Miss7 Blog 26. siječnja 2022.

Poso je poso, mržnja je okupacija: Hrvatski internet velikani

Karmen Božić.

“What a time to be alive” - kaže na internetu gospodin pod imenom Stanko Bondža, a ja ću bezobrazno prepisat nastavak. U biti ne, bezobrazno je kad prepišeš, ne potpišeš i doktoriraš na tuđem. Ovo moje je samo obično prepisivanje i krenut ću ispočetka jer sam se previše zapričala u međuvremenu.

What a time to be alive.

Novak Đoković je bad guy.

Kevin Spacey je Franjo Tuđman.

Tram 11 su ustaški hip hop.

Kraj otuđenog citata. Ne znam je li ovo zadnje točno ili nije, nisam poslušala, ali znam da su službene kritike prvo bile složne oko toga da je sve divno i krasno, a onda je netko stvarno poslušao album i bum, tras, ananas - više nije. 

Slično kao što je ono jednom izašao izvještaj s Gibonnijevog koncerta prije nego što se uopće održao, ali to nije spriječilo izvještaj da se svejedno pojavi? Možda je slično, možda je isto, vi ćete odlučit, ja sam samo ponudila jednu od opcija. 

Hrvatska polako (ili brzo) ostaje bez velikana - bilo da je Tram 11, bilo da je Aki, bilo da je Ante Starčević kojeg već odavno nema u novčanicima - i generalno bez ljudi, ali to je već stara vijest kojoj se stalno iznova čudimo. 

Ako imate internet - a vjerojatno imate ako ovo čitate - sigurno se tu i tamo pitate tko je uopće ostao. 

I vjerojatno na istom tom internetu često zaključite da u Hrvatskoj žive većinom grozni ljudi.

Možda nije lijepo da govorim u vaše ime, pa mogu ponudit nježniju opciju i reć da govorim u svoje - to je zaključak koji mi često pada na pamet kad čitam komentare koje sam obećala da više neću, ali ne mogu si pomoć. 

Nema veze koja je tema, emocija koja prevladava je uvijek ista. 

Ljubav je na selu - mržnja.

Dora i Eurosong - mržnja.

Vijest o dečku koji je ovih dana bio u medijima jer je završio faks s indeksom u kojem su samo petice - mržnja. Ili barem omalovažavanje.

“Super, bit će najbolji student na birou.”

“Kog briga, mogao sam i ja.”

“Lako za to, što radi Maja Šuput?” - čak i kad se ne piše o Maji, ljudi kojima to inače “smeta” ju svejedno ipak zazivaju. 

Poso je poso, mržnja je okupacija. 

Danas je 27. dan od nestanka onog dečka koji je otišao po novu godinu u Beograd i nije se vratio - ako čitate komentare na tu temu, vjerojatno već znate da su u Hrvatskoj ostali isključivo detektivi. Prije mjesec dana su vjerojatno bili epidemiolozi, ali na internetu se lako prekvalificirat, pogotovo ako nemaš nikakve kvalifikacije.

“Trebali ste odmah prvi dan poslat pse tragače” - kaže jedna gospođa.

“I uzet uzorak urina njegovim prijateljima” - kaže gospodin koji u stvarnom životu vjerojatno nije detektiv, ali na internetu smiješ bit što god želiš. 

Neki internet detektivi znaju i da je cura (ona kojoj se javio prije nestanka) kurva koja nešto skriva.

Svi sve znaju jer su dovoljno puta gledali CSI i svi su spremni ponudit svoje detaljno mišljenje.

Znaju i od čega je STVARNO umro onaj dečko koji je prošli tjedan imao 11 godina, a danas više nema. 

Znaju i tko se za koga udao zbog para: “Nisam ni mislila da je Fani Stipković u vezi s automehaničarom” - kaže gospođa kojoj u opisu profila stoji: “Ne sanjamo svi jednako, i to nikome ne smeta! A, zašto onda nekima smetamo kad smo drugačije budni?” 

Svi drugačije sanjamo, ali dopustite da vam objasnim tko je kurva i sponzoruša dok je budan.

Svi sve znaju - ujutro epidemiolozi, popodne CSI i FBI profileri. 

I nikom od njih se nije neugodno javno popišat po tuđim pričama - bilo da je ljubav, smrt ili nestanak, hrvatski internet “velikani” su uvijek spremni s punim mjehurom koji će ispraznit kad god za to imaju priliku, a prilika je uvijek tu jer je Facebook jednom davno postavio pitanje “what’s on your mind?”

Žene koje nisu s automehaničarom su kurve, uspješni studenti su nebitni i samodopadni jer su se usudili pohvalit, tuđe tragedije su tužne, ali to ne znači da ne zaslužuju da ih se barem malo pošprica nečim zbog čega inače puštaš vodu. 

Ako imate internet, sigurno znate o čemu pričam i vjerojatno se pitate ono što se ja pitam svako jutro kad ipak otvorim komentare iako sam obećala da više neću: Jesmo li stvarno ostali okruženi samo najgorim ljudima? 

Netko će reć da nije do ljudi, nego do novinara koji razvlače tuđe tragedije i time hrane masu - ja ću opet ponudit ideju da su stvari koje se objavljuju uvijek ogledalo ljudi.

Lako je vikat na novinare i govorit da su dnovinari iz udobnosti vlastite fotelje dok i dalje klikaš i čitaš ono što te “ne zanima”, ali brojke su brojke, a brojke ne lažu i svaki članak je točan prikaz očekivanja konzumenata. 

A konzumenti vole kopat po tuđim ranama - ne svi, ali oni najgori, oni koji najviše komentiraju se hrane tuđom boli i jedva čekaju svojih okrutnih pet minuta. 

U teoriji bi bilo lijepo da novine počnu preodgajat publiku koja ih hrani, ali u praksi bi svi brzo ostali gladni. 

Neki dan je izašla priča o curama koje su se potukle u Bjelovaru - one su se mlatile, ostali su snimali, neki su i navijali, a zaključak na internetu je manje-više jednoglasan: “Kako su mogli samo stajati po strani?”

Točno onako kako i normalni ljudi stoje po strani dok internet detektivi i “inspektori za kurve i tragedije” pišaju, seru i svršavaju po tuđim pričama - stoje i pitaju se je li svijet stvarno ostao ispunjen pretežno užasnim ljudima.

Ako imate internet, nekad je teško zaključiti bilo što drugo - hejt je postao normalna pojava, do te mjere da nam je čudno kad netko napiše nešto lijepo. 

Lijepo je postalo čudno, nebitno, nepotrebno u okruženju koje u svemu vidi wc koji treba zapišat svojim najružnijim mislima.

A kad se ružno toliko glasno dere, lijepo najčešće odabere šutit jer se čini da više nema publiku i da će najebat ako se uplete.

Zato se na internetu - barem meni, da vas ne ubacujem u ladicu u kojoj možda niste - sve češće čini da smo okruženi samo odvratnim, bezosjećajnim ljudima koji priči o izgubljenom sinu vide samo još jednu priliku da budu najgori što mogu. Možda vide i priliku da zašute, ali to je manje zabavna verzija odgovora na pitanje “what’s on your mind?”

Nekom je zabavnije je ispraznit crijeva i postat CSI tuđih poslova, kao što je nekom zabavnije i prirodnije snimat mlaćenje i navijat za ružno. 

Ako ti se to ne sviđa, reći će ti da ne moraš gledat - ili kako su nedavno napisali Elli Dvornik kad je rekla da treba smanjit poreze: “Ako ti ne valja, odseli se” - prosječnom hrvatskom internet “velikanu” je draže nekom reć da se odseli iz Hrvatske nego priznat da je osoba koja mu se ne sviđa možda (sigurno) u pravu. 

“Odi iz Hrvatske, glupačo” - mnogi su već otišli, a jedan kratki izlet u komentare odaje dojam da su ostali samo oni najgori. 

Ako imate internet, vjerojatno se često pitate gdje su normalni ljudi. 

I vjerojatno mislite da ih sigurno još ima, ali da su u manjini. 

A nisu - samo im je vjerojatno lakše šutit na mjestu koje se pretvorilo u kanalizaciju odvratnih misli. 

Gdje su normalni ljudi? 

Sigurno su posvuda, samo rade malo drugačije stvari. 

Neki su na poslu i rade dok ovi drugi ignoriraju mailove i troše vrijeme na “what’s on your mind” pišanje.

Neki su doma i bave se vlastitom prljavštinom umjesto tuđom.

Neki sigurno imaju teorije o tuđim ljubavima, nestancima i smrtima, ali imaju dovoljno poštovanja prema tuđim pričama, bilo da su lijepe ili ružne. 

Slobodno vrijeme troše na stvari koje ih usrećuju, a slobodne ruke koriste za grljenje ljudi koje vole. 

I vjerojatno znaju da su dovoljno bitni da nema potrebe da se ponašaju kao najnebitniji ljudi na svijetu - osoba koja piša po tuđoj tragediji to radi jer vjerojatno ima osjećaj da je nebitna.

Normalni ljudi su svuda oko nas, samo su često puno tiši jer se nemaju potrebu nadglasavat s tuđim ružnim.

Zato se često čini da je ružnog puno više - jer se oni koji imaju lijepo tim lijepim bave u tišini. 

Ovi drugi urlaju, vjerojatno u nadi da će stišat ono vlastito ružno s kojim ostaju sami, prije spavanja. Ujutro epidemiolozi, popodne detektivi, navečer sami sa svojim wc-om okrutnih misli.

Ako imate internet, jedan koji mrzi i još jedan koji radi isto često ne izgledaju kao dva, već jedanaest. 

A ja ću ponudit ideju da zapravo uopće nisu većina - samo su glasniji sa svojim ružnim dok je lijepo negdje drugdje, u šetnji stvarnim svijetom. 

Tamo gdje su još uvijek male šanse da ćete naletit na Kevina Spaceya, a ako ga sretnete, barem nije i Franjo Tuđman.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0