Miss7 Blog 16. srpnja 2020.

Promjene u našim životima: toliko ih je, a realno stojimo na mjestu

Marko Grubišić.

Neki dan šaljem mailom poziv na neko mini druženje i već u prvoj rečenici imam tri disclaimeira: „Znam da nije neko vrijeme za druženja ali uz pridržavanje svih epidemioloških mjera i održavanje distance s maskicama, bla, bla“. Sama sam sebi smiješna ali opet, ljudi su osjetljivi u posljednje vrijeme, skaču na svaku, nikad ne znaš čime ćeš nekoga uvrijediti. Na primjer, ovaj su tjedan jako in maskice, na društvenim mrežama svi ih nose, pasiraju ih uz ljetne haljine, snimaju se kako šeću prirodom pokrivenih usta i nosa, iako, koliko sam ja shvatila, poanta je u tome da ih nosiš u zatvorenom prostoru. I da se razumijemo, ne riskiram ovime novu raspravu za i protiv maskica, stvarno nema mi gluplje teme za debatu, a vjerujte mi, znala sam se uplesti u najluđe rasprave ikad.

Kad su zdravstvene preporuke u pitanju, tu sam jako konzervativna i slijedim sve upute kako mi kažu. Nazovite me kako god želite, ali vjeru u liječnike nemojte mi oduzimati. No fascinira me brzina promjena partikularnih tema koje se izmjenjuju u našem javnom prostoru. Jedan tjedan to je socijalna distanca, drugi vlakići na svadbama, pa dužina nošenja maskica, pa način pranja ruku ili kreativni novi načini rukovanja. I svaki put iznova mi dođe da pitam: „Čekaj, stvarno?“. Toliko promjena u našoj svakodnevici a realno stojimo na mjestu.

Covid19 je još uvijek tu iako su se i najgori pesimisti nadali da će nam barem ljeto ostaviti na miru, ekonomija se također ne miče u dobrom smjeru, dosta ljudi još uvijek prakticira rad od doma (i tko zna hoće li se ikada više vratiti u urede), granice se otvaraju i zatvaraju tolikom brzinom da više i ne stignem pratiti tko smije a tko ne ući u Lijepu Našu. O putovanjima izvan zemlje prebivališta još samo razmišljaju oni koji se žele vratiti doma ili posjetiti svoje najdraže. Tako mi uopće nije palo na pamet u kojim su problemima ljudi koji su još prije nekoliko mjeseci živjeli na više adresa. Jedan moj prijatelj nomadski živi već desetak godina. Za njega se dom nalazi u tri države. U jednoj je prijavljen, u drugoj se rodio a u trećoj mu žive djeca. Prelazak granice za njega je bio tjedna aktivnost kao za mog muža odlazak na plac subotom. Kao što se ni moj suprug nikada nije naviknuo na virtualne tržnice tako se i moj prijatelj našao u neobranom grožđu kad su se granice počele otvarati i zatvarati u roku 24 sata. Kada se to prvi put dogodilo nalazio se na imanju u rodnoj zemlji, djevojka mu je taman otputovala u njihov stan u susjednu zemlju, a djeca ostala zatvorena u trećoj. Priča mi, to ga je toliko zateklo da se zaledio i nikako nije mogao donijeti odluku kamo da prvo krene. Na kraju je ostao gotovo mjesec dana na istom mjestu što mu se valjda nikad u životu nije dogodilo. Sad je opet u zemlji u kojoj su mu djeca i trenutno mora ostati tu gdje je jest inače ga svaki prelazak granice košta dva tjedna samoizolacije.

Jedna druga prijateljica radi u zemlji Europske unije koja je tek nedavno izašla iz karantene a povratak kući ljeti je ono za što živi cijele godine. Aviona se boji pa je s malim djetetom doputovala automobilom, što je već samo po sebi pothvat vrijedan divljenja. U nekom trenutku, ipak, kad završi godišnji odmor morat će se vratiti doma, a nema pojma hoće li i ona i dijete morati u samoizolaciju. Kako je cijelo vrijeme radila od kuće, dijete je barem išlo u vrtić, u novonastaloj situaciji nema pojma kako će to izgledati sada.

Jedna moja poznanica toliko se boji pandemije korona virusa da već četiri mjeseca gotovo da nije izašla iz kuće. Hranu joj ostavljaju ispred vrata, psa šeće noću kad nema straha da će nekoga sresti, u uredu se nije pojavila od prvog dana karantene, taksijem se ne želi voziti, a živi na brdu iznad grada. Kad ju pitam nedostaju li joj ljudi i druženja, ona mrtva hladna odgovara, nimalo. Putem društvenih mreža i interneta u kontaktu je sa svima njoj bitnima, čak i više, kaže, nego prije. Tako se s mamom čuje barem četiri puta tjedno, sa šefom razmijeni više mailova dnevno nego što ga je prije viđala uživo, s prijateljicama navečer popije čašu crnog vina preko zooma, a novosti kod poznanika potraži na facebooku. Što se nje tiče, potreba za druženjem je zadovoljena.

Iskreno, nekome tko je socijalan tip kao ja to zvuči kao znanstvena fantastika ali brzina kojom su se ljudi prilagodili novoj stvarnosti je fascinantna. Dapače, imam osjećaj da se neki i predobro snalaze u novom poretku i da im plakanje nas fatalista za dobrim starim vremenima zapravo ide na živce. Što zapravo želim reći, puno je svakodnevnih, malih i velikih promjena u našim životima, zato probajte imati razumijevanja i za one koji se u svemu ne snalaze najbolje. Nekome je i maska problem, a netko u noj vidi spas. Ima nas i onih koji u njoj vide nužno zlo kako bi nam se što prije vratili vidljivi osmijesi. Jer, složit ćete se, jedino se za život s osmijehom vrijedi žrtvovati.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0