'Nismo spavali 48 sati': Jel možemo prestat romantizirat ubijanje od posla?

Srdačan pozdrav, jeste preživjeli dva dana bez otvorenih dućana? Ne pitam da vam se rugam i kažem vam da ste jadnici ako ste imali potrebu za dućanom u nedjelju, samo pitam. 

Što vi kažete na neradne nedjelje? Ja ne znam, odnosno nemam mišljenje koje ide samo u jednom smjeru. 

S jedne strane mi je drago da ljudi koji inače provode nedjelju na blagajni mogu bit doma sa svojima, s druge mislim da su zabrane loš mehanizam regulacije tržišta, pogotovo kad čujem da je velikom broju ljudi veća satnica nedjeljom važna stavka u budžetu i da veliki broj njih inače koristi opciju neradnog dana usred tjedna pa tad obavljaju stvari koje sad više ne mogu, s treće mi je žao malih dućana od kojih nekima nedjelja znači najviše, s četvrte mislim da skoro svi stignemo kupit sve što nam treba i na ostale dane, s pete se pitam (kao i svi ostali) što je s kafićima i ostalim djelatnostima koje su izuzete iz zabrane - oni valjda nemaju tu jako važnu obitelj, sa šeste mi je malo smiješno da je odjednom OBITELJ toliko jako važna, a već odavno imamo hrpu razorenih obitelji čiji članovi moraju odlazit radit u Njemačku i Irsku, sa sedme mi je opet lijepo da ljudi nisu konstantno u shoppingu, a s osme mi nije jasno kako ne shvaćamo da je Hrvatska u ovisničkoj krizi i glavna droga joj je turizam koji ionako polako crkava, a sad će još brže… možda to što mislim o (ne)radu nedjeljom najbolje stane u onu poznatu internet rečenicu: “Predivno, ali i ružno. Sramite se, čestitke!”

A kad već mjesecima pričamo o radu i neradu, imam jedno pitanje - jeste primijetili koliko se unatrag nekoliko godina romantizira koncept “puno ti radim?”

Ako bacite oko na Instagram, neće proć puno vremena prije nego što naletite na nečiju objavu koja glorificira rad u suludoj količini. Ne govorim o “evo na poslu sam i radim”, govorim o ideji da je baš super radit previše i stalno, kao da je to nova potvrda kvalitetnog postojanja. 

“Nismo spavali 48 sati, #workworkwork.”

“Evo vozimo se i usput smo na laptopu, #hustle.”

“Legli u 4 ujutro, evo nas već u 6, #youbetterworkbitch.”

“Toiko posla da smo zaboravili jest #busybusy.”

Nemojte me krivo shvatit, rad je predivan, pogotovo kad imaš luksuz da radiš ono što voliš, ali u zadnje vrijeme je pretvoren u hashtag koji manje-više govori da je normalno uvijek radit, uvijek bit dostupan i da više nije normalno samo postojat u prostoru bez da u priču ubaciš i malo posla. 

Nema više godišnjeg; čak i kad si na plaži, uvijek možeš sa sobom imat laptop i odvojit dva sata za malo posla i usput ubacit jedan “Office for today” - i opet, super je da možeš radit dok si na moru, ali čini mi se da se sve više normalizira ideja da zapravo i moraš. 

Out of office isto više nije ono što je bio - većina out of office mailova koje dobijem ima opasku “ali NARAVNO, bit ću na mailu nekoliko puta dnevno, samo budite spremni na to da vam neću odgovorit brzo kao inače.”

Ovo zadnje je donedavno bila jedna od mojih karakteristika na koje sam bila iznimno ponosna; na mailove sam odgovarala unutar sat vremena (jer ne daj Bože da me netko čeka), normalno radno vrijeme mi je zvučalo kao glupa izlika za lijene koji nisu dovoljno profesionalni da rade i u 11 navečer, a nedjelja je bila dan koji sam prozvala “mali ponedjeljak” - zašto čekat početak tjedna kad u nedjelju možeš pripremit sve mailove za sutra i stisnut “schedule send”, pa se u ponedjeljak probudit spreman za novu količinu rada?

Doduše, “mali ponedjeljak” i dalje povremeno prakticiram jer mi se draže probudit ponedjeljkom i znat da su mailovi već poslani, ali ne kao prije - sad ga često i preskočim, a prije bi mi to bilo potpuno nezamislivo. 

“Možete me dobit kad god, nema veze što sam na putu, radim i na aerodromu, i u avionu i rado ću se pokupit s plaže i otvorit laptop za vas” - Andrea, osoba koja misli da će ju ljudi više cijenit ako je konstantno dežurna. 

Spoiler alert - cijene me jednako i danas kad odgovorim na mail tek sutra i kad kažem “oprostite, na godišnjem sam.” Posao u većini slučajeva može čekat, ali to više nije trendi ideja - moderno je stalno bit na raspolaganju za SVE i SVAKOG, nema veze što nije toliko bitno ni hitno. Ako se usudiš bit nedostupan, dobit ćeš minus u bilježnicu.

Jednom davno, kad sam radila u jednoj spektakularnoj firmi, imala sam bilježnicu punu minusa jer sam prakticirala nešto nezamislivo - odlazila sam s posla u vrijeme kad piše da mogu.

Radni dan je bio od 8 do 16 sati - ili od 9 do 17 - a ja sam redovito i vrlo “bezobrazno” išla doma nakon 8 sati rada (pod uvjetom da sam napravila sve što trebam, a uvijek jesam).

Vrlo brzo sam pozvana na razgovor o minusima u bilježnici: “Ljudi vide da odlaziš jako rano, a oni su tu do kasno navečer.” Osjećala sam se kao nekolegijalno, neradničko govno koje nije zaslužilo plaću u odnosu na sve te jadne ljude koji su ostajali puno duže od mene, a onda sam počela pratit dinamiku rada. 

Ovako je otprilike izgledao radni dan ljudi koji su ostajali do kasno navečer - dolazak u 10 ujutro, kava do 11. Pola sata tipkanja, pauza za pušenje, vidi sad je već skoro 12,  pauza za ručak do 14 sati. Dolazak u ured, pola sata tipkanja, pauza za šetanje psa - ured je bio pet-friendly, što je lijepo, ali to je značilo i dodatnu pauzu za ljude koji imaju psa što je… ajde, neka, bitno je da se posao obavi. Povratak u ured u 15 sati - ja sam tad sa svojom pauzom za ručak od pola sata (i nula pauza za pušenje) već praktički odradila cijeli dan, oni su tek krenuli, ali prvo još nekoliko cigareta. Pola sata tipkanja, pola sata druženja u prostoriji za druženje jer ovo nije firma, nego obitelj. Još malo tipkanja i pauza za kavu i cigarete do 17 sati, pa odlazak na pivu. Povratak u ured u 19 sati - ne znam što se tad događalo jer nikad nisam bila, ali sigurna sam da se nakon dva sata ispijanja pive nitko nije prebio od posla. Odlazak na još jednu pivu oko 21h, povratak u ured da se ugasi kompjuter oko 22:30 - vidiš Andrea, ONI su ostali do navečer, a ti si neradnik i to nije lijepo. Jednom prilikom sam čekala puna tri tjedna da ONI obave dio posla koji će meni omogućit da nastavim sa svojim dijelom, ali nema veze, važno je samo tko je duže ostao prisutan, a ne tko je radio. 

“Ružno se vidi kad odlaziš s posla tako rano”, they said, minus u bilježnicu jer nisam kvalitetan dio teama (i obitelji). 

Brzo sam otišla i otvorila svoju firmu, ali u glavi mi je ostao minus koji je vrištao na mene svaki put kad bi mi na pamet pala ideja da nekad mogu bit osoba koja nije konstantno dostupna. Kad si one-person-team i nadređen si samom sebi, lako je izgubit granice i mislit da će svijet propast ako mail koji je stigao u petak popodne ostaviš za ponedjeljak. 

Tko je vidio bit lijeno smeće koje vikendom ima vikend? Možda netko drugi, ali ne ja: “Uvijek me možete dobit, molim vas nemojte se ustručavat, nema veze što možemo pričekat ponedjeljak.”

Mail? Uvijek dostupna, NARAVNO nedjeljom i na Božić, kakve gluposti pitate?

Poziv? Zovite i u 11 navečer, radimo “jako važne stvari”, odmarat ću nekad kasnije. 

Whatsapp? Šaljite kad god vam padne na pamet, tu smo da stalno radimo. 

Istovremeno, JA nikad ne zovem iza 17 sati jer ne želim gnjavit ljude koji bi možda htjeli malo odmorit od posla. Mailove koje pišem nedjeljom NIKAD ne šaljem u nedjelju jer ne želim da ih netko vidi i misli da MORA odgovorit odmah - schedule send je super stvar i može čekat ponedjeljak. Tuđi out of office tretiram kao svetinju jer ljudi moraju bit na godišnjem bez da ih netko zajebava. 

“Ali mene možete dobit stalno, nemojte mi dat minus u bilježnicu.”

Moja “najveća kvaliteta” je prestala postojat sasvim neplanirano, kad me jedne nedjelje probudila poslovna Whatsapp poruka - što bi trebao bit oksimoron jer Whatsapp ne bi smio bit za posao, ali #wokrworkwork atmosfera u kojoj živimo piše nova pravila. 

Nije bilo ništa bitno ni hitno, ali bila sam spremna iskočit iz kreveta i potrudit se da ne dobijem minus… a onda samo nisam. Nedjelja je, neću, ne može bit toliko bitno jer nismo NASA.

“Imat ću mirnu nedjelju i odgovorit ću sutra” - nedjelja je bila sve, samo ne mirna jer me cijeli dan nagrizala poruka koju nisam ni otvorila (MINUS), ali uspjela sam pričekat ponedjeljak.

“Isprike, evo me, vikendom pokušavam ne čitati poslovne poruke i mailove” - svejedno mi je bilo neugodno i imala sam se potrebu opravdat zbog toga što sam tijekom vikenda odlučila imat vikend. 

I sve je bilo ok. Nitko nije umro, ja nisam dobila minus, ponedjeljak je bio sasvim ok dan za sve što je trebalo dogovorit. 

Ne samo to - nedavno sam srela čovjeka koji mi se javio te nedjelje, a prva stvar koju mi je rekao je da od tad i sam prakticira “nezamislivi bezobrazluk” koji stane u rečenicu “vikendom ignoriram posao.”

Kod njega je isto sve ok, nitko ga ne cijeni manje zato što uzima pauzu od posla u trenutcima kad bi to tebalo bit normalno - točno onako kako ga nitko nije cijenio više kad je radio bez pauze i uvijek bio dostupan. 

Ovo zvuči kao najlogičnija priča na svijetu o kojoj se ne bi trebalo ni pričat, ali nije - danas je sasvim normalno bit stalno dostupan i iskoristiv, a ako poželiš iskoristit pravo da budeš offline, djeluješ čudno, lijeno, neprofesionalno i postaješ kandidat za minus.

“Vidi kako drugi stalno rade i ne spavaju” - ovo je moderni narativ koji se sve više romantizira, a zapravo je samo bolesno. 

Bolesno je bit stalno dostupan, bolesno je provjeravat mail u 11 navečer jer se bojiš minusa, bolesno je glorificirat nespavanje i podržavat ideju da je posao najvažnija prva misao ujutro i zadnja misao prije spavanja - ali ako pitate #punotiradim ekipu s Instagrama koja se hvali da nikad ne spava, nije bolesno uopće, nego je cool i romantično.

Bilo je i meni dok nisam shvatila da sam cijelo vrijeme zapravo bila bolesna. 

Znate tko će najviše primijetit koliko puno radite i koliko rijetko uzimate pauzu? 

Moj odgovor prije par godina bi bio “šefovi i klijenti”, ali to je, uz dužno poštovanje iznimkama, potpuno netočno. Plus u bilježnicu je puno teže zaradit od minusa. 

Točan, ili barem točniji odgovor je obitelj, prijatelji i svi ostali ljudi za koje nikad niste dostupni jer ste uvijek dostupni za posao - prvenstveno kad zapravo ne bi trebali bit. 

Ukratko, kaže ona nakon 1700 riječi, ajmo prestat podržavat ideju da je #punotiradim i #nikadnespavam romantična priča jer nije - bilo da radite za sebe ili za druge, moraju postojat granice.

I prije nego što mi kažete da živim u Candylandu u kojem će svi poštovat pravo radnika da ne radi kad ne bi trebao - naravno da će uvijek bit onih koji ne poštuju granice, ali koliko vidim, sve nam je prirodnije da ih više ni ne postavljamo sami. Oni koji ih postavljaju su bizarni i lijeni ljudi koji nisu “dio obitelji”, ali samo zato što će se uvijek nać puno više onih koji se neće pobunit - da svi kažu NE MOŽE sad, može u ponedjeljak, bilo bi jasno da je neprihvatljivo maltretirat ljude (i sebe) u vrijeme kad trebaju odmarat. 

Ali trenutno ne samo da nije neprihvatljivo, nego je poželjno i romantično: “Vidi kako su super ovi koji će otić s plaže da bi radili iako su na godišnjem.” 

Nije super, bolesno je.

Srdačan pozdrav i sretan out of office svima koji ga pravilno koriste.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva