preko pune crte - nekad samo jedan auto, nekad i kolonu - u glavi ideja da su pravi, sposobni, nadmoćni muškarci koji ne planiraju gubit vrijeme na pi*kice koje ne znaju vozit.

Nama ostalima je sasvim jasno da su samo impotentni polu-proizvodi koji tu impotenciju liječe prepotencijom na cesti - ali probajte jednom takvom mentalno uskraćenom čovječuljku objasnit da ga nitko ne smatra nadmoćnim, nego samo idiotom.

I onda se moje muške glave bune kad ih tražim da jave kad su stigle - ne tražim to zato što sam naporna ni zato što mislim da ne znaju doć do odredišta, nego zato što znam da će na putu do tamo srest barem jednog nezaliječenog morona koji impotenciju maskira prepotencijom i misli da je nadređen čak i smrti… Morona koji svakodnevno aktivno radi na tome da se ubije putem u zamjenu za vremensku uštedu od 15 minuta i priliku da kaže da je bio brži od sporijih.

Ženske glave se ne bune, one znaju da se trebaju javit - što zbog impotencije za volanom, što zbog svih ostalih oblika, na primjer ove koja cvjeta u riječkim studentima čijim se imenima iznimno veselimo.

Srdačan pozdrav i čuvajte se impotentnih, vidite da ih ima posvuda.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva