Miss7 Blog 05. siječnja 2022.

Novi god: Po čijim pravilima planirate život u 2022.?

Andrea Andrassy
Karmen Božić.

Srdačan pozdrav i sretan početak nove godine - pod uvjetom da imate snage za sreću u tjednu u kojem smo saznali da supruga pokojnog gradonačelnika ne zna kako će preživjeti sa 6800 kuna penzije. 

Možda bi bilo lijepo da se svi u Zagrebu ujedinimo i pomognemo - moj prijedlog je da se simbolično odreknemo jedne fontane. Ili da ukinemo isporuku paštete vrtićima, ionako se maže toliko tanko da djeca ne bi ni skužila.

Javite i vi neki prijedlog ako ga imate, jer dobro je činiti dobro - pogotovo na samom početku godine, kažu da se po tome godina poznaje. 

Drugi kažu da će ti nova godina biti onakva kako si ispratio staru, što bi meni jako odgovaralo jer sam na Staru godinu bila izuzetno sretna. 

Ovo je drugi put da sam 31.12. navečer radila točno ono što sam htjela - bila sam doma, u pidžami, gledala Netflix i jela francusku.

“Čekaj, stvarno?!” - pitali su me neki i prvi i drugi put, u velikom čudu, kao da sam opisala tužnu situaciju, ne tužnu kao 6800 kuna penzije, ali i dalje vrlo tužnu.

Navikla sam već jer slično slušam od mame zadnjih 20-ak godina - svaki put kad kažem da sam sama doma i da mi je baš lijepo, uvijek me pita: “Sigurno nisi tužna što si sama?”

A ja ne znam kud bi od sreće, mira i tišine. 

Samoća je ljudima još koliko-toliko shvatljiva kad je riječ o običnom danu u tjednu, ali kad je u pitanju doček Nove godine, mnogi se i dalje čude da netko za vrijeme “najluđe” noći u godini ostaje doma - vlastitim odabirom, zdrav i sposoban da izađe na neki tulum.

Do 2019. sam svaki put ipak sudjelovala na nekakvoj proslavi - “iz pristojnosti”, jer kažu da je čudno ništa ne radit na na Staro-Novu.

“Pa bar malo da izađeš, da se opustiš i ispratiš godinu sa stilom.”

Jednom sam ponoć dočekala tražeći parking, tri ili četiri puta na trgovima uz bendove zbog kojih inače mijenjam frekvenciju radio stanice i minimalno šest puta na organiziranim dočecima na kojima će “bit hrane i cuge cijelu noć”, što je skoro svaki put značilo “na plati je već u 9 ostala samo salama s povrćem i tegla ukiseljenih lučica, a vino se popilo.” Što je uvijek bilo čudno - vina koja se toče na takvim dočecima se jedva piju, ali očaj valjda radi svoje, pogotovo na najluđu noć u godini. 

Bila sam i na par super dočeka, da ne ispadnem kronično kukalo, ali i to je uvijek dolazilo uz podton “na silu.”

Za tranziciju iz 2020. sam se prvi put usudila odlučit da ću ostat doma.

“Sama, bez ikoga?” 

Tako je, mama. Ali ne bez ikoga, nego SA sobom. 

I bilo mi je najljepše na svijetu. 

Bila sam udobno obučena (odjevena, da, da, lepo), ispred sebe sam imala francusku salatu i cijeli internet sadržaja - ako mi se ne sviđa, dovoljan je jedan klik na daljinski i sadržaj prestaje. 

Da izlasci dolaze u paketu s daljinskim kojim možeš uklonit sve što ti ne paše i pojačat sve ono što ti je dobro, introverti ne bi postojali. Jedini problem bi bile mame koje bi sve krivo pritisnule, pa bi panično zvale djecu da im kažu “sve mi se poremetilo, nisam ja ništa stisnula.”

Legla sam oko 1, čista, najedena i bez mirisa tuđih cigareta u kosi, a probudila se kao najodmornija beba, okupana suncem prvog dana godine. 

Ne znam jel stvarno bilo sunce, ali sve ostalo je bilo predivno. 

Ove godine sam ponovila tu “čudnu, tužnu” priču - ali umjesto da je samo večer čarobna, od toga sam napravila cijeli dan.

Pospremila sam cijeli stan, napravila francusku salatu i razvezla ju članovima obitelji koju ju ne rade, ali ju jedu (ovo zvuči kao da im zamjeram, ali ne zamjeram im uopće), stavila punit kadu i u međuvremenu počistila desktop. I pojela sam malo francuske prije ulaska u kadu, “za snagu” - ne znam jel vi ovo radite, ali ja prije svakog opsežnog tuširanja koje uključuje pranje kose pojedem nešto, za slučaj da me uhvati slabost putem. Nekad se to stvarno znalo dogodit od količine pare, ali zapravo vjerojatno samo tražim svaku priliku da nešto pojedem. Kasnije sam još promijenila posteljinu, da me navečer dočeka krevet s mirisom novog početka. 

U 18 sam bila u pidžami, na kauču, s daljinskim u jednoj ruci, s mobitelom u drugoj - u Whatsappu sam imala druženje s prijateljima od kojih su se neki čudili jer sam doma, drugi govorili da mi zavide, a bilo je i onih koji su slavili u istom aranžmanu kao i ja.

Legla sam oko pola 1 i čitala do pola 2, a ujutro sam nastavila čitanje uz kavu - odmorna, čista, zadovoljna jer sam opet novu godinu dočekala točno onako kako sam htjela, a ne onako kako sam pristala jer “moraš nešto” i “moraš negdje.”

Čemu ova neimpresivna priča bez ikakvih povijesno važnih događaja? 

Kažu da će ti nova godina bit onakva kako si ispratio staru, što u prijevodu valjda znači da ju moraš nekako “posebno” završit.

Neki kažu da su to gluposti jer je to dan kao svaki drugi. 

Ja sam dugo bila ovaj drugi team jer mi je trebala izlika da napokon prestanem “morat” ić na doček - već dva dočeka zaredom sam team “zadnji dan u godini treba bit poseban.”

Za nekog to znači da će ga htjet proslavit tulumareći, za mene da ću pokušat radit samo stvari u kojima uživam. U mjeri u kojoj mogu, jasno.

Ako se nova godina poznaje po tome kako si ispratio staru, moja će bit ispunjena stvarima koje me vesele - to što su stvari koje mene vesele nekome možda čudne jer sasvim sporedno. 

Od silnog naganjanja “posebnih” dočeka, tek zadnja dva su mi bila stvarno posebna - jer je sve bilo točno onako kako želim.

Svima vam želim godinu ispunjenu stvarima koje vam stvaraju sreću - bilo da su izlasci ili ostanci u stanu - i da vam bude potpuno svejedno uklapa li se to u tuđu definiciju “točnog ponašanja.”

I naravno, želim vam nevolju u kojoj vam je 6800 kuna sitniš s kojim ne možete poplaćat režije u ogromnom stanu. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0