Normalan život bez obzira na sve ide dalje - ne moramo se zbog toga osjećati loše

Nedavno sam bio u većem društvu u jednoj vinariji. Neko neformalno druženje navečer koje je bilo baš fajn. Nekoliko vrsta vina, naresci, sirevi, masline… deserti u čašicama kojima je teško odoljeti. 

Kako to obično biva u društvu koje se zasjedne bez da ikoga opterećuju kazaljke na satu, teme razgovora bile su razne. Gotovo da nema teme o kojoj se nije te večeri govorilo. Barem na kratko, a sve popraćeno smijehom i dobrom energijom. U jednom trenu je jedan od okupljenih oko velikog stola rekao kako se osjeća loše. Ne fizički loše već psihički. Nešto u smislu „mi tu sjedimo, družimo se, jedemo i pijemo, a u Ukrajini se ratuje“. 

Nije to prvi takav „slučaj“. Od kad se na istoku Europe zapucalo, već sam nekoliko puta čuo sličnu rečenicu. Mišljenje, stav… Posljednji put u subotu na terasi kafića na glavnom samoborskom trgu. 

Samoborski trg u dane vikenda uvijek je pun, a kad se uz vikend poklopi i lijepo vrijeme, onda je prepun. Subotom su u gradu uglavnom Samoborci koji odlaze na plac, obavljaju kupovinu po dućanima, odlaze u banku… Za većinu nas klasična subota. Rješavaju se zaostaci od čitavog tjedna, a dio subotnjeg rituala je i kava u gradu. Uostalom, subota je. Za većinu neradni dan i sasvim je ok sjesti i popiti kavu u gradu, a ako usput sretneš i nekog svog, uživanje u kavi tim je veće. 

Za obližnjim stolom sjedile su dvije mlađe žene koje su podjednako uživale u razgovoru, kavi i kremšnitama. Na njima se vidjelo da im je baš ugodno. Jedna od njih u jednom je trenu također dovela u pitanje „trenutak“. „Vidi nas, bez muževa i djece. Uživamo u kavi i kremšnitama, a žene i djeca su preko noći ostali bez svega i bježe iz Ukrajine.“ – zabrinuto je rekla svojoj prijateljici. Ne znam u kojem smjeru je dalje otišao njihov razgovor jer su se nama za stolom pridružili prijatelji pa ih više nisam mogao čuti. 

Uskoro će biti mjesec dana od početka oružanog sukoba u Ukrajini i ovakve rečenice su nešto što često čujem. „Mi ovdje…, mi tu…, a oni tamo…“.

Da, u Ukrajini se ratuje. 

To je bolna, tužna, tragična i za Europu 21. stoljeća poražavajuća istina. Dok se u Samoboru jedu kremšnite ili ispija treća čaša vina u vinariji, u Ukrajini se ratuje. Dok je Grašo u zagrebačkoj Areni na dva rasprodana koncerta izvodio svoje najveće hitove, u Ukrajini su ljudi subotnju i nedjeljnu večer proveli u skloništima uz zvuk detonacija. 

Dok neki planiraju destinaciju za ljetni godišnji odmor, dio izbjeglih Ukrajinaca razmišlja o tome hoće li se do ljeta vratiti kući i što im je od kuće ostalo. Mnogi su uživali u ugodnoj večernjoj šetnji i zagrebačkom Festivalu svjetla proteklih dana. U Ukrajini je u nekim gradovima mrak jer nema struje. 

„Mi ovdje…, mi tu…, a oni tamo…“.

Ono što sam uspio razabrati, ako sam dobro razabrao, ljudi koji razmišljaju na taj način osjećaju se loše. Dok sam razgovarao s poznanikom iz vinarije, pokušao sam shvatiti što ga konkretno muči. Nije mogao definirati zašto se osjeća loše, ali prati ga osjećaj kako nije u redu uživati u hrani i piću dok u Ukrajini bijesne ratni sukobi. Jednostavno se zbog toga osjeća loše – zaključio je. 

Pokušavao se čak i ispričati zbog toga što se osjeća tako kako se osjeća. Kao da mu je pomalo bilo i neugodno zbog toga, ali potrebe za ispričavanjem zaista nije bilo. Svatko doživljava i proživljava ovu situaciju na neki svoj način. Osjećaji su toliko individualna stvar da je samo osuđivanje istih za osudu. 

Sukobi u Ukrajini su nam nažalost bliski jer slike koje dolaze iz Ukrajine toliko su nam poznate i nosimo se s tim najbolje što možemo, a da je lako – nije. Uopće nije. 

Bez obzira na sve što se događa, mišljenja sam kako ne moramo razmišljati na način „Mi ovdje…, mi tu…, a oni tamo…“. Ovakav način razmišljanja samo će dodatno intenzivirati osjećaj, a neki se već ionako ne osjećaju dobro. Nama u Hrvatskoj svakodnevni život zbog rata u Ukrajini nije stao. Niti treba stati. Život ide dalje, svakodnevica ide dalje. Ne možemo i ne moramo se izolirati od drugih, zatvoriti se u neki svoj svijet, ne raditi ništa i osjećati se loše zbog toga što se događa u Ukrajini. 

Možemo i moramo planirati živjeti normalno. Uostalom, u posljednjih mjesec-dva stvari su polako počele vraćati u normalu. Sve više je naša svakodnevica počela poprimati obrise 2019. godine, a to je nešto što smo dugo čekali i čemu smo se svi jako veselili. Nekako je i ta korona (kojem god da korona taboru naginjete) počela ići svome kraju. 

Veselje nam nije dugo trajalo jer započeo je rat. 

U koroni se manijakalno kupovao toalet papir, a sad se gomilaju zalihe ulja i brašna. Izlazim iz dućana, vidim ljude koji su dupkom napunili kolica. Jedna puna brašna, druga puna ulja. Ne osuđujem, samo primjećujem. Neke je manje, a neke više uhvatila panika i obuzeo stres. 

Svatko od nas u glavi vrti tisuću pitanja. Propituje, razmišlja… i sve je legitimno jer ne možeš potpuno ignorirati ono što se događa. Sve to zajedno ne znači da ne treba živjeti normalno koliko god je to moguće jer život nije stao. Odlazak na večeru s prijateljima ili na koncert s dragom osobom ne znači da nemaš osjećaja. Razmišljanje o putovanju, godišnjem odmoru, kupnja novog komada odjeće neće te učiniti nečovjekom.

Živjeti normalno u ne baš normalnim vremenima ne znači da nemaš empatije i da ti nije stalo. Neće te nitko osuđivati zbog toga što si s prijateljem ili prijateljicom sjeo na kavu i usput pojeo kolač. 

Na neke stvari ne možemo utjecati jer to jednostavno nije moguće. Pa tako i na sukobe u Ukrajini. Možemo se samo nadati da će što prije završiti. Na to imamo pravo. Imamo pravo i biti tužni zbog slika koje dolaze iz Ukrajine, a beskrajno su tužne. 

Ne moramo se osjećati loše zbog toga što „mi tu živimo… normalno, a oni tamo… trpe strahote“.  Postoji način kako „loš“ osjećaj pretvoriti u „dobar“. Kao što sam ranije napisao, na neke svari jednostavno ne možemo utjecati, ali zato možemo pomoći. Prije svega jer živimo normalno i imamo tu mogućnost. Benefit koji moramo iskoristiti.

Hrvatska je ponovno pokazala svoje veliko srce i vrlo brzo su se počele formirati grupe na društvenim mrežama u kojima se može pomoći. Uključi se na način na koji možeš jer svaka pomoć je dobro došla. Prijavi se za volontiranje lokalnoj organizaciji Crvenog križa. Skupljaju se donacije u odjeći, obući, hrani… Nečeg se možemo odreći. 

Život nije stao i ide dalje. Nitko od nas svojim angažmanom neće zaustaviti rat, ali ćemo pokazati da smo ljudi. Da suosjećamo i da nam je stalo. Promijeni predznak svog osjećaja jer postoje ljudi kojima je pomoć potrebna, a oni će dobivenu pomoć znati cijeniti.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva