Opsovati bez grižnje savjesti - Takvo opuštanje vam nijedan autogeni trening ne može priuštiti

Živci su nam sve tanji, a strpljenja više nema ni joga majstor s petim stupnjem mindfulnessa. Nemam pojma postoji li uopće pet stupnjeva takvog nečega, ali postalo je jako in tvrditi da ponekad to prakticirate. U slobodnom prijevodu to bi značilo biti svjestan u trenutku, biti prisutan u sadašnjosti. U svakom slučaju, nervoza je vidljiva na svakom koraku.

Od blagajnice u dućanu koja se kuha pod maskom cijeli dan, do vozača na cesti koji, budimo iskreni, kod nas nikad nisu ni bili smireni. Žene se tuku na cesti zbog nenošenja maski, čitam da je neki tip preorao boćalište bagerom jer mu nisu dali da se igra s ostalima (moraš voljeti muškarce), u javnom prostoru sve su glasniji ispadi i pucanje živaca tamo gdje treba i gdje ne treba. Tako smo prošli tjedan u čudu pratili ispad riječkog gradonačelnika, Vojka Obersnela a već ovaj tjedan poznati komunikacijski stručnjak, Krešo Macan demonstrativno je otišao iz studija Otvorenog pritom nabacivši nekoliko uvreda na račun druge gošće. Kao i u slučaju napada riječkog gradonačelnika na vijećnicu, tako su se i sad odmah povele polemike o javnim uvredama, što je dopušteno, a što nije, i radi li se baš uvijek o seksističkim napadima kad su uključeni muškarac i žena.

Pa da odmah riješimo tu dilemu. Ne mislim da se radi uvijek o seksizmu dok god te uvrede nisu na spolnoj/rodnoj bazi, sve dok se ne vrijeđa nečiji izgled, a uvreda se odnosi na ono što osoba promovira, govori ili na njezine/njegove stavove. Ponekad je uvreda samo uvreda, bez seksizma, čisti odraz nečijeg kućnog (ne)odgoja. Bi li Krešo Macan jednako uvrijedio nekog muškarca kao što je to učinio Karolini Vidović Krišto? Nemam pojma, i za ovu, moju priču, zapravo je nebitno. Neću ulaziti previše u njihovu polemiku, možda i zato što ih oboje površno poznajem pa će se sigurno naći netko tko će me proglasiti subjektivnom, a iskreno mislim da tu i nema nevinih, ali zanimljivo mi je to zgražanje koje nastane čim zapljusnu uvrede u javnom prostoru. Jer mi ostali, valjda, doma razgovaramo samo kao na britanskom dvoru. Kad se ne slažete sa suprugom, onda mu vi to fino i argumentirano objasnite. Kad vam djeca demoliraju sobu pola sata nakon što ju je gospođa koju preskupo plaćate očistila, vi ih pogladite po glavi i sigurno kažete: „nemoj tako, to nije lijepo.“ Mislim, nemam pojma, možda stvarno postoje negdje ljudi koji i u bijesu pristojno razgovaraju samo ih ja još nisam susrela.

Zašto nam je toliko strašno čuti kad se jasno i glasno stvari nazovu pravim imenom? Pa makar to bila i uvreda? Zašto je uvrijediti nekoga gore od laži i budalaština koje netko javno izgovara? Zašto bi se skrivali iza lažne kurtoazije i vrijeđali se iza leđa? Nije li i vama pun kufer laži i obmana, ljubaznog pretvaranja, neiskrenih odnosa, lažnih prijateljstava i treptanja okicama dok se iza samo jednog treptaja skriva mržnja i pasivna agresija kako u javnom prostoru tako i u privatnim odnosima? Ne bi li svijet bio bolje mjesto da ponekad (shvaćam da uvijek nije baš prikladno) jasno i glasno kažemo što o nekome ili nečemu mislimo. Naravno, stvar je stila kako ćete to izgovoriti, netko će se poslužiti argumentima, a netko uvredama, ali pokušajmo jednom prestati baviti se formom, a malo više sadržajem.

Nije u redu javno lagati, ne odgovarati na pitanja, nego tupiti po svome, manipulirati i da oprostite, pričati bedastoće, a da svi mi  moramo to mirno slušati jer smo fini i tolerantni. E, pa sve ima svoje granice. Pa čak i dobar ukus. U svakom slučaju, mene je ova javna svađa potaknula da razmislim kako bi mi život izgledao bez lažne kurtoazije. Nisam baš hodala okolo i vikala ljudima da su spodobe jer to je uistinu infantilno, ali sam dala do znanja da mi ne smeta čuti ili reći ljudima što o njima mislim. Riješiti se toksičnih odnosa i prijetvornih prijateljstava (na društvenim mrežama većina je takvih), povisiti glas ako mislim da je trebalo i opsovati koji put bez grižnje savjesti. I to bez seksizma, jednako s muškarcima i ženama.  Bože, kakvo je to olakšanje. Takvo opuštanje vam nijedan autogeni trening ili new age tečaj samospoznaje ne može priuštiti. Može samo istina. Gola istina. O ljudima kojima ste okruženi. I dobar block, na društvenim mrežama, ali i u stvarnom životu. To mora da je Mindfulness. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva