Odijelo (ne) čini čovjeka: Moli se moda da me pusti na miru

Srdačan pozdrav i sretna srijeda svima osim ljudima koji izgube razum u prometu čim padne 7 kapi kiše. 

Danas ćemo se družit uz moju i vašu najdražu temu - modu. (Kako to mislite, “to nam nije najdraža tema?”)

Ako se pitate što bi vam pametno (ili glupo) o modi mogla ponudit osoba koja većinu vremena nosi tri iste stvari i najčešće izgleda kao da ide na tjelesni, odgovor je gotovo ništa, ali i ništa je i dalje nešto - jel tako, pekare koje prodaju buhtle s čokoladom u kojima skoro uopće nema čokolade? Tako je. 

Zašto onda uopće pričamo o modi? 

Zato što vjerojatno svatko od nas ima prepun ormar stvari, a i dalje ima osjećaj da zapravo nema ništa za obuć. Možda vi nemate taj osjećaj, ali ja ga imam, a imam ga jer moda više nije normalna. 

Jakna koju smo kupili prošle godine više ne izgleda dobro jer je u dućane došla skoro ista takva, ali dovoljno drugačija da ova stara izgleda krivo, hlače od prije dvije godine više nisu must-have, nego mustn’t-have jer se “sad nose” neke drugačije, ali lako za jakne i hlače - imamo i upute za frizure (ove godine MORATE imat bob), nokte (ovo je IT boja koju nose sve moderne djevojke), imamo i naputke za obrve koje mijenjaju raspoloženje svakih 5-7 radnih dana… 

Znam da su to sve samo prijedlozi i da ne moramo pratit trendove ako ne želimo, ali svejedno vlada neka čudna, pomalo nasilna atmosfera koja kaže da bi bilo pametno da to radimo ako želimo bit “it.” To je možda stvar iz djetinjstva koja mi najviše fali (uz neplaćanje računa) - apsolutna neupućenost u trendove. 

Digresija bez koje smo vjerojatno mogli

U vrijeme kad smo Louis XIV. i ja dijelili školsku klupu, nije nam bilo dostupno oko 90 posto stvari koje klinci imaju danas. 

Većina mojih “novih” tenisica su zapravo bile stare tenisice koje je prerasla moja sestrična, što je značilo da sam svake godine jedva čekala da dovoljno naraste i da više ne stane u svoje stvari. Najveći (i najiščekivaniji) najveći hit u mom ormaru su bile treger-hlače od trapera koje su, osim što su izgledale šik (ne chic, to je riječ koja se koristi za malo drugačije stvari), nudile mogućnost da te puste doma iz škole jer su ti tregeri pali u wc. Tu sam mogućnost (slučajno) iskoristila odmah u prvom osnovne, zbog čega su svi u razredu mislili da sam se popiškila u gaće, a učiteljica me poslala doma da se presvučem i rekla da se vratim ako stignem (a-ha-ha ha-ha, please).

“Nova” nova odjeća se u to vrijeme dobivala otprilike dvaput godišnje – jednom na kraju ljeta, za početak školske godine i jednom u proljeće, kad se radila revizija hlača koje su ti postale prekratke – a mi smo za te svečane prilike odlazili na izlete u Graz. Vraćali smo se s “par sitnica za djecu”, što je uvijek bio odgovor kad bi moju mamu na granici pitali što imamo za prijavit, a među njima se, uz hlače koje su namjerno bile malo prevelike da ih ne prerastemo za tjedan dana, uvijek našla i jedna od ovih stvari:

– Polly Pocket

– CD Bravo HITS 

– Milka čokolada (tako je, djeco draga, Louis XIV. i ja smo po Milku putovali preko dvije granice)

– videokazete s crtićima koji su bili sinkronizirani na njemački.

Život u državi koja nije dovoljno razvijena da ima puno prilika za shopping i dobru ponudu TV programa ne zvuči kao najbolja stvar na svijetu, ali sve je uvijek stvar percepcije - nekad je to što nemaš sve servirano pred nosom, na vlastitom jeziku, jako dobra stvar. Današnji klinci na dlanu imaju cijeli svijet, pa svejedno najčešće slušaju narodnjake – i još gore, sve im je teže cijenit stvari koje imaju jer im je to najnormalnija pojava.

Ja sam 1999. plakala od sreće kad sam napokon uspjela na kazetu snimit cijelu pjesmu “Bent” koja je svirala na radiju, a CD-e grupe Matchbox 20 i dalje čuvam kao da su najvrjednija stvar u svemiru. Jer jesu, pustite što kažu ljudi koji ulažu u bitcoin. 

Godinu ranije sam čvrsto odlučila da ću se jednom udati za Roba Thomasa, što mi uopće nije zvučalo nemoguće. Činjenica da živi u Americi mi nije zvučala problematično, a nije ni činjenica da izgledam ovako.

Foto: privatni album

Kad odrastaš u svijetu bez Instagrama, a moda se svodi na dva Graza godišnje i stvari koje si naslijedio od sestrične, blagoslovljen si vjerom u ideju da je sve moguće i da si dovoljno dobar čak i kad si u tuđoj trenirci. 

Oprostite, malo sam se zapričala u drugom smjeru, vratimo se na temu.

Ovo nisu točne cipele, you can’t sit with us

Jedan od mojih prvih susreta s modnom kritikom se dogodio u šestom razredu, kad su najpopularniji komad obuće bile Marte. Svatko tko je bio “netko” ih je imao, a ja sam maltretirala mamu dok me jedne subote nije odvela u kvartovski dućan u kojem se danas više ne prodaju cipele, nego švicarski nožići. Prodavačica nas je nagovorila da ne uzmemo “ove obične, koje svi imaju”, a 790 kuna kasnije sam izašla s vrećicom u kojoj su bile prekrasne, crne Marte – s prekrasnom, debelom petom. Bile su nešto uže i elegantnije od onih koje su svi imali, a ja sam jedva čekala ponedjeljak i priliku da ih pokažem. 

Premijera novih cipela je uvijek bila svečani trenutak – pogotovo kad sam bila prvi vlasnik – a ove su bile daleko najposebniji (i najskuplji) komad obuće koji sam ikad imala. 

Ponosno sam stajala na mjestu na kojem se inače okupljala ekipa iz mog razreda – ovaj put viša za 4 centimetra, što mi je omogućila moja nova, debela peta – spremna na ulazak u klub “ljudi koji imaju Marte”.

Umjesto članske iskaznice, deset minuta prije školskog zvona sam dobila odbijenicu.

“To nisu PRAVE Marte”, rekla mi je prijateljica iz razreda koja ih je imala već nekoliko mjeseci. “Prave Marte nemaju petu.”

Do velikog odmora sam bila “Andrea s fejk Martama”, a kad sam došla doma, mama me pitala pitanje koje mame uvijek pitaju kad se u školi pojaviš s nečim novim: “Šta su ti rekli u školi za nove cipele?”

“Da nisu prave!” odgovorila sam, ljuta na nju i na glupu prodavačicu koja me nagovorila da ih uzmem iako sam htjela one druge, normalne, “prave”.

To što su meni (i prodavačici) bile ljepše od “pravih” je bilo potpuno sporedno; nisu bile “točne”, a to je jedna od mojih prvih i najvažnijih modnih lekcija – moda i trendovi često ne pitaju što je stvarno lijepo, nego što je “točno” u određenom trenutku. Što znači da je moda zapravo licemjerna – ne nužno sama po sebi, ali ljudi ju vole pretvorit u licemjerje. 

“Budite svoji, ali na TOČAN način!” Svi znamo da je ovo glupa ideja, ali i dalje ju možete vidjet u časopisima.

Da sam bila malo pametnija, nastavila bi nosit svoje “netočne Marte”, ali pritisak je učinio svoje pa su ostatak života provele sakrivene u ormaru, skupljajući prašinu u društvu drugih, odbačenih cipela.  

Totalno si moderna, mačko!

Prije par godina sam napokon uspjela shvatit točno koliko je moda nekad bezobrazno glupa i nelogična.

Bio je fashion week, a Sonja Kovač se pojavila u najtočnijoj kombinaciji trenutka koju su, uz nekoliko iznimaka, hvalili svi koji tečno pričaju jezik mode – oversized sako ukroćen remenom, crne biciklistice koje su godinu ranije bile rezervirane samo za sudionike Tour de Francea i sat tjelesnog, zelena hoodie majica s kapuljačom, čizme do koljena i pederuša kakvu smo jednom davno nosili na školske izlete u vrijeme kad je sladoled na štapiću koštao 2 i pol kune, s tim da je ova bila skupa, a kad je pederuša skupa, onda je više nije pederuša, nego ART.

“Odvažno!”

“Hrabro!”

“Chic!”

Zbunjeno sam buljila u sliku koja je meni i mom Steve Jobs izričaju izgledala kao “šik” varijanta outfita koji govori “u zgradi je izbio požar i pobjegla sam u prvim stvarima koje su mi pale pod ruku” i zaključila jedino što sam mogla – možda je sasvim ok da ne “razumijem” modu jer moda očito ne razumije mene.

Problem nije bio u tome što mi je Sonja tad izgledala čudno i kao da bježi od požara – danas mi biciklistice na sako izgledaju super – nego u nečem drugom. 

Bilo mi je jasno da bi ju, da se u istoj kombinaciji pojavila samo godinu ranije, vjerojatno satrali od ruganja. Umjesto “odvažno, hrabro, chic”, modni lingvisti bi vjerojatno ponudili malo drugačije opaske:

“What.”

“The actual.”

“Fuck?”

Netko bi možda napisao da je očito bježala iz zgrade od požara, što bi većini vjerojatno zvučalo sasvim logično – ono što je u pravom trenutku točan outfit u svakom drugom trenutku djeluje bizarno. Ako mi ne vjerujete, sjetite se vremena kad su traperice niskog struka (iz kojih vire tange) bile savršeno točan način za pojavljivanje na crvenom tepihu. Ili jednostavno guglajte Britney Spears i Lindsay Lohan. 

Moda je forma umjetnosti koja ti daje priliku da se igraš, kreativno izražavaš i izlaziš iz okvira, ali to često podrazumijeva da se držiš okvira koji su trenutno prihvatljivi. 

Ako odabereš okvir koji ne paše trenutnim standardima, velike su šanse da će ti se ta ista moda rugat, točno onako kako su se meni rugali jer imam “fejk” Marte.

Ne samo da će ti se rugat, to je tek početak. Moda si nekad uzima za pravo da te proglasi neuspješnim primjerkom čovjeka jer si u netočnim okvirima i pravo da te svede isključivo na ono što nosiš – ili ne nosiš.

Andrea Andrassy može bolje

Znam da me nitko nije pitao, ali na internetu postoji jedna moja slika s eventa na koji sam prije nekoliko godina došla u (meni) prekrasnoj haljini i cipelama koje možda nisu bile najbolja opcija, ali ja sam ih tad obožavala i to je bilo sasvim dovoljno. 

Naslov članka je bio “održana premijera tog-i-tog, pogledajte tko je sve došao”, a kad uđete u njega, čeka vas galerija slika 50-ak uzvanika. Ispod većine slika je stajao tekst u kojem je pisalo ime i prezime osobe s pripadajućom funkcijom, na primjer:

“Bojana Gregorić-Vejzović, glumica”, “Barbara Kolar, radijska voditeljica” i “Tonči Huljić, otac buduće supruge Petra Graše, Hane Huljić”.

Tonči nije bio tamo i tad još nismo znali za ovo drugo, samo sam vas htjela podsjetit kako mediji nekad oslovljavaju ljude.

Ispod moje slike piše “Andrea Andrassy može bolje”.

Što je glupo jer i ja imam svoju funkciju: “Andrea Andrassy, osoba koja ima fejk Marte.”

“Može bolje” nije netočno, svi uvijek možemo bolje, ali tema članka nije bila “pogledajte što su ljudi obukli na premijeru” – tema je bila tko je došao, što je značilo da sam ja… loše došla? 

A došla sam sasvim dobro, autom koji sam čak i poprilično dobro parkirala.

Jednako dobro sam i otišla – ne prerano, što inače znam napravit kad me ulovi napadaj anksioznog introverta, ni prekasno, što se isto tu i tamo dogodi kad sretnem ljude s kojima ne mogu prestat pričat. 

Ali modi je sve to bilo potpuno sporedno – ne samo to, odlučila je stavit minus na mene i još par (ne)sretnika koji su, za razliku od ostalih koji su dobili samo ime, prezime i funkciju, dobili ukor iz dolaska. 

Ovo je glupi, benigni primjer, ali možda je baš zato savršen da pokaže što moda često radi – ljude svodi na to jesu li došli “točno” ili “netočno” obučeni (odjeveni odjeveni odjeveni!!!) i ne pita ništa drugo.

Čak ni kad je sasvim očito da ju nitko ništa nije pitao.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva