Problemi koje (nadam se) nemate - poziv na miješanje u tuđi život

Zamislite jedan svoj problem - može bit mali ili veliki, svejedno. Sigurna sam da imate barem jedan, a još sigurnija da zapravo imate cijeli špil iz kojeg možete odabrat, onako kako birate karte kad vas mađioničar zamoli da zamislite samo jednu. 

Dok razmišljate o problemu koji ćete odabrat za ovu igru koja uopće nije igra, evo nekoliko mojih.

Jučer sam oprala auto, a već danas me dočekao usran od ptica. 

Sitnica, ali svejedno nervira. 

Cedulja u kasliću koja kaže da nisam bila doma, a jesam.

Ne stanem u hlače onako kako sam u njih stala prije 2 godine, a ne da mi se trenirat. 

Koliko god čistim, uvijek imam prašine u stanu. 

Prevruće je. 

Ljudi ne znaju vozit. 

Ja ne znam bočno parkirat.

Opet čitamo glupe izjave o Eurosongu i ideje da “zgodna žena ne može pobijedit” - have you met Loreen? 

Ovo zadnje zapravo i nije moj problem, ali svejedno me nervira. 

Imam i veće probleme, naravno da imam. Imate ih i vi. Što i dalje ne znači da vas ne smiju nervirat i ovi drugi, mali, sitni, beznačajni - svatko ima pravo na svoje probleme i svatko se ima pravo živcirat čak i zbog onih najsitnijih. 

Jeste odabrali jedan svoj? 

Nadam se da je cedulja u kasliću ili nešto jednako sitno. 

Ako je nešto veliko, nadam se da će ubrzo postat malo. 

Kad pročitate ovo što slijedi, moguće je da će puno stvari koje su vam problematične postat manje, barem nakratko. 

Neće bit lijepo jer ne postoji način da bude.

Neće bit ni dugačko jer nemam želju da bude.

Želim da je što kraće i što prije gotovo.

Mojoj prijateljici je u nedjelju umrlo dijete. 

Curica koju je doma čekala njena mala seka koja je još premala da shvati što je točno seka, ali naučila bi putem. Ovaj put ipak neće.

Zvala se Leilani Love Jennifer - točno dva tjedna, koliko je provela na intenzivnoj prije nego što je njena starija sestra opet postala jedino dijete. 

Mamu znam slučajno, bila sam pratnja na svadbi koju je imala na Havajima - muž je do oltara dojahao na konju i do prije dva tjedna su živjeli bajku koja je službeno prekinuta u nedjelju, kad su iz špila problema izvukli onaj najgori. 

Puno je razloga zašto je umrla, ali neću ih nabrajat jer ne želim grebat po tuđoj boli - ako me planirate pitat zašto uopće pričam o tuđim privatnim tragedijama, pokvarit ću vam plan jer dolazim do objašnjenja. 

Najradije ne bi pričala o ovom - riječi mi ionako teško dolaze od nedjelje - ali odlučila sam da moram jer im treba pomoć.

Mama je Hrvatica, ali već godinama živi u Americi, a kad ti dijete umre u Americi nakon što je dva tjedna provelo na intenzivnoj, Amerika te “nagradi” troškovima koji svaki ostatak nade pomnože s nulom. 

Troškovi pregleda, testiranja, liječenja koje nije dalo rezultate… troškovi sprovoda za bebu koja je samo dva tjedna bila nečija seka, a sad više nije. Naravno da će to uvijek bit, ali razumijete što želim reć. Popelo se do sto tisuća dolara, a moji prijatelji koji žive u Americi u postavkama svoje bajke nikad nisu imali višak novaca. Imali su dovoljno, točno onoliko koliko im treba za život - život koji je u nedjelju postao sve ono što se nitko ni ne usudi zamislit. 

Naći će se vjerojatno netko tko će pitat zašto bi pomagao ljudima koje ne poznaje, a koji uz to još žive na drugom kontinentu - jedini odgovor koji imam je da ne morate ako vam se čini da vam se to ne uklapa u život.

Amerika je daleko, tuđi životi su daleko, ali ipak se nadam da ćete odlučit da vam je ovo dovoljno blizu. 

Meni je blizu, a kad već nemam riječi za poruku koja me u nedjelju ošamarila, imam osjećaj da moram pokušat riječima doć do što većeg broja ljudi koji će odlučit da im ovo nije predaleko i “pretuđe.”

Ako odlučite da vam je predaleko, neću vam zamjerit - svi imamo svoje probleme i bilo bi glupo da vas tjeram na nešto što ne želite. 

Ali ako odlučite da vam je dovoljno blizu iako je daleko i tuđe, ovo je LINK na kojem se skupljaju donacije za kolekciju nezamislivo bolnih troškova koji se nikad nisu trebali dogodit.

Pet kuna je ok, deset kuna je ok, ok je i sto i dvjesto, ok je sve što vam padne na pamet, a što će barem malo pomoć ljudima koji još dugo neće bit ni blizu ok. 

Za kraj ću vas zamolit da ovo šerate barem upola onoliko koliko se inače šeraju nagradne igre.

Kasnije se svi možemo vratit svojim problemima, koje god veličine bili - iako, vjerujem da su u ovih par minuta postali barem malo manji. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva