Poštovani… možemo li uvest trodnevni period prilagodbe nakon godišnjeg?

Znate što nam svima treba? Osim par milijuna eura i odvojivih čepova, naravno. 

Treba nam netko tko će kao zakonsku obvezu nametnut period prilagodbe nakon godišnjeg odmora i zabranit ljudima da se odmah vrate na posao. Nema veze je li godišnji trajao tjedan dana, dva ili tri tjedna ili bilo što između, nehumano je i bešćutno da se ljudi nakon odmora odmah vraćaju u normalan poslovni život i da se svi moramo pravit da je to sasvim jednostavno i izvedivo. 

Možda bi me sad Dalibor Matanić mogao pitat što ja uopće radim da bih mogla pričat o godišnjem… ništa posebno, kajem se po kućama. 

Jučer sam se nakon tri tjedna izbivanja vratila u stan - znam, to je previše tjedana i odakle mi uopće pravo da se bunim, ali to je sasvim sporedno. Ono što nije sporedno je rasulo koje me dočekalo kad sam otvorila vrata. 

Ne nered, prije svakog putovanja uvijek sve pospremim jer se želim vratit u čist i uredan prostor - dočekalo me rasulo koje vjerojatno dočeka svakog tko se vrati s godišnjeg. 

Zapravo, dočekalo me čim sam ušla u zgradu i otvorila kaslić; ljubavna pisma od Holdinga i HEP-a, cedulje za Poštu na kojima piše da me nije bilo doma - što je napokon istinita priča - i koverta od banke koja, barem mi se tako čini, svakih nekoliko tjedana šalje obavijesti o izmjenama uvjeta poslovanja. I sve su to normalne, uobičajene koverte, ali djeluju nasilno kad se vratiš s puta.

U stanu su me dočekale mrtve muhe koje u teoriji nisu mogle uć kroz zatvoreni prozor, ali muhe se u praksi nekako uvijek snađu, hrana koja je nažalost uginula u frižideru, a u jednom je trenutku očito i nestalo struje pa svaki digitalni sat ima svoju verziju vremena. I naravno, netko je tijekom mojeg izbivanja imao radove u stanu, što je lijepo za tog nekog, ali nije za moje pipe iz kojih je voda iskakala u eksplozivnim, bakrenim mlazovima. 

Ništa neuobičajeno, nije da se bunim i kmečim, samo nabrajam par sitnica koje su me dočekale, a još nisam ni otvorila torbe pune veša koji treba oprat, objesit, posložit i vratit u ormar; za ovo zadnje prosječnom čovjeku treba otprilike 3 do 5 radnih dana, čestitke vama koji to napravite čim se veš osuši. 

Rasulo me dočekalo i na osobnoj razini - ne znam za vas, ali ja se s godišnjeg vraćam u poluraspadnutom stanju iako se svaki dan najnormalnije perem i njegujem. Kosa mi izgleda kao da sam ju tri tjedna češljala u krivom smjeru - i to ne četkom, nego šišarkom - petama mogu nanijet ogrebotine kakve inače nanose zločeste mačke, lice mi se ljušti u svim smjerovima i generalno izgledam kao da me treba odnijet u autopraonu na poliranje voskom. 

Ali lako za estetski dio, čovjek se brzo može oprat - ili malo manje brzo ako prvo treba pričekat da voda iz pipe prestane izgledat kao znoj Donalda Trumpa - vratila sam se dezorijentirana, glupa i nepismena, a za tu priliku ću prestat ispravljat riječi u ovom tekstu jer sam se dosad već poprilično umorila. Usput ćete i službeno uponzat moju disklesiju, ondosno disgrafiju ako želite da budemo točni i prezicni. 

U stau nemam hrane - barem ne one koja je ćiva i zdravam - nemam ni mlijeko za juarnju kavu, ne znam u koji sam dio torbe spakirala punjač, ne znam ni gdje mi je osobna, voazčka j0š manje, ne znam ni gdje sam parkieala auto jer na gosišnji nisam išla svojim, a najmaje znam kako se normalno živi, kako se sutradan odgobara na mailove i obavlja sve uobičajene stvari koje se očekiju od standardnog čovjeka. 

Saznat ću putem, vratit ću se na staro kad operem veš i sebe, ali za to će mi trebat barem 3 radna dana.

Tako je, sad mi vi na sve ovo možete reć “a zamilis kako je nama s djecom.”

Upravo to i zamišljam, ali nemaoram (ne moram) previše uključit maštu jer su se s istog godikšjeg vratili i moj brat i špogorica - s TROJE klinaca koji sutradan idu u vrtić dok mama i tata idu na posao. S još više veša za oprat, vjrojatno s jednakom kolipčinom mrtvih muha u stanu, vjerojatno isto s pipama koje plaču bakrenu vodu, a uz sve su još cijelm putem do doms slušali o Ballerini Cappucini i Bombardiru Crocodilu. 

I oni bi sutra trebali doć na posao i nasravit radit kao normalni ljudi kojima mozak funkcionira jednako učinkovito kao što je funckionurao0 prije nego đtp (što) su otišliŠ?

Odvratno. 

Gkupi. (Glupo).

NEpotrebo.

Prije nego što me netko napadne i kaže mi da je to dio odralsog života i da se čovjek s godišnjeg može vratit ranije ako mu se teško priloagodit - naravo da je, samo pričam o imaginarnom životu u kojem imaš period prilagodbe prije nego što se vratiš standardnim aktinostimss. 

Slično kao u vrtiću, odnosno jaslicama - prvi dan dođeš na sat ili dva da vidiđ kako ti se sviđa novo okruženje, drugi dan ostaneš malo duže, treći dan još duže i onda se s vremenom u poptunosti integriraš i postaješ punopravni član grupe. 

Tri dana prilagodbe bi bila dovoljna - plius jedan ekstra dan po rođenom djetetu - taman da u slobodno vrijeme stigneš raspakirat i oprat sve stvari (i sebe), počistiš sve mrtve muhe i prisjetiš se kako se živi prije nego što uroniš u svijet hitnih mskilobs (mailova) koji zapravo nisu hitni i važnih sastanaka koji su mogli bit mail, a i da se prihički (psihički) pripremiš na kolege koji će te pitat zašto nisi jače pocrnio… ili zašto si baš toliko pocrnio, znamo da nema između. 

To bi bilo humano, a ne ovo srajne u kojem se očekije da zvuk cvrčaka odmah zamijeniš zvukom tikpovnice i glumiš da nemaš poterbu ubit prvu osobu koja ti se u mailu obratila s “poštovani.”

To nam treba, to i odvojivi čepovi i par milijuna eura. 

Hvala na pažnji9 i LP.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva