Miss7 Blog 09. siječnja 2022.

Nisam na skijanju. Pa kakva sam ja to Hrvatica?

Marijana Perinić
Pixsell/Sandra Šimunović.

Sve što je lijepo, kratko traje - kako bi se reklo. Gotova su čašćenja i slavlja. Odlepršao nam je prosinački hedonizam. Prošao je, meni osobno, najljepši mjesec u godini kada nam je sve dopušteno. Godišnji vakum prostor u kojem je društveno prihvatljivo biti bezglav, blesav i lud k'o puška. Pa tako je i sasvim legitimno ne donositi nikakve bitne niti velike odluke, nego samo udarati brigu na veselje. Doba kada možemo slobodno jesti, piti i debljati se. Razdoblje u kojem se ne broje kalorije, zbog čega se onda početkom iduće godine uredno plače.

I onda se probudiš, mamuran i krmeljav nakon proslave Nove, i prvo se zahvališ svim svecima što imaš još dva dana za doći k sebi,  jer od ponedjeljka, zna se, pičiš na ili skijanje ili u nove radne pobjede. Ovisno o preferencama, prioritetima i najvažnije od svega, financijskim mogućnostima.

Kako nisam skijaški tip, mene u ponedjeljak nije dočekala planina sa snijegom, već planina s folderima na mom radnom stolu. I to samo zato jer ove godine nisam odlepršala u tople krajeve. Iako slovi kao najdepresivniji mjesec u godini, meni siječanj idealno dođe za bijeg, i to barem na tri tjedna, ali u daleka područja naše planete, gdje mi se prstići na nogama mogu bezbrižno toćati u plićaku, a prstići na rukama miješati još jedan nadolazeći (naravno da ne brojim koji po redu!) šareni koktel. Reklo bi se da sam čistokrvna Dalmatinka kojoj je more svetinja, a dodatno sam i nepopravljivi hedonist kojoj baš i ne leži ideja da se mora umarati, ako baš ne mora. Pogotovo jer sam cijelu godinu radila, najblaže rečeno, kao mala kobila (č: imenica koja označava sve nas freelancere koji nemamo pravo na godišnji odmor). I da, i mi Dalmatinci radimo, pogotovo ako smo po prirodi hiperaktivni i ne možemo stajati na jednom mjestu, zbog čega i kombiniramo osam poslova paralelno. Zato biram odmor, a ne umor, jer kako bi se reklo u onoj reklami: Ja to zaslužujem😊

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv skijanja, dapače, obarala bih ja te vrhove svijeta (samo ako je dobra ekipa), ali me jednostavno NE ZOVE. I onda obično čujem komentar tipa “Kako znaš kad nisi ni probala?! “. Jesam, i to u Austriji, prije par godina. 

E sada zamislite ženu od plus/minus 70 kila, kako svojim povećim dupetom uporno pada, valja se po snijegu, usput nariče kao profesionalna baba narikača, i onda se jedva diže na noge, da bi opet oplela i pala. I to sve - po baby stazi. Nije baš seksi prizor, slažete se? Ali bila sam uporna, štoviše cijeli dan sam junački pokušavala. Sve dok nisam shvatila da nije žvaka za seljaka, ponosno digla svoj prćasti nosić i otišla na prvi after ski party, s kojeg, do kraja skijaškog aranžmana, više nisam izlazila. Inače, prelijepo iskustvo u kojem sam za šankom stekla brojna prijateljstva koja i dan danas traju, samo da mi se još sjetit kako se svi ti ljudi i zovu. Dodatno, one pancerice su me toliko stezale oko gležnjeva, da sam iskreno poželjela radije nabadati po ledu u štiklama, i to na petnaest centimetara. Plus, bilo mi je užasno hladno, bez obzira što sam na sebe navukla cijelu Namu, da bi me se po slojevima umjetnog krzna i sam grizli posramio. Dakle, uistinu neponovljiv događaj. Ali, dalje od toga, neću hvala. 

No, vjerujem da je predivno gore. Ako znaš ili barem želiš znati skijati. I sigurno je fenomenalan osjećaj slobodno divljati po stazama i paralelno upijati neviđene prirodne ljepote. Vjerujem. Ali ta priča nije za mene. I koliko sam čula, skijanje baš i nije neki benigan sport, a meni se baš i ne da biti polomljena do Velike Gospe. 

Dodatan razlog je što za tjedan dana skijanja u Europi mogu landrati mjesec dana po Aziji. Dakle, mogu biti trostruko duže na putovanju, i to za puno manje para. I onda se potamnjela kao Naomi vratiti u Lijepu Našu, a kad ono već veljača kuca na vrata. Po meni je ovo idealno za izbjeći siječanjski blues, ako patiš od takvih pojava ili nuspojava.

Na dalekom putovanju mogu doživjeti nešto sasvim drugačije. Kušati nešto egzotično. Upiti neku novu kulturu. Vidjeti sasvim nove ljude. To me pali. I uvijek ću odabrati neočekivano u odnosu na očekivano. Jer takva sam po prirodi, ili ti ga takvu me mater napravi.  

Eto to su moji razlozi zašto svake godine u siječnju radije biram tople u odnosu na hladne krajeve. Nije ih puno, ali meni su sasvim dovoljni. No, u ovom blogu ipak želim poentirati koliko je sama ideja odlaska na skijanje postala, barem u zadnjih nekoliko godina, uistinu pretjerana. Isforsirana. Ma, suluda. I to, da se razumijemo u nas Hrvata, jer svi dobro znamo sljedeće:

Prosječan Hrvat ima kredit za stan, i to sa rokom od samo - do kraja života.

Prosječan Hrvat već godinama otplaćuje kredit za auto, star nekih 17 godina.

Prosječan Hrvat je renovirao WC, ali na rate, koje planira otplaćivati do mirovine. A onda će biti vrijeme za nove keramičke pločice.

Prosječan Hrvat ima dijete kojem plaća privatan fakultet, iako mali ima sve uvjete za državni. Ali „Nismo sirotinja i ima tata da plati tu školu u koju idu svi, pa će tako i njegov mali“.

Prosječan Hrvat uvijek ima za kavu, cigarete i nove sunčane naočale. Kako to, kako to, kako to ? U ovo se ne ulazi ni pod razno.

Prosječan Hrvat svake godine na Adventu ostavi barem šest prosječnih plaća na svete kobase. 

Prosječan Hrvat se ne pokriva dekom koliko je duga i široka, već to uspijeva od vrata pa najniže do struka.

To je prosječan Hrvat. Stoga mi se nameće jedino logično pitanje: „Odakle našem Hrvatu para za skijanje?“ Jer svi dobro znamo da on u planine ne ide solo, već i cijela njegova čerga, i to sa loncem od 25 sarmi u gepeku i još 35 ispod suvozačeva sica.

On razmišlja: „Nema se, ali može se. Ma, mora se.“ 

Mora se pokazati svijetu u svom najboljem svjetlu. Srami se što nisi uspio. Ali ne daj im gušta da vide kako nemaš - struji mu uvjerenje ludom glavom. Mora svima dokazati da ipak vrijedi. Samo da dodatno pokopa taj nepodnošljivi osjećaj bezvrijednosti. Neuspjeha. Nemoći. Mora se dodatno zadužiti samo kako bi se šepurio. Selfirao i tegirao. Sa poznatima i nepoznatima. Živima i neživima. I to na nekim dalekim obroncima. Bitno je biti prisutan, gdje su svi, za njega pažnje vrijedni. Zato i diže još jedan nenamjenski kredit sa jedinom namjenom da se osjeti živim.

Osim ako nisi strastveni zaljubljenik u skijanje, ajde molaj malo, molim te. Ne moraš baš svake godine u Italiju, ako ti je Sljeme ispred nosa. Ne moraš dodatno trošiti, ako su ti džepovi već mjesecima prazni, a kartice stižu na naplatu. Ne moraš se zaduživati, ako nećeš moći na vrijeme vratiti. Ne moraš fejkati, kako bi svima dokazao da kao živo biće vrijediš. 

Unormali se, molim te. Odi na skijanje ako to stvarno voliš, ali daleko važnije - ako za to imaš mogućnosti. 

Ako trenutno nemaš, zasuči rukave, radi  i zaradi. A onda iduće godine, iz pravih razloga i ispravnih povoda, guštaj na snježnim obroncima punim plućima.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

 

 

Komentari 0