Miss7 Blog 25. travnja 2020.

Odbrojavanje je počelo: "Bože hvala ti, idu napokon u školu. Još samo 16 dana..."

Privatni album.

Primijetili ste zasigurno kako ljudi svašta vole vješati po frižideru. Obično ga načičkaju šarenim magnetima da ih podsjete kako su se lijepo proveli na Bahamima pod palmom, u Sarajevu kod Želje ili u Splitu kod Jole. Ne, ne bojte se vi koji ste ga već bezicirali za svadbu 2030., nije Jole prestao pjevati i otvorio restoran, nego Jole ima kuću, niže Splita, u kojoj se uvijek nađe i kakav slučajni putnik namjesnik. Samo što kod Jole pršut, sir, vino, kobasice, janjetinu i sve ostalo ne plaćate, on vas naprosto voli ugostiti pa se sigurno trećina Hrvata barem jednom kod njega okrijepila, što se dakle računa pod destinaciju vrijednu spomena i zaslužuje bedž na hladnjaku.

Sorry Jole, morala sam, pa nije neka novost da si gostoljubiv.

Oni koji u stanu imaju pak ugradbeni frižider ne mogu na njega lijepiti gipsane otiske tropskih destinacija, ali zato često preko ručke od medijapana objese kariranu kuhinjsku krpu ili upute mužu za sutradan. Ja svom smijem napisati maksimalno tri stavke, više mu stvara stres. Pri tom uvijek računam da Mr. S jednu neće uopće napraviti, drugu će napola, a treću će kako treba. Vikendom ne pišem zadatke jer Mr. S subotom radi, ali ovaj sam put napravila iznimku. 

Poruka je glasila: 

Kupi sušene marelice bez sumpora. 

Nazovi majstora da dođe skinuti radijator

Operi auto.

P.S. 

11.5. se otvaraju škole i vrtići.

Mr.S inače poruku ostavi kao slučajno negdje na šanku jer mu je to odličan izgovor da se na kraju dana ne sjeća što je ono točno pisalo na papiru. Ovu je jutros odnio sa sobom. Kupio mi je marelice tamno smeđe boje za koje inače tvrdi da sam ih ja izmislila, majstor je stigao prije nego se on vratio s posla i odjednom je micanje radijatora kojeg nikad u životu nismo upalili bila sjajna ideja, a oprao je napokon i auto. Inače sam mrlja spužvom gurajući kovanice od pet kuna jednu za drugom u self service praoni jer se tako, kaže, fizički relaksira. Zadnji put je ubacio 20 kovanica po 5 kuna. Jer usisivač nije radio kako treba. Za 100 kuna inače peru tramvaje. 

Nakon što je sve napravio, Mr.S je pobjedonosno došao doma i rekao, znači, 11. 5. navečer je seks? 

Službena najava na papiru našeg frižidera da se tog datuma otvaraju vrtići i škole, to dugoiščekivano svjetlo na kraju tunela koje traje već dva mjeseca, bila je najbolja vijest koju je Mr.S čuo od one da mi u banci ne daju više od jedne kreditne kartice. Otvaranjem obrazovnih ustanova roditeljskoj će muci doći barem privremeni kraj. Dakako, svi će moći sami odabrati žele li djecu odvesti u vrtić i školu ili ne, a ja bih se nekako kladila u svoj mjesečni prihod da većina roditelja svom djetetu neće uskratiti taj užitak. Štoviše, znam ih nekolicinu koja već sad planiraju svoje maloljetne anđele svakako do zime upisati na sve dostupne dopunske i dodatne nastavne programe, sportske aktivnosti, likovno – dramske radionice i glazbene sekcije tako da iz škole kući dođu taman negdje prije večere. Sigurna sam da će Mr.S predložiti da malog u obrazovnoj ustanovi ostavimo maksimalno sati koliko će dopuštati mjere.  

I znate što, sve to nema veze s ljubavlju. Ja bih za svoje dijete okrenula svijet, a vjerujem i vi. (Ovo je čisto da me dušebrižnici ne napadnu).

Ima naprosto veze s činjenicom da mi roditelji nismo odgajatelji u vrtiću ni nastavnici i profesori u školi. Čak i oni koji to jesu po struci teško su se odjednom snašli u dvostrukoj ulozi online učitelja i roditelja koji poučava i svoje dijete. Izgubili smo se svi skupa već nakon pet dana online nastave jer većina roditelja radi od kuće svoj primarni posao, a kaos koji se istodobno nastavlja s poučavanjem djece i slanja maila šefovima dok se pohaju šnicle i verglaju tri mašine pamtit ćemo još dugo. U cijeloj stvari, usudila bih se kazati, najviše su se snašla djeca. Sve su to skupa bolje podnijeli od nas, u njihovoj glavi mama i tata su se pretvorili u učitelja, a to što su mame masovno nakon tri plakata za Dan zemlje, Dan knjige i ne znam što je ono treće bilo, htjele sav likovni pribor pobacati u obližnji jarak nije problem naše djece. Njima je baš bilo fora što s mamom prvo farbaju, pa režu, pa lijepe, pa ukrašavaju i onda snimaju video i šalju učiteljici. Jer njima je, da se tako slobodno izrazim, u pravilu svejedno tko ih poučava, važno im je da im se taj tko to radi maksimalno posveti. 

Ja sam nakon drugog tjedna karantene i agilne kreativnosti s materijalima koje su mi poslale odgajateljice bila na korak da se spakiram, a mužu ostavim na ekranu film 'Kamo si otišla Bernadette?'

S napomenom, da sam umjesto na Antarktik otišla u savanu, i ne, nemojte pliz dolaziti za mnom ni ti ni mali, super sam, vidimo se za Božić.  

Ova epidemija iznjedrila je na površinu višegodišnje nagomilane probleme u hrvatskom školstvu jer bilo je jasno i prije da su angažman obrazovnih djelatnika i nove metode poučavanja ključ promjena, no u okolnostima koje su nastale zbog izolacije, s Marsa je vidljivo koliko je za cjelokupnu edukaciju djece važan prvenstveno rad profesora s učenicima. Pokazalo se da rad s njima zahtjeva jako puno strpljenja i individualnog truda, što je naravno nemoguće postići u razredu s tridesetero djece. No, upravo zato cjelovita reforma školstva koja će prije svega uključivati nove metode poučavanja kroz udžbenike i drugačiju metodiku rada osnova je za napredak cijelog društva.  

Online škola također je još više apostrofirala nesrazmjer u nastavničkom djelovanju. Pokazalo se da mnogi obrazovni djelatnici imaju veliko znanje, no ne znaju ih svi pravovaljano prenijeti djeci. Baš kao što su mnogi roditelji školovani i načitani, ali to ne znači da su ova dva mjeseca s djecom dobro učili gradivo. Pravilan pristup djeci u obrazovanju osnovni je preduvjet za odgajanje budućih generacija, temeljnih nositelja ekonomskog razvitka. Sustav danas ima rijetko dobru priliku reagirati i provesti poptunu reorganizaciju u školstvu jer nikad nijedna kriza nije toliko jasno pokazala najveće nedostatke u svim segmentima društva, a evo vidimo sad posebno u obrazovanju. Pri tom ne želim kazati da se u uvjetima pandemije Hrvatska nije dobro snašla. Štoviše, iznenadili smo sami sebe. 

Učenje s djecom kod kuće mnogim će roditeljima vjerujem promijeniti i stav prema obrazovnim djelatnicima. Svima onima kojima se rad profesora i nastavnika do sada činio kao tek nekih par sati u kojima nešto izbiflaju pred pločom, tri mjeseca godišnjeg odmora, sezonski praznici, neradni vikendi i doživotne beneficije sigurna sam da će ih nakon iskustva kućne nastave tijekom koronavirusa ubuduće puno više cjeniti. Znate, važno je jako da svi sad shvate kako nastavnicima i profesorima nije dovoljna samo reforma i promjena udžbenika, nego podrška cijelog društva, koja pri tom uključuje i roditelje. 

I da zaboravila sam, Mr. S je još nešto kupio jutros kad se vraćao s posla. Selotejp. Prozirni. I napravio je na papiru tablicu s datumima 25.4; 26.4; 27.4; i tako sve do 11.5. Prekrižio je olovkom prvi datum i nalijepio timeline na frižider. Izgledao je sretno izbrojavši još samo 16 dana do odlaska malog u obrazovnu ustanovu. Mislim da je i promrmljao nešto u stilu, Bože, hvala ti, ide napokon u školu. Usput, mali ide u vrtić, ali ko da će to 11.5. biti važno kako se točno zove ustanova.

Komentari 0