Nepodnošljiva lakoća popovanja - zašto nam je prirodnije ignorirat važno, a pljuvat po nebitnom?

Sto dana do Božića, spremajte badiće i kratke hlače, bacite žilete, vadite lonce za sarmu - kreće najbolji i najljepši dio godine; pod uvjetom da, kao ja, volite jesen i zimu. Ako ste team “ljeto”, iskreno saučešće ali jbg, vrijeme je da team ajvar-puloveri-čizme malo uživa.

I nemojte bit pretužni zbog odlaska ljeta - znate i sami da će, baš kao i brakovi Borisa Novkovića, opet doć puno brže nego što mislite. 

Nego, krenimo u današnju priču koja nije jedna, nego tri.

Koju želite prvu - Crkvu, Tokyo ili fuži s tartufima?

Možda najbolje Crkvu, to mi je najsvježije.

Crkva

Once upon a time prošle subote, išla sam na krstitke. 

“U haljini za kurve.” - jebemu, Vlasta, jel ja pričam priču ili vi?

U haljini za kurve.

Zapravo nije bila haljina za kurve - vjerujem da takve imaju malo manje materijala i malo više lateksa - ali ako ćemo po Gibonnijevoj skali od svetice do kurve, vjerojatno nije bila haljina za svetice.

Bila je negdje između - sve po potrebi, kako se namisti, u taj čas.

Dan prije krstitki, kad sam ju kupovala, bila je simpatična haljina do malo iznad koljena, zakopčana do grla, dugih rukava. 

Jednom davno, kad sam još nosila fiksni aparatić i izgledala kao dečko u kojeg bi se mogla zaljubit Avril Lavigne, svećenik se izderao na mene i cijeli moj razred da se na Krizmi ne smijemo pojavit ogoljenih ramena, što sam zapamtila zauvijek i s jednakom količinom straha s kojom pamtiš -ah, -aše, -aše, -smo, -ste, -še.

Dan prije krstitki, kad sam kupovala haljinu, bilo je KLJUČNO da ima duge rukave, kako bi sve bilo pristojno.

Oprala sam ju, osušila, a kad sam ju na subotnje jutro obukla, činilo se da se malo stisnula u pranju. (To da sa svojih metar 67 i 55 kila u zadnje vrijeme u zarama kupujem veličinu L jer su S i M počeli podsjećat na nešto s dječjeg odjela je tema za neki drugi put).

“Nema veze, rukavi su tu, to je bitno” - zaključila sam i veselo zakoračila u dan.

Krstili smo bebu, slikali se, ja stavila na Facebook, topla ljudska priča. 

Tad je, uz standardne čestitke, krenulo i standardno zgražanje oko crkvenog dress codea.

Neki su bili pristojni, što je lijepo.

Neki nisu, što je možda ružno, ali je njihovo privatno ružno, dakle nije moje.

Haljina se, jbg, već stisnuta u pranju, prilikom slikanja još podignula i odjednom je postala “HALJINA ZA KURVE!” - Vlasta, molim vas.

Haljina za spot od Seke Aleksić. 

To add insult to injury - što se na hrvatskom ne može reć ovako dobro - noge su mi zbog činjenice da sam ljuljala bebu u rukama zauzele stav koji se može opisat kao kaubojski, a može i kao “dečki ispred kladionice u LIMITED trenirci.”

No bueno, nikako.

Ja to, kao idiot par excellence (hoću li prestat sa stranim izrazima i zašto vjerojatno ne?), nisam ni primijetila - ili možda jesam negdje u dubini mozga, ali nisam išla za tim.

Slično kao što lik koji kopa nos na semaforu ne ide za tim da ga svi vidimo, što je loša usporedba, ali i loše usporedbe su dio života. 

Sve se, naravno, pretvorilo u rat između ljudi koji mi zamjeraju što sam se neprimjereno obukla i onih koji me brane, najčešće s argumentom “svi smo isti pred Bogom, neovisno o tome što imamo na sebi.”

Ja sam se do tad već presvukla u haljinu bez rukava - jer su rukavi, iako je 100 dana do Božića, i dalje smrt pazuha - i sjedila na ručku, tek rijetko bacajući pogled na mobitel.

Navečer sam, kad sam vidjela koji shitstorm se razvio, obrisala fotku. 

Prvo, jer mi se NE DA. Ne da mi se - u današnje vrijeme, kad je dovoljno da nekom ispadne olovka na pod da se od toga netko napravi “vijest” - bit na internetu u anketi “je li ovo haljina za kurve?”

Drugo, jer ne želim da su ljudi uzrujani. Neki su, bilo to meni prirodno ili ne, bili jako uzrujani, zbog čega su ubrzo naišli na uvrede onih koji u mojoj haljini ne vide ništa loše. Ni to mi se ne da - ne da mi se da se danas, kad su ljudi ekstra osjetljivi jer je ova godina slična upaljenom hemeroidu, na mojim društvenim mrežama odvija najizlizanija svađa u povijesti izlizanih svađa. Ne da mi se da ljudi osjećaju bol, ljutnju ili nervozu zbog mene, koliko god možda sporedna bila stvar oko koje se uzrujavaju. Znam da to nužno ne zvuči kao opis mog karaktera, možda nekad i nije bio, ali što sam starija i što više ljubavi imam u životu - a ovih dana se u njoj gušim - to mi je važnije bit nježna prema ljudima čak i kad oni nisu nježni prema meni.

Treće, jame nisu koš za smeće. Ovo je samo mala treš digresija na nešto što sam radila u nedjelju. S ekipom Čisto podzemlje i HGSS sam sudjelovala u čišćenju jedne jame - jedne od njih jako puno u koje ljudi bacaju smeće koje “nitko ne vidi.” Imate detalje na mom Instagramu ako vas zanima više.

Četvrto (ili pravo treće), obrisala sam sliku jer oni koji su se bunili nisu sasvim u krivu. Moji stavovi o Crkvi, neplaćanju poreza, licemjerju i pedofiliji su jedno, dress code je drugo, a ja jako volim bit korektna kad je u pitanju dress code. To što tehnički dress codea zapravo nema (jer smo pred Bogom svi isti) je isto tema za diskusiju, ali zna se otprilike što je ok, a što ne. Mogla sam pronać i neko pametnije rješenje - to što nisam išla za tim ne znači da sam oslobođena svake krivnje. Nije ni Tomo išao za tim 4 puta, što je opet loša usporedba, ili nije. 

Jbg, nije bed ispast glup, bed je ako iz toga ništa ne naučiš. (Jel vrijeme da ubacimo “ovo mi je škola” ili ne treba?)

Čovjek uči dok je živ, a živ je dok vozač kombija ne sleti s ceste na ruti Zagreb-Beograd.

“Ovo je vrlo konkretan primjer, Andrea” - je, jer je primjer iz života.

Vrijeme je za drugu priču.

Tokyo

Prije 3 godine, kad smo se i mi i Josipa Rimac smjeli neograničeno kretat, putovala sam u Tokyo. “U haljini za kurve!” - nope, druga priča, Vlasta. Ruta je bila Beograd-Doha-Tokyo za moje kolege iz Srbije, a ja sam kombijem dolazila iz Zagreba. Jedan od onih organiziranih door-to-door prijevoza, što je super koncept, osim ako kombi prvo dođe po tebe, pa onda još sat i pol skupljate sve ostale. Bilo nas je 7, ja sam sjedila dva reda iza vozača. 

Jedna osoba naprijed, pored njega, tri u redu ispred mene, tri u mom redu.

Nas sedam i jedan vozač koji vozi po autocesti i dopisuje se onako kako se dopisuju tinejdžerice kad sjede u sobi i glume da uče - bez prestanka, konstantno. 

Tipka. 

Šalje slike.

Prima slike.

Gleda slike.

Opet tipka. 

Bira nove slike koje će poslat. 

“Slike kurvi!” - nisu bile kurve, bile su slike djece i obitelji. 

Do Beograda imamo još sigurno 4 sata, do kraja života možda i 4 sekunde - kako se namisti, u taj čas. (Oprostite, ne znam otkud mi Gibonni danas ali tu je, nadam se da vas ne iritira).

Od nas 7 putnika, ja sam najmlađa. 

Ne znam koliko godina imaju ostali - to će možda pisat u zagradi pored imena stradalih u članku o stravičnoj nesreći s podnaslovom “vozač je bio na mobitelu” - ali znam da sam najmlađa.

I vozač je stariji od mene - ne znam koliko, ali sasvim dovoljno da mi može reć da sam balavica ako ga zamolim da se prestane dopisivat. Ljudi često ne žele prihvatit mogućnost da su u krivu ako im na tu mogućnost ukaže netko mlađi. 

A trebala bi ga zamolit. 

Plan je da idem u Tokyo, vratim se i živim sretno do kraja života - ne da sletim s ceste jer se vozač čiji je posao da vozi dopisuje na radnom mjestu.

Ne znam kamo idu moji suputnici, ali sigurna sam da ni njima nije u planu skončat nasred Slavonike zbog par Whatsapp slika.

Trebali bi ga zamolit, svi, uglas, trebali smo ga zamolit prvi put kad je uzeo mobitel u ruke - ali nitko nije.

Zamolila sam ga ja, najmlađa u kombiju, balavica.

“Oprostite… nemojte se ljutit ali jel se možete molim vas prestat dopisivat?”

Fascinantno je kako se imamo potrebu ispričat nekome što ćemo ga zamolit da nas ne ubije.

Pogledao me u odrazu retrovizora - vjerojatno na sekundu ali meni je trajalo 7 dana - i rekao “nema problema.”

Na prvoj benzinskoj na kojoj smo stali sam mu se ispričala na “gnjavaži” i rekla da nisam zainteresirana za paket “smrt”, on se ispričao što je bio nepažljiv i krenuli smo dalje.

Opet isti raspored, nas 7 i jedan vozač koji se više ne dopisuje.

Pored mene gospodin koji mi je, kad sam se obratila vozaču i zamolila ga da nas ne ubije, pokazao “palac gore” - poskrivećki. 

Ispred mene cura koja se, kad je vozač spustio mobitel, okrenula i šapnula “svaka čast.”

Pun kombi ljudi koji načelno žele reć vozaču da se prestane dopisivat - pun kombi ljudi koji nemaju muda pisnut, ali znaju palcem pokazat zadovoljstvo kad je sve gotovo. 

Svi smo mu htjeli prigovorit, svi smo mu trebali prigovorit istog trena - ovo je, za razliku od prikladnosti haljine na krstitkama, doslovno bilo od životne važnosti - ali svi su nekako odlučili da je zapravo možda manje važno u odnosu na to koliko je neugodno. 

Kako reć čovjeku “molim vas, možete li pokušat smanjit šansu da nas ubijete?”

Moglo bi bit da je lakše umrit nego reć vozaču da spusti mobitel. (Yup).

To je ipak van kofmor-zone, kao i fuži s tartufima.

“Opet jako konkretan primjer, Andrea” - je, opet zato što je primjer iz života i treća, posljednja priča.

Fuži s tartufima

Za razliku od crkvenog dress codea u kojem očito ne briljiram, u jednoj stvari se snalazim jako dobro - tjestenina.

Ne znam postoji li službeni izraz Pasta Nazi, ali to je savršeni opis mojeg odnosa s tjesteninom. Moja mama je više u timu “sve je to tu negdje”, ja imam točno određene preferencije i teorije što s čim “smije” (i što s čim nikako ne smije). Raskuhanu tjesteninu smatram remećenjem javnog reda i mira, lomljenje špageta na pola grijehom, plus, naravno, imam neobjašnjivu (i nelogičnu) količinu mržnje prema određenim vrstama tjestenine.  

Tagliatelle su jedna od tih vrsta, što je, svjesna sam, moj psihički problem, ali tu je, kao i današnji posebni gost Gibonni.

Druga vrsta su fuži.

“Nisi probala dobre fuže!” - jesam, probala sam, pokušavala sam, trudila se, jebi ga, ne volim, to je moje pravo.

Ne mogu riječima opisat koju količinu nezadovoljstva i tuge stvara osjećaj fuža u mojim ustima - i ne moram, dovoljno je samo da ih nikad ne naručim u restoranu i problem je riješen.

Zato sam prije tjedan dana dostavom naručila njoke, a kad su, u maniri 2020. NARAVNO umjesto njoka došli sotonski fuži, žalila sam se restoranu. Nisam ih imala vremena vratit i čekat novu dostavu, ali sam dobila povrat novca i ispriku, uz ponudu “sljedeći put su njoki na nas”, što naravno neću iskoristit jer mi je neugodno, plus ne želim da se Dalibor naljuti. Ali lijepo je kad u restoranu u segmentu odnosa s ljudima radi netko kulturan.

(Nisu mi znali ime i prezime, za slučaj da netko želi ovoj priči pronać crno ispod nokta). 

Da sam bila u restoranu, uredno bi vratila narudžbu i pričekala novu jer to redovito radim - ako stigne nešto što nisam htjela ili nešto što bi trebalo bit vruće stigne hladno, moje je pravo da to kažem.

Fuži su me inspirirali da na Instagramu - istom onom na kojem će nekoliko dana kasnije nastat požar zbog haljine (za kurve!) - napravim malu anketu s pitanjem “vratite li krivo donesenu narudžbu ili ju pojedete?”

Od dvadesetak tisuća ljudi koji su odgovorili na anketu, njih 73 posto jednostavno pojede krivo doneseno.

“Bed mi je reć.” - ovo mi se u inboxu pojavilo kao jedan od najčešćih odgovora. 

Nekima se samo ne da komplicirat, nekima je svejedno (zna i meni bit povremeno), ali hrpi ljudi je bed reć nešto.

Hrpi ljudi je bed reć zamjerke konobaru kad ih na kraju večere pita “jel sve bilo u redu?” - da ne ispadnu šta god već misle da će ispast. 

Hrpi ljudi je bed zamolit vozača da se prestane dopisivat dok vozi. 

Hrpi ljudi je bed zamolit roditelje čija djeca teroriziraju (jer ne znaju bolje) cijeli kafić svojim urlanjem da ih discipliniraju. 

Hrpi ljudi je bed pitat ženu na državnom šalteru kojim se povodom ponaša kao da smo ju mi, kmetovi, došli smetat na posao. Čast onim ljubaznima, naravno.

Hrpi ljudi je bed nazvat policiju i reć “dobar dan, evo moj susjed opet mlati ženu do neprepoznatljivosti.”

S druge strane, hrpi ljudi nije nikakav bed komentirat i ljutit se jer je netko izbotoksirao (svoje vlastito) lice do neprepoznatljivosti. 

Hrpi ljudi nije bed pitat ženu zašto se još nije udala. 

Ljutit se jer se neka udala prebogato.

Prerano.

Prekasno. 

Hrpi ljudi nije bed govorit mladim majkama Instagrama da krivo češljaju dijete. 

Hrpi ljudi nije bed pisat nepoznatim ljudima “bor se kiti na Badnjak, a ne VEĆ sad.”

Hrpi ljudi nije bed na Facebooku komentirat da je neka žena predebela ili premršava, ali bed im je reć osobi s kojom upravo ručaju da ima špinat u zubima. 

Hrpi ljudi se nije bed miješat u toliko toga što ih ne ugrožava, a bed im se oglasit kad je nešto bitno - pa makar bili i najobičniji fuži koje nisu naručili.

Sve ovo i dalje ne čini moju haljinu za spot od Seke Aleksić najboljim odabirom za život - samo se nadam da u hrpi ljudi koji su se jako naljutili na nju i u hrpi onih koji su vrijeđali ove koji se ljute, postoji i hrpa koja se zna s jednakim žarom oglasit i oko stvari koje su puno važnije.

Nadam se da ima, jer ako ima, oprostite unaprijed, možda se ipak sve u dobro pretvori. 

Ja mislim da će me Gibonni tužit nakon ovog, što je ok, za sud se znam obuć.

Kraj. (Što je isto ime Gibonnijeve pjesme, prestala sam, doviđenja).

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva