Prihvatila sam sebe: on se zove Ante i u vezi smo već 30 godina - on je moj celulit

Sutra je Dan žena. Dan kada smo same sebi, ali i drugima u fokusu.

Od kada sam ušla u 40-e, za koje sam mislila da će biti bitno drugačije od prijašnje dekade, počela sam primjećivati na sebi promjene. Ili bolje rečeno nesavršenstva. Ili ajmo bit iskreni - mane. Bilo je njih i u dvadesetima, da se razumijemo, ali nekako kao da tek sada dolaze na vidjelo ili ih ja samo namjerno ćirim pod povećalom. 

I tako promatrajući se jednog jutra gola u ogledalu, mjerkam ja sebe odozgo prema dolje, pa odozdo prema gore i počnem ih nabrajati… jedna mana… druga… peta… deveta… da bi u idućem trenutku pobjegla od ogledala. I tek kada sam nakon nekoliko minuta skupila hrabrosti i opet stala ispred ogledala, shvatila sam zapravo da sam STVARNA ŽENA.

Što je to stvarna žena u 40-ima? Ajmo krenuti od fizičkog izgleda:

BORE. Imam sitne smijalice oko očiju i jednu mrštilicu duboko urezanu između obrva. Čelo mi je za sada ok, a oko usana sam lišo prošla. Priznam, bore oko očiju mažem serumom od smilja, koji mi često uđe u oči i peče me za poludjeti, pa suzim cijeli dan kao kišna godina. A maskara se razmaže pa nerijetko izgledam i kao Bere Rakunica. Ali, smilje mi je zakon i zagladi mi kožu prirodno i već vidim da ću ga uzgajati kao bakica po stare dane. A nedavno sam otkrila i jogu za lice, koju vodi Jelena Orešković (posjeti svakako na njen Instragram), pa svako jutro radim face u ogledalu koje nisu za širu javnost, jer su blago rečeno za umrit od smija. Koji dobar način za započeti dan, nego se samoj sebi smijati? Dakle, em što sam zaglađena, još sam i nasmijana.

Dodatno, one su moje. Moj život. Moja tuga. Moja radost. I podsjetnik na sve lijepo, ali i ružno što mi se dogodilo i zbog čega sam danas upravo tu gdje jesam. Stoga, bore, hvala vam.

SIJEDE. Prvu sam utepila u svojoj 23 godini, zahvaljujući genima, ili ti ga tati Ljubi. Ali, čvrsto smatram da Bog nije bez razloga izmislio farbu za kosu. Dobro, i grudnjak😊. I ne vidim nikakav problem do kraja života, jednom mjesečno, farbati izrast. I ako će mi to biti najveći problem u životu, popisujem odmah. 

S druge strane, divim se ženama koje svoje sijede nimalo ne skrivaju. Već ih hrabro i ponosno pokazuju. I štoviše, fenomenalno im stoje i ne moraju trošiti na farbanje svaki mjesec. No, ja nisam taj tip, da se nasadim na trepavice. I volim samu sebe uvjeravati kako mi je ova smeđa boja prirodna, kao za studentskih dana, koji su bili prije više od dvadeset godina. 

Ali sam svjesna da su tu. I da su se naglo ubrzale za stresnih dana kada mi je srce htjelo iskočiti od boli i umora. Ali sam i to preživjela. Stoga, sijede, hvala vam.

CELULIT. Njega imam od svoje 12 godine, što hoće reći od prošlog stoljeća. Čak se i zezam da mi je dečko s kojim sam u neraskidivoj vezi punih 30 godina. I zove se Ante. Ante i ja se bezuvjetno volimo i njemu je lijepo kod mene, zbog čega nikako da ode ća (pogađaš, i on je Dalmatinac). Pa neću onda biti zločesta da ga se idem rješavat? Iako, moram priznat, jesam probala. Zdravom prehranom, treninzima i onim vakumima za masažu. Ali, Ante i dalje svemu tome ponosno prkosi i ne da se. Kažem vam, lijepo mu je kod mene. 

Ne moram posebno naglašavat da uz njega ide i višak kila, plus - minus deset, kojeg imam od kad znam za sebe. I mislim da bi se izgubila da se presječem napola. To onda ne bih bila ja, već moja polovica. Stoga, kilogrami, hvala vam.

E, to su moje fizičke „mane“ (ima ih  još, ali ne pišem knjigu, nego blog), al' ajmo sad vidjeti kako kao stvarna žena stojim na psihičkoj i emotivnoj razni. Uz bitnu napomenu da sve ovo nije vrijedilo samo dekadu unazad:

POZNAM SE. Radim sa sobom godinama i upoznala sam se. Znam točno kakva sam, što me trigerira, a što inspirira. Zbog čega ću poludjeti, a kada ću ostati mirna. I sve mi je to prihvatljivo. I ne ljutim se na sebe što ponekad ne mogu i ne znam drugačije. Svjesna kako ću se i dalje upoznavati, vrlo vjerojatno, do kraja svog života.

POŠTUJEM SE. Ne dam više nikome na sebe. Poznam svoje granice i poštujem tuđe. Kažem NE ako mi se nešto ne da, kažem DA ako mi se da. Kažem što mislim i osjećam. Ili barem nastojim svaki put. A ako i ne kažem, i to je ok. Jer ne moram u svakom trenutku biti spremna i svijetu otvorena.

POUZDAM SE. Nakon toliko oluja i gromova, ono u što sam se uvjerila je da na koncu imam samo sebe. I da me ta osoba u životu nikada nije iznevjerila. Stoga, zašto se u nju ne bih pouzdala? Kad je najteže, sjednem i mozgam dok ne nađem rješenje. A onda obično stvari ispadnu i bolje nego su bile ranije.

SUOSJEĆAM SA SOBOM. Ne bičujem se, ako pogriješim. Dobro, možda malo. Ali, onda savjesno popričam sa sobom i shvatim da to nije kraj svijeta. Poljubim se u desno rame i šibam dalje. Ispričam se svaki put i drugima, ako sam pogriješila. A, ako me povrijede, tražim ispriku. Znam da sam čovjek i svjesna sam da do kraja života neće biti bezgrešna. Ali to ne znači da sam loša, zla i bezvrijedna.

PRIHVAĆAM SE. Sve ove fizičke mane s početka priče gledam kao fizička nesavršenstva. I to samo moja. Jer da njih nema, onda ja ne bih bila Marijana. Ja ne želim biti hodajući copycat i ista kao i sve ostale. Trenutno želim  izgledati upravo ovako kako izgledam. A kada poželim nešto promijeniti, to ću onda učiniti uz puno ljubavi i suosjećanja. Jer znam da NE MORAM. Već ŽELIM. Želim mijenjati samo ono što mogu, ali prihvatiti ono što ne mogu. I točka.

Na bilanci života FIZIČKO NESAVRŠENSTVO vs. PSIHIČKO-EMOTIVNA STABILNOST, svjesno biram ovo drugo. Dakle, kod mene desna strana pobjeđuje.

Smatram daleko važnijim biti psihički stabilna, nego fizički savršena. 

Smatram daleko važnijim prihvatiti se, nego li kritizirati, a samim time i kažnjavati.

Smatram najvažnijim voljeti se sa svim prirodnim manama, nego mrziti sa svim umjetnim vrlinama.

Jer botoks ti neće uštrcati zdravu ljubav prema sebi. Samo onu otrovnu. Koje ti nikada neće biti dosta.

Jer nema tog hijalurona koji ti može dati samopoštovanje, ako ti samu sebe ne vidiš i prihvaćaš.

Jer nema tog silikona koji te na koncu neće žuljati. Jer jednostavno, nije sastavni dio tvog tijela.

Bit ćeš uvijek gladna – još… još… još. A to je, draga moja, rupa bez dna. Stoga prije nego se odlučiš za osobni remont, dobro razmisli: „Trebam li ja sebe prihvatiti ili popravljati cijeli život?“

Jer onaj tko te voli, voli te kompletnu, upravo ovakvu kakva jesi. I njemu si najljepša bez šminke. S borama oko očiju. S centimetrom izrasta. Celulitom na bedrima. Ranjiva i slaba. Hrabra i snažna. Ali svoja i prirodna.

A onaj tko ne voli, neće ni sa svim popravcima. Iz jednog jedinog razloga – jer vrlo vjerojatno ni samoga sebe ne prihvaća. Ali to nije tvoja priča.

Sredi se u glavi i sve ostalo će doći za tim. No, znaj da nema prečica. I zato treba vremena. 

Zbog čega se i ova žena koja tipka, tek sada, u svojim 40-ima voli, cijeni i prihvaća. 

Sretan ti Dan žena!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva