O mrtvima sve najbolje!? Treba razmisliti koliko je to mudro i je li ispravno?

Prvi put sam se susreo s takvim promišljanjem još kao dijete. U čudu sam promatrao odrasle osobe koje su do jučer o svojoj braći i sestrama, roditeljima, prijateljima, supružnicima (bivšim ili sadašnjim) sipali žuč i tek su nakon 15 negativnih etiketa naveli i neku koja bi mogla biti neutralna, a onda potpuni zaokret nakon njihove smrti. Odjednom su ih beskrajno voljeli, nitko nije bio kao oni, svaki put su mislili na njih, dali su im sve što su mogli...

Od generalno negativnog stava do čiste idealizacije došli su u sekundi. Idealizirali su i preminule kao osobe, ali i svoj odnos s njima. I shvaćam da to može imati koristan efekt u psihološkom smislu, barem kratkoročno. Olakšava nam nošenje s tugom, ali i smanjuje žaljenje da nismo taj odnos iskoristiti najbolje moguće, a smanjuje i osjećaj grižnje savjesti zbog eventualnih propusta. Sve nam to kratkoročno odgovara jer se ne moramo suočiti s istinom koja je često bolna. Jednako nam tako odgovara i idealizacija osobe u koju se zaljubljujemo jer nam taj psihološki proces omogućava da srcem pohrlimo u novi odnos i nakon što je ono bilo ozbiljno ranjeno. Uglavnom, takav obrat kada idealiziramo preminulog i naš odnos s njim ima svoje prednosti, ali kratkoročno. 

No ono što me začudilo kad sam bio mali jest da mnogi ljudi zadrže takvu prizmu gledanja te osobe i zajedničkog odnosa i dugo nakon njihovog odlaska. 

Od tate kojem si oduvijek zamjerala da te nije podržavao čovjek postaje svetac koji je uvijek prvo mislio na tebe. 

Od bivšeg kojeg si okrivljavala za prekid postaje nježna duša koja se samo ponekad nije snašla. 

Od brata koji te je mučki razvlastio djedovine on postaje jedini moj braco koji me je uvijek volio.

Od prijatelja koji su te konstantno lagali oni postanu ljudi koji su te uvijek podržavali. 

Takvi obrati dokaz su da je stvarnost zapravo glina koju svojim umovima i srcima modeliramo tako da nam najbolje odgovara, ali nisam siguran da je najmudrije misliti na kratkoročnu dobit.

Zato mi se i nikad nije sviđala ta izreka da bismo o mrtvima trebali govoriti sve najbolje. Zašto, pobogu? Zašto bi nečija smrt trebala uzrokovati amneziju i infantilnu idealizaciju? I dok to možda ima psihološko opravdanje ako se radi o kratkoročnom efektu, dugoročni efekt može biti štetan. Jer nam ne odgovara dugoročno zaboraviti sve negativno što se dogodilo i onda s nekim drugim opet ući u taj životni ringišpil povreda, izdaja, rana... Ne odgovara nam ne naučiti o sebi ili o drugima sve što smo mogli naučiti u tom odnosu.

I zato mislim da bismo o mrtvima trebali govoriti realno. Isto kao i za vrijeme života. Svako guranje glave u pijesak nas košta. Svako, ali svako nojiranje košta. Košta nas integriteta, inteligencije, moralnosti, učenja, napretka... Košta! I ja tu cijenu ne želim platiti. Čist račun, duga ljubav. Prema realnosti!

Ali postoji jedan ali... Vrlo važan ali...

Ne mislim da o mrtvima treba govoriti sve najbolje, ali ako imate potrebu govoriti ono najgore, ajde se barem strpite. Bar koji dan ili tjedan, da svi tu osobu mogu oplakati u miru.

Isti princip bih želio da iskoristite i kada ću ja otići. Tako vam svega, nemojte me glorificirati i nemojte me idealizirati. I sada mi to ide na onu stvar, a i tada će mi ići, uvjeravam vas. Ne želim da u svojoj glavi kreirate nekog savršenog Brunu. Ako išta, želim da me tada bolje upoznate i da onda još bolje upoznate sebe zahvaljujući tome. Ali budite realni. Jer tako ćete mi odati najveću počast. 

I kao i za života, nemam problema da govorite i ono najgore, pogotovo kad je opravdano. Kada nije, to je jadno, ali i dalje ste slobodni misliti i zaključiti što god želite o kome god želite. Ali kad je opravdano kritizirati me, onda je to čak i poželjno. I za života i nakon smrti. I zato slobodno raspalite po meni.

Ali molim vas da se strpite. Koji dan ili tjedan.

Da me kći može oplakati u miru.

Da se žena na svoj način oprosti od mene. 

Da se prijatelji bave svojim emocijama, a ne vama.

Da članovi obitelji mogu u miru položiti vijenac svoje žalosti...

Samo se strpite. Humano je. Suosjećajno. Nesebično. Čak i ne nužno zbog osobe koja je otišla, nego zbog svih njegovih koji su ostali. 

Dakle, zalažem se za to da bismo o mrtvima trebali realno! 

A ako imate potrebu odmah najgore, ipak se suzdržite. Bar neko vrijeme...

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva