Miss7 Blog 25. veljače 2021.

Prije godinu dana budućnost je obećavala, a život je bio lijep. Jedine maske na pomolu - one fašničke

Marko Grubišić.

Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću se naviknuti na život bez kafića, restorana, putovanja, druženja i festivala, život u stalnoj brizi za zdravlje i egzistenciju, rekla bih mu da nema šanse i da bulazni. Ipak upravo se to dogodilo. Prije točno godinu dana pojavio se prvi zaraženi korona virusom u Hrvatskoj. Igrom slučaju znala sam tko je ta  osoba i prije nego li je postalo javno. Tada sam još uvijek vjerovala da je scenarij Wuhana koji je već mjesec dana bio u totalnoj karanteni kod nas nemoguć.

Sjećam se gotovo svakog dana te veljače 2020., ne zbog novog virusa koji mi je tad još uvijek bio potpuna nepoznanica, a uskoro će postati najspominjanija nova riječ, već zato što sam na osobnom planu doživljavala najveću promjenu ikad u svom životu. Naime, početkom 2020. nakon 15 godina dala sam otkaz na HRT-u. Razumijem da samo po sebi to ne izgleda revolucionarno, ali pričekajte malo, doći ćemo i do toga. Osjećala sam se bolje nego ikad; oslobođena, poletna, ambiciozna, prepuna planova za svoj privatni biznis koji sam započinjala.

Posao na televiziji za mene je bio jedini i prvi koji sam radila, zaposlila sam se odmah nakon fakulteta (iako sam i prije honorarno tamo radila) i sve što sam znala raditi naučila sam tamo. Otkaz je bio dobro promišljen, teren se pripremao dugo, a plan za dalje imala sam skrojen do u pojedinosti. Otvorila sam svoju tvrtku, imala dogovorene prve poslove na godišnjoj razini, u zraku je mirisalo na proljeće (točno se sjećam da je bilo jednako ovako toplo), u novi ured odlazila sam na biciklu, uživala u svakom sastanku, dogovoru i planovima. Nije mi bilo teško ni prolaziti kroz sve birokratske zavrzlame koje ova zemlja stavi pred poduzetnike početnike iako sam provodila sate i sate u redovima čekajući na nekim šalterima samo da bih dobila ili lupila pečat.

Uglavnom, godina je izgledala obećavajuće, a život je bio lijep. Prvi nagovještaj problema krenuo je na fašnik, dok smo se spremali na prve maškare s našim djevojčicama, još uvijek se COVID-19 spominjao samo na televiziji u kontekstu Kine i tek nešto malo Italije, primijetila sam na jednoj od njih crvene točkice. Otkazuj sve, imamo vodene kozice. Ništa strašno, osim kad imaš troje djece doma, to znači barem mjesec dana karantene. Tako da je moja mala obitelj u lockdown ušla dvadesetak dana prije nego li je i cijeli svijet stao.

Paralelno, užurbano sam pripremala prvu press konferenciju povodom velikog festivala koji se trebao održati na proljeće. Pressicu smo održali, dan prije nego je Hrvatska ušla u potpuni lockdown, festival nismo nikada. Tri dana nakon zaključavanja u domove, a sjetit ćete se, tada nitko nije znao što nas je uistinu snašlo i ljude na cesti gledalo se kao da su nekoga ubili samo svojim postojanjem, Zagreb je u 6.22 sati ujutro pogodio najveći potres u posljednjih 140 godina. Nadrealne scene ljudi u pidžamama koji bauljaju s razmakom na obližnjoj livadi, trpaju hranu i deke u aute i odlaze u nepoznatom smjeru nikad neću zaboraviti. Djevojčica je poginula, brojne zgrade i kuće uništene su do neprepoznatljivosti, strah je zavladao zagrebačkim ulicama.

Za mnoge je tada popularno „ostanite doma“ postalo nemoguće. Uskoro su zvijezde malih ekrana postali neki učeni i u početku, činilo se, smireni ljudi, poput Božinovića, Capaka i gospođe Markotić. Ulijevali su povjerenje i davali nam neku sigurnost da će ipak sve biti dobro iako ništa nije upućivalo da će tako uistinu biti. Svi moji planirani i zakazani poslovi prvo su odgođeni zatim i otkazani, svi sastanci postali su mailovi a kasnije omraženi zoomovi, rodbinu i prijatelje nismo vidjeli sljedeća tri mjeseca, djeca nisu išla u vrtić a ona malo starija spoznala su čari online škole.

Rad od doma nepovratno je zamijenio urede a nakuhavanje i naručivanje namirnica nacionalni sport (i pranje svega što kupimo i ostavljamo na odležavanju nekoliko dana ispred vrata). Većina nas je u to vrijeme proživljavala egzistencijalnu, financijsku (osim onih zaposlenih u javnoj upravi) i zdravstvenu krizu, no želja za preživljavanjem pokazala se i dalje ljudskim imperativom. Odjednom je sve postalo online pa čak i državni aparati koji su se stoljećima opirali tehnološkoj revoluciji (ipak se može), granice su bile zatvorene, svi oblici zabave i onoga zbog čega najčešće i živimo, otkazani, samci su bili osuđeni sami na sebe a obiteljski ljudi na svoje partnere i djecu, što će se pokazati s porastom nasilja u obitelji kao ne tako idealan scenarij za sve.

Naučili smo da korona naglo nestaje kad se trebaju održati izbori ili neki crkveni rituali, da je naša civilizacija akumulirala dovoljno znanja i financija da se cjepivo može proizvesti u nekoliko mjeseci, da su ljudi paralelno s napretkom znanosti i tehnologije, sve nepovjerljiviji i ustrašeniji. Naučili smo i da pravila vrijede za sve osim za HDZ. Da se ljudi u Hrvatskoj dijele na privilegirane i na ostale. 

No vratimo se mi junakinji ove priče ali hvala ne, i ovoga doba. Preživjela je prvu izazovnu godinu poduzetništva, ostvarila neke velike ciljeve za sebe, male za čovječanstvo, i hrabro kroči dalje unatoč svim preprekama i nedaćama koje se svakodnevno pojavljuju po putu. Što vam želim reći, proteklih 365 dana je bilo zastrašujuće, ograničavajuće, frustrirajuće ali i prepuno nade i vjere u ljude, u mogućnosti koje sami stvaramo unatoč i usprkos svim vanjskim faktorima na koje ne možemo utjecati. A sad moram ići, upravo su oni privilegirani bacili mrvice na stol i otvorili terase kafića, što znači da podhitno moram kupiti nešto osim trenirke - moje radne uniforme koja će, nadam se, zauvijek ostati relikt prošlosti i sjećanja na proteklih 365 dana. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 
 

 

Komentari 0